OSCAR je odavno izgubio kredibilitet. Za pojedine ljubitelje kinematografije nikada ga nije ni imao, mada je opći konsenzus da su se, što idemo dalje u prošlost, okusi publike i povijesni utjecaj filmova koji su nekada bili nagrađivani češće poklapali no u današnje vrijeme.

Kategorija koja je Hrvate i ostale narode s postjugoslavenskih područja najviše zanimala - Oscar za najbolji strani film (Best Foreign Language Film of the Year) - nekada je objedinjavala imena poput Kurosawe, Bergmana, Fellinija, Truffauta, Bunuela, koji su ostavljali trag u umovima generacija, dok danas obično sadrži filmove koje tijekom godine šira publika rijetko gleda, osim kada se želi naizgled kultivizirati i svoj gledateljski meni obogatiti egzotičnijim i profinjenijim izborom.

Naravno, događaju se i izuzeci i vrlo često u ovoj kategoriji možete pronaći bolje i zanimljivije filmove čak i od onih koji ulaze u glavno natjecanje.

Kada je jugoslavenska kinematografija u pitanju, i pored slavne i bogate povijesti, bilo je tek 6 filmova koji su ušli u izbor za ovu nagradu. S obzirom na to da je nagrada ustanovljena 1947., jedino su filmovi iz FNRJ, odnosno SFRJ imali priliku biti nominirani.

U postjugoslavenskom periodu dvije najveće i filmski najjače republike, Srbija i Hrvatska, ostale su bez nominacije, dok se Bosna i Hercegovina i Sjeverna Makedonija mogu pohvaliti s po dvije, uz jednu, (za sada) jedinu, pobjedu koju je netko s ovih prostora odnio.

Bez nominacija ostale su i Slovenija i Crna Gora, kao i Kosovo. Najveći jugoslavenski uspjeh, doduše u kategoriji animiranog filma, ostvaren je 1961. godine, kada je film Dušana Vukotića Surogat dobio Oscara. Bio je to prvi neamerički film nagrađen Oscarom u ovoj kategoriji, a Vukotić, Bilećanin, profesor Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu, ovjenčao se rijetkim priznanjem. 

Cesta duga godinu dana (1958.)

Režija: Giuseppe De Santis 

Bila je to talijansko-jugoslavenska koprodukcija. Bert Sotlar, slovenski glumac, igrao je Emila Kozma, seljaka iz općine Zagora, koji uz pomoć ostalih lokalnih mještana pokreće inicijativu izgradnje puta do obližnjeg grada.

Film koji se događa u našim krajevima tako je dobio priliku da bude viđen na najvećoj svjetskoj pozornici. Glavnu nagradu te godine ipak je odnio francuski predstavnik Moj ujak Jacquesa Tatija. 

Deveti krug (1960.)

Režija: France Štiglic

Samo dvije godine kasnije opet smo bili u užem izboru, i to s filmom čija se radnja odvijala u Hrvatskoj, nažalost, prikazujući najmračniju epizodu iz njene povijesti. Mladi Boris Dvornik igrao je momka čija obitelj krije Židove u Zagrebu pod kontrolom ustaškog režima.

Njegov Ivo Vojinović ženi se mladom Rut (Dušica Žegarac) ne bi li je spasio od progona, ali ta ljubav završava tragično, u devetom krugu pakla koncentracijskog logora, dok u trci za Oscara pobjeđuje legendarni Ingmar Bergman s filmom Djevičanski izvor. 

Tri (1966.)

Režija: Aleksandar Saša Petrović

Ova godina donijela je jednu od najjačih konkurencija za najbolji strani film te su, pored Petrovićevog remek-djela, u utrci bili i Poljski faraon, monumentalni ep o starom Egiptu, Bitka za Alžir Gilla Pontecorva, Ljubavi jedne plavuše Miloša Formana, kao i Jedan čovjek i jedna žena Claudea Leloucha, koji je i odnio nagradu. Ipak, iako poražen u ovom natjecanju, Tri je ostao među najboljim studijama ljudske psihe u ratnim uvjetima i jedan je od najboljih filmova snimljenih na ovim prostorima.

Skupljači perja (1967.)

Režija: Aleksandar Saša Petrović

Saša Petrović vraća se već sljedeće godine s antologijskim Skupljačima perja, pojačan Grand Prixom iz Cannesa, drugom najprestižnijom nagradom festivala. Akademija ipak nema sluha za Đelem đelem Olivere Katarine, kao ni osjećaja za apsolut postignut u sceni u kojoj Beli Boro (Bekim Fehmiu) pušta perje niz drum te “zlatnog dječaka” daje Jiří Menzelu i Strogo kontroliranim vlakovima.

Bitka na Neretvi (1969.)

