GUBITAK voljene osobe ili nečega što volimo univerzalno je ljudsko iskustvo. Ipak, rijetki znaju kako o tome razgovarati ili kako pružiti podršku onima koji tuguju. Zbog te se nelagode često osjećamo nespretno kada prijatelju ili članu obitelji trebamo izraziti sućut, no postoje praktični načini da im se pomogne nositi s emocijama i svakodnevnim obvezama, piše Prevention.

S tom se nelagodom redovito susreće dr. Brenda Schildknecht-Hargett, tanatologinja i profesorica na Hood Collegeu te University of Maryland Global Campus. Ona objašnjava da su mnogi znatiželjni o fizičkoj smrti i onome što se s tijelom događa, ali rijetko tko želi razgovarati o emocijama koje prate gubitak.

U razumijevanju tuge i načina pružanja podrške pomažu i terapeutkinja Lontonia Bryant, psihologinja dr. Erika Kawamura te dr. Janet McCord, voditeljica programa tanatologije na Sveučilištu Edgewood.

Što je tuga?

Tuga se najčešće definira kao duševna bol koja se javlja nakon gubitka, osobito nakon smrti voljene osobe. No, ona je izrazito složena i utječe na kognitivne funkcije, društveni život, ponašanje i duhovnost - prožima cijelo biće.

Teorije o tugovanju s godinama su se mijenjale. Jedan od najpoznatijih modela, pet faza tuge Elisabeth Kübler-Ross - poricanje, ljutnja, cjenkanje, depresija i prihvaćanje - izvorno se temeljio na iskustvu ljudi koji umiru, a ne onih koji su nekoga izgubili. Uz to, model nije zamišljen kao linearan proces kroz koji svatko mora proći istim redoslijedom.

Sve navedene emocije mogu biti dio tuge, ali često se javljaju i obamrlost, iscrpljenost, povlačenje u sebe, razdražljivost i problemi sa spavanjem.

Mnogi znanstvenici danas smatraju korisnijim model J. Williama Wordena, koji opisuje četiri zadatka ožalošćene osobe: prihvatiti stvarnost gubitka, proraditi bol, prilagoditi se svijetu u kojem pokojnika više nema i pronaći način za očuvanje uspomene na njega uz nastavak vlastitog života.

Ti zadaci ne slijede uvijek predvidljiv redoslijed. Tuga se često opisuje kao val; nakon mirnog razdoblja može iznenada zapljusnuti i izbaciti iz ravnoteže. Iako je neizbježna, tuga je i izolirajuće iskustvo jer je svatko proživljava na svoj način. Na proces utječu odnos s preminulom osobom, kultura iz koje dolazimo i naš stil privrženosti.

Kako podržati osobu koja tuguje

Budite prisutni i slušajte. Najvažnije je pokušati, čak i ako se bojite da ćete reći nešto pogrešno. Izbjegavanje ožalošćenih zbog nelagode često boli više od nespretne izjave. Postavljajte blaga, otvorena pitanja o tome kako se osjećaju ili žele li podijeliti uspomenu na voljenu osobu.

Nemojte prekidati ili nuditi rješenja, već potvrdite njihovu bol riječima: "Jako mi je žao" ili "Tu sam za tebe". Ponekad je dovoljno samo sjediti u tišini, jer tuga iscrpljuje i ožalošćeni često nemaju snage za razgovor.

Ponudite konkretnu pomoć. Umjesto općenite fraze "Javi ako što trebaš", ponudite nešto određeno. Pitajte možete li prošetati psa, obaviti kupovinu, donijeti ručak ili pričuvati djecu. Gubitak sa sobom nosi brojne obveze za koje osoba nema energije, pa je konkretna pomoć neprocjenjiva.

Budite iskreni i koristite ime pokojnika. U redu je priznati da ne znate što reći. Rečenica "Ne znam što bih rekao, ali tu sam da te saslušam" pokazuje iskrenu podršku. Nemojte se bojati izgovoriti ime preminule osobe. Ožalošćeni ionako stalno misli na nju, a spominjanje imena pokazuje da osoba nije zaboravljena. Podijelite lijepu uspomenu ako je imate.

Javljajte se i nakon prvih tjedana. Podrška okoline često nestane mjesec ili dva nakon smrti, a tada borba postaje još teža. Nastavite se redovito javljati. Zabilježite važne datume poput rođendana ili godišnjica i pošaljite poruku. To je znak da mislite na njih i da preminula osoba nije zaboravljena.

Pripazite na znakove koji mogu ukazivati na problem. Tuga sama po sebi nije mentalna bolest, ali ponekad može prerasti u poremećaj produljenog tugovanja, koji osobi onemogućuje svakodnevno funkcioniranje.

Znakovi uključuju dugotrajnu obamrlost, intenzivnu usamljenost ili osjećaj besmisla koji traju dulje od godinu dana (šest mjeseci kod djece). U tom slučaju, nježno potaknite osobu da potraži pomoć psihologa ili terapeuta.

Što ne treba govoriti i činiti

Izbjegavajte klišeje i duhovne fraze. Rečenice poput "Sada je na boljem mjestu" ili "Sve se događa s razlogom" rijetko pomažu i često izazivaju ljutnju. Ožalošćena osoba želi da je voljeni ovdje, s njom. Slično vrijedi i za duhovne izraze; nemojte pretpostavljati nečija vjerska uvjerenja, jer gubitak može poljuljati i najčvršću vjeru.

Ne nudite neodređenu pomoć i ispunite obećanja. Fraza "Javi se ako što zatrebaš" prebacuje teret na ožalošćenu osobu, koja često nema snage ni znati što joj je potrebno. Umjesto toga, ponudite konkretnu pomoć. Ako ponudu prihvate, obavezno ispunite obećanje. Pouzdanost je u tim trenucima ključna.

Ne uspoređujte i ne postavljajte rokove. Izbjegavajte rečenicu "Znam kako se osjećaš". Čak i ako ste doživjeli sličan gubitak, svatko tuguje na svoj način. Fokus mora biti na njihovom iskustvu, ne na vašem. Također, ne postavljajte vremenske okvire za oporavak. Tuga nije linearan proces i nema rok trajanja.

Dopustite sve osjećaje i ne shvaćajte reakcije osobno. Ožalošćenoj osobi treba dopustiti da osjeća sve, od tuge i boli do ljutnje ili čak olakšanja. Nemojte osuđivati njezine emocije kao neprimjerene.

Vaši pokušaji da pomognete mogu naići na šutnju ili ljutnju, što najvjerojatnije nema veze s vama. Budite strpljivi, jer savršene riječi ne postoje, ali ustrajna prisutnost čini gubitak podnošljivijim.