ENIS BEŠLAGIĆ popularni je bosanskohercegovački glumac poznat po brojnim televizijskim, filmskim i kazališnim ulogama. Neki ga znaju kao Šemsu iz Naše male klinike, drugi kao voditelja, a treći možda kao Faruka iz Gori vatra.

Bilo kako bilo, prepoznatljivo je i omiljeno lice na svim prostorima bivše Jugoslavije, a odnedavno ga možete pogledati i u njegovoj monodrami Da sam ja neko, koju on sam opisuje ovako: "Samo jedan put i jedan odabir onoga što ja jesam danas. Ono što me vodi i da podijelim svoju priču sa svima vama koji gledate srcem. Na svoj vam način govorim ono što ne vidite iza zavjese medijske scene."

Povodom njegovog gostovanja u Lisinskom, porazgovarali smo o karijeri, životu, putu i zapravo svemu što u daleko boljoj verziji možete pogledati u njegovoj predstavi. 

Krenimo za početak s pričom o predstavi Da sam ja neko. Što te navelo da kreneš s predstavom o svom životu?

Dugo su me nagovarali da napravim svoju predstavu, ali uvijek sam imao strah da nešto napravim sam i sam izađem pred publiku pa sam onda dugo lutao i tražio tekstove pisaca koji bi mi napisali monodramu. Upravo su mi ti pisci predložili da neke crtice iz života prenesem na papir i stvorim jednu lijepu priču. I skupljajući te crtice iz djetinjstva i života, shvatio sam da tu postoji puno vrijednosti koje vrijedi prenijeti. 

Uvijek kažem da svi imaju predstavu o meni, a ja prvi put želim napraviti predstavu o sebi jer ljudi prema dijalozima iz filmova i serija stvaraju sliku o meni, a ja u ovome želim pokazati sebe. 

Sva ta autorska djela imaju neku, recimo to tako, terapijsku vrijednost jer izvlačiš sve to iz sebe i daješ ljudima. I koliko god ponekad gluma bila svojevrsno "ogoljenje" pred publikom, igrati druge likove ipak ti daje određeni odmak i zaštitu. Ovog puta to nemaš, stoga, kakvu terapijsku vrijednost ova predstava za tebe ima?

Ne pamtim kad sam imao ovoliku tremu. Vjerojatno zbog odgovornosti. Nije mi lako iznijeti neke dijelove svog života, ali i neke stavove koje iznosim. Na želim samo nasmijati ljude jer koliko su neke stvari duhovite, nije lako iznositi neke stvari. Osim toga, ljudi se najbolje otkrivaju svojim reakcijama. Kako reagiraju na mržnju, negativnosti, pohvale i slično. To te čini takvim kakav jesi. 

Ja sam sa svojih pedesetak godina shvatio da sa svim svojim koferima moram izaći na scenu, a terapeutski je za mene to što ću napokon moći izaći i otvoreno pričati o stvarima koje su mi bitne i to ne na temelju nečijeg tuđeg teksta. 

Osim toga, gradim te mostove između ljudi jer to je nešto što radim cijelog svog života. Ja sam uvijek bio onaj koji bi pokušavao pomiriti dva posvađana prijatelja. A i dolazim iz zemlje u kojoj sam sa 16 godina doživio da se odjednom razdvajamo po imenu, na što nisam bio spreman. Bačen sam u tu neku mutnu rijeku i sam bio prljav od nje, a kod čišćenja sam shvatio da ću to isto raditi i u posvađanom regionu da bi danas netko u Crnoj Gori, Srbiji ili Hrvatskoj rekao: "To je naš glumac." To je najljepša nagrada. 

Našao si se i kao veza između Borisa Dvornika i Bate Živojinovića?

Ja sam bio spona između njih dvojice jer u tom nekom periodu sam snimao seriju Ivkova slava sa Živojinovićem i s druge strane seriju u Sarajevu s Borisom Dvornikom. Ja koji sam odrastao na njihovim filmovima, vidio sam iz prve ruke kako prijateljstva pucaju zbog gluposti. Zbog ideologije. U isto vrijeme, vidio sam njihovu snažnu želju da se ponovo vide, ali su bili okovani društvom koje im nije dopuštalo da vrate ono što su imali. Obojica su mi pričali jedan o drugome puno predivnih stvari.

Jesu li upravo te, nazovimo ih tako, utopističke ideje o svijetu poveznica s istoimenom pjesmom Indexa?

Da. To je ona ideja da kad postaneš netko, što ćeš sad reći. I da im na binu izađe netko tko im neće pričati viceve jer viceve sam već pričao. Vidio sam da ljudi najbolje reagiraju na istinite priče iz života i upravo sam im to odlučio dati i prenijeti neke vrijednosti koje su zaboravljene. 

Rekao si da nema glume i nema viceva. Gluma i humor su nešto po čemu te prepoznaju, zašto taj odmak od, recimo to tako, zaštitnih znakova i je li to na neki način i želja da si stvoriš ulogu kakvu ti nikada nisu ponudili?

Ja zapravo nikada nisam pisao tekst. To su više bile skice priča koje sam znao pričati i koje bih volio upakirati u jednu predstavu. I to su moje priče, a vic kao forma nema tu personalnu crtu.

Ovo je sve iz osobnog iskustva. Stvari koje sam ja doživio. Od početka rata, preko izbjeglištva u Njemačku gdje sam godinu dana radio na groblju, što mi je bilo neprocjenjivo iskustvo. Godinu dana radiš kao grobar, pa se vraćaš u Bosnu, upisuješ Akademiju, postaješ javna osoba i onda tu počinje priča "ja kao javna osoba" i sve ono što dolazi s poslom javne osobe. I dok se svi neće nužno naći u pričama o životu javne osobe, malo ću im to približiti netko tko je, recimo to tako, "narodski glumac". 

Koliko osobno ideš s tim pričama i na što paziš?

Pa htio sam za početak da tu ne bude vulgarnosti, nego da to bude predstava na koju može doći cijela obitelj, a i plan je da što više ljudi vratimo u teatar. 

Isto tako, privatni život svoje obitelji sam uvijek skrivao. Ja jesam javna osoba i to je moj posao, ali oni su se sami izgrađivali. U školi nisu znali čiji su. Osim toga, čuvao sam ih i od medijskih napisa i naslikavanja jer nisu oni ja i tek se trebaju izgraditi. 

Tvoja predstava na neki je način i autobiografija. Kad radiš "inventuru" života, ponekad se zna dogoditi da primijetiš neke stvari koje nikad nisi. Jesi li radeći ovu predstavu naučio nešto o sebi?

Sto posto. Primijetio sam da sam u djetinjstvu bio povodljiv i uvijek imao nekog vođu. Ja bih uvijek bio dobar s vođom kojeg bi zabavljao i nasmijavao, a on bi bio neki zafrkan lik. Ja sam uvijek bio kao neki posrednik između njega i svjetine. I to se u nekim današnjim okolnostima manifestira tako da me ljudi percipiraju kao lika koji dobro prenosi poruku. Kao "Enis može reći neke stvari da se ljudi ne naljute". Tu sam primijetio da sam se za to definirao već u djetinjstvu. 

I to vidim i kad dajem izjave jer sam neprestano u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu pa kad nešto izjavim, tako to sklopim da bude prihvatljivo svima. 

Jednim dijelom to je zaslužno i za neke teže teme kojima se bavim u predstavi kao što je, primjerice, to da više volimo mrtve nego žive, što sam povezao sa svojim radom na groblju. E sad, je li to predstava, stand-up ili nešto treće, nemam pojma, ali to je moj pokušaj da iskomuniciram neka svoja razmišljanja. 

Na kraju krajeva, svi glumci, glazbenici ili komičari, svi oni žele nešto ispričati, komunicirati s publikom i svijetom...

E, upravo to. Kod mene je ta želja da razbijem četvrti zid. Kad sam snimao filmove i serije, uvijek mi je nedostajao taj kontakt s publikom. Ja bih vidio reakcije, gledanost i slično, ali meni to nije nužno relevantno u kontekstu komunikacije. Točnije, ovdje imam direktnu reakciju i gledaju me ljudi koji me žele gledati, što nije uvijek slučaj s televizijom. 

Osim toga, predstavu završavam tako da na kraju ostajem na sceni. Ostanem se slikati s ljudima, da popričamo s ljudima i zahvalim im. Dajem se više pa ne igram dvije predstave u komadu. 

Kad smo već kod svega toga, kako je uopće došlo do ljubavi prema glumi? 

Moji roditelji su se u Tešnju amaterski bavili glumom i imali su narodni teatar. Bio je to zdravi amaterizam pa bi predstave igrali po godinu dana samo kako bi se družili i putovali po festivalima. Ja sam s njima putovao i gledao kako se druže. Pa bi se otac napio i nije znao je li predstavu igrao danas ili jučer, ne zna je li izašao pa umjesto da je na pozornici, on sjedi iza i mezi s nekim ljudima. Upravo je ta neka igra i to odbijanje robovanju formi, to mi se svidjelo. 

Kad mi je majka predložila da upišem glumačku akademiju, to mi se učinilo zanimljivo. To mi je bila fascinacija, a dobro je to da sam tu igru uspio zadržati do danas. Zato sam i napravio ovu nagradu za najsmijeh koju dodjeljujem gledateljima koji imaju najupečatljiviji smijeh. Ivica Propadalo i ja smo to osmislili, a unutra je i moj moto, a to je citat Meše Selimovića: "Nema dva srca, jedno za ljubav, drugo za mržnju." To je nagrada za nepoznatog čovjeka u publici koji ima neki X-faktor, a i podsjetnik na to da svaka osoba na svijetu ima nešto specifično. Ne treba to biti popularno, ali posebno je.   

A jednog dana ako se uhvati i dobije komercijalnu svrhu, svi će prihodi od prodaje biti u humanitarne svrhe. 

Poznat si po komedijama, je li to i ono što najviše voliš gledati privatno?

Što se filmova tiče, uglavnom sam glumio u ozbiljnijim filmovima, ali poznat sam po ulogama u humorističnim serijama. Ali da, ne gledam komedije jer ih gledam na drugi način. Jednim dijelom