Režija: Veljko Bulajić

Možda i najbolje desetljeće domaćeg filma, a svakako najplodnije po oskarovskom udjelu, zatvara čuveni ep iz NOB-a. Yul Brynner, Sergei Bondarchuk, Orson Welles, Franco Nero, Hardy Krüger, uz nezaobilazne Batu, Smokija, Milenu, Borisa, čine jedan od najmoćnijih filmskih castova ikada sakupljenih. Oscara dobiva film Z Costa-Gavrasa, a nama ostaju celuloidni spomenik i plakat za film s potpisom Pabla Picassa plaćen s 12 boca dalmatinskoga vina umjesto honorara.   

Otac na službenom putu (1985.)

Režija: Emir Kusturica

Tek 16 godina kasnije, nakon sušnih sedamdesetih, Akademiji se nakon osvajanja Zlatne palme u Cannesu u ime Jugoslavije predstavio Emir Kusturica. Ovoga puta pokazali smo se pričom iz perioda Informbiroa, a jedan od kamena temeljaca sarajevske mitologije izašao je i na američku pozornicu.

Bila je to posljednja godina u kojoj je neki od filmova iz Jugoslavije ušao u uži izbor i prva u kojoj bismo s pravom mogli reći da smo pokradeni, ne želeći time umanjiti vrijednost filma Službena verzija Luisa Puenzoa. 

Kusturica je 1989. imao uspjeh s filmom Dom za vješanje, koji je u Cannesu dobio nagradu za režiju, ali začudo, toga puta film se ipak nije našao među pet odabranih.   

Pre kiše / Пред дождот (1994.)

Režija: Milčo Mančevski

Prvi veliki film snimljen nakon ili tijekom raspada bivše države, koji je tragediju naših ratova opisivao dok se ona još događala, bio je film Milča Mančevskog iz tada Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije.

Uz Underground Emira Kusturice (1995.) i Lepa sela lepo gore (1996.) Srđana Dragojevića, čini moćni trijumvirat iz ovog perioda, kojim je simbolički završila epoha jugoslavenske kinematografije, a započele pojedinačne kinematografije novonastalih država.

Radi Šerbedžiji Pre kiše otvara vrata Hollywooda, a Milču Mančevskom donosi “samo” Zlatnog lava u Veneciji, dok Oscar ipak odlazi u ruke Nikite Mikhalkova za film Varljivo sunce.  

Ničija zemlja (2001.)

Režija: Danis Tanović

Napokon, ono što nisu uspjeli Saša Petrović, Emir Kusturica, Veljko Bulajić, ali ni veličine poput Puriše Đorđevića, Živojina Pavlovića ili Dušana Makavejeva, uspio je tada mladi bosanskohercegovački redatelj - debitant Danis Tanović.

Ratna tragikomedija nošena nadahnutim performansima Branka Đurića (Čiki) i Renea Bitorajca (Nino), sa simbolikom nesretnog bosanskog vojnika koji, izgleda, zauvijek ostaje ležati na neeksplodiranoj mini, ostavila je očigledno snažan dojam na Akademiju. Bio je trenutak i bilo je vrijeme i prvi put u povijesti netko s ovih prostora napokon je podigao čuvenu statuu.     

Medena zemlja / Медена земја (2019.)

Režija: Tamara Kotevska, Ljubomir Stefanov 

Drugi makedonski ulaz u izbor dogodio se skoro pa dva desetljeća nakon Tanovićevog trijumfa, a 25 godina nakon najvećeg uspjeha. Dokumentarac o ženi po imenu Hatidža Muratova, pčelarki u jednom selu blizu Bregalnice, kroz njen život i rad sjajno prikazuje širok spektar globalnih promjena koje utječu na pojedinca, međutim, u konkurenciji u kojoj je bio famozni Parazit Boong Hong-Joa nije se mogao nadati pobjedi.

Quo vadis, Aida? (2021.)

Režija: Jasmila Žbanić

Dvadesetu godišnjicu prvog i za sada jedinog Oscara za Bosnu, ali i za cijelu bivšu Jugoslaviju obilježio je ulaz Jasmile Žbanić i njene Aide. Još jedna teška i tragična epizoda naše povijesti dobila je svoju filmsku interpretaciju.

Gledajući naš oskarovski input, iako mali i nesrazmjeran važnosti koju su jugoslavenska kinematografija i kinematografije zemalja nastalih na njenim ruševinama imale u svijetu, možemo reći da bi strani gledatelj, ako bi se vodio samo filmovima s ove liste, ipak mogao steći prilično dobru sliku o našoj povijesti 20. stoljeća sa svim njezinim fokalnim točkama.

Ako preskočimo Cestu dugu godinu dana i uzmemo Deveti krug kao prvi samostalni jugoslavenski film u izboru, primijetit ćemo da Aida može na neki način simbolički zatvoriti tu seriju sudjelovanja, koja je, eto, voljom sudbine, započela prikazom jednog, a završila prikazom drugog stradanja.

Ostaje nam nada da će u narednim godinama možda i neki film iz Hrvatske (ili Srbije, Crne Gore, Slovenije) ući među odabrane. I da će po temi i duhu (jer dosta smo patili) ipak više sličiti na pobjednika iz te 2021., danski film Još jedna runda.