STRANGE Way of Life. Čudno zvuči sve vezano za ovaj film već na osnovu premise - gej vestern, u režiji Pedra Almodóvara. Pa onda još i činjenica da se radi o kratkom, a ne dugometražnom filmu, od svega 31 minutu.

Razočaranje

I na toj intrigantnoj premisi, ako dodamo i glavne glumce, Pedra Pascala i Etana Hawkea, možemo biti dosta zainteresirani i nadati se nečemu posebnom. Međutim, ono što nas zaista čeka, blago je reći, razočaranje. Bilo bi sjajno vidjeti cjelovečernji tretman Divljeg zapada u rukama starog majstora, čije su najbolje godine i dobra redateljska forma odavno prošli, ali svejedno, možda bi promjena scenografije, ambijenta, ili jezika u ovom slučaju, doprinijela da nešto od preostale inspiracije zasja u novom sjaju i da nam još jednu almodovarovsku čudesnost prije kraja ionako dovoljno bogate karijere.

Na netu se može naći podatak da je Pedro još prije tri desetljeća bio u razgovorima oko adaptacije romana The Man Who Fell in Love With the Moon - vesterna kontroverznog američkog autora Toma Spanbauera, čiji romani predstavljaju izraze stila takozvanog “opasnog pisanja”, gdje autor svjesno u priču stavlja osjetljive, osobne, potencijalno traumatične dijelove sebe i ne libi se prikazati seks, tjelesnost i nasilje u njihovoj najsirovijoj formi. Nešto, dakle, čemu bi autor Matadora, Žene na rubu živčanog sloma, Živog mjesta, ili Volvera odlično odgovarao. 

Ipak, do tog projekta nije došlo i prošle godine smo napokon dobili kaubojskog američkog Pedra u malom pakovanju s okusom jedva toliko jakim da bude predjelo na nekoj potencijalnoj dvostrukoj ponoćnoj projekciji.

Siže je jednostavan. Pascal i Hawke, tj Silva i Jake, bivši su revolveraši koji su se skrasili. Jedan kao šerif, drugi kao rančer. Tragični događaj u gradiću u kom Hawke šerifuje, dovodi do toga da Pascal dojaše u njega i susretne svog starog prijatelja, brata po oružju, ali i ljubavnika, poslije cijelih 25 godina.

Priča i njen redateljski tretman pomalo su staromodni i dotječu sve klasične vestern klišeje, osim, razumije se, činjenice da su dva glavna junaka homoseksualci, što se u starijim vesternima moglo iskazati samo implicitno.

Novija era kaubojaca koji su se već eksplicitno doticali ove teme mogla je biti dopunjena jednim filmskim epom dostojnim imena koje stoji na špici, ali čini se da je ovo prije ekranizacija kratke zabilješke iz notesa, a ne potpuno razrađenog scenarija.

Nedorečeno

Da se razumijemo, jako je uzbudljivo vidjeti filmsku gromadu kako se oprobava u kratkoj formi, pogotovo danas, kada svi filmovi traju preko dva sata i kada više nitko ne zna biti jasan i koncizan, odnosno kada su serije vladajući i na tržištu prevladavajući način izražavanja.

Mogao je Almodóvar biti dvostruko subverzivan u tom smislu, podrivajući istodobno žanrovske vestern fundamente, ali i suvremeno prihvaćenu formu, no, nažalost, odabrani scenariji nije se dobro uklopio u nju, i efekt jedinstva dojma, neophodan da bi kratki metar funkcionirao, je izostao. Kao što rekosmo, priča Čudnog načina života jedva da se i krene razvijati, a već se završi, i mi nemamo dojam da smo bilo što o glavnim junacima saznali, ni da se bilo što među njima razriješilo.

Hawke i Pascal su solidni u ovom skučenom vremenu koje im je dato, ali ne osjeti se tu zaista posebno ni ljubavi ni strasti koja bi se trebala rasplamsati nakon 25 godina šutnje i neviđanja. 

Da žal bude veći, Strange way of life je posebno loš baš zbog svega što je kvalitetno i dobro u njemu - najprije potencijal dvojice glavnih glumaca koji su fino kliknuli u svojim ulogama, kao i epski razmjer priče u pozadini, skraćene za maltene 60% svega što je moglo biti pruženo - glavni trenuci Jakea i Silve, kulminacija njihovog međusobnog sukoba, kako jednog s drugim, tako i sa sredinom koji će se vjerojatno i dogoditi, ali u onom nesnimljenom, izvanfilmskom prostoru, i djeluje da je možda Almodóvar u nekom ekstravagantnom performansu sakrio ostatak filmske trake koji se ima pustiti tek nakon njegove smrti. 

Posebno razočaravajuća, makar na osobnoj razini, bila mi je i scena flashbacka koja donosi detalj iz njihove revolveraške mladosti u kojoj pijani u društvu tri meksičke prostitutke, poput likova iz Peckinpahove Divlje Horde, pucaju u burad s vinom i kupaju se u mlazevima.

Propuštena prilika

Odlično, pomislio sam, gledajući koliko je vremena još preostalo do kraja, ako ovdje u cijelosti i ne bude ništa, makar će Pedro pokazati da se ne libi tjelesnosti, za razliku od svojih američkih kolega - (pa to je čovjek koji je snimao filmove u kojima kćerke prepoznaju duhove majki po mirisu prdeža) i da ćemo vidjeti 5 spletenih golih tijela okupanih vinom, kako mljackaju jedno uz drugo u slavu života i mladosti.

Ali opet, te tri Meksikanke nalikuju prije modelima s naslovnica Voguea, a ne onim u bedrima širokim, brkatim primordijalnim ŽENAMA, s kojima je divljala horda i čiju bi golotinju prije očekivali vidjeti ispred Almodóvarove kamere. Braća po oružju vrlo brzo zaborave na svoje superseksi družbenice mokre od vina, dovoljne da prosječnog hetero lika natjeraju u ludilo, te se ubrzo počnu valjati po podu jedan s drugim. Valjda Pedro želi reći - pa eto, vidite, draga publiko, STVARNO su gej kad su ovakve komade mogli ignorirati i staviti na hlađenje.  

Na koncu, pitanje - hoćemo li ikada dobiti punokrvnog vestern Almodóvara ili će ostati na ovome - ostaje bez odgovora. Ono što hrabri je činjenica da je u pripremi Room next door kao prvi cjelovečernji film ovoga redatelja na engleskom jeziku, nakon što je još 2022. odustao od ekranizacije zbirke pripovjedaka Manual for cleaning women s Cate Blanchett.

Tko zna, možda će u novom okruženju stari majstor još jednom zasjati… ili će se u sutonu karijere iskorijeniti i izgubiti u filmskoj kulturi u kojoj nije ponikao, s kojom nema puno veze i kojoj nikada sasvim neće pripadati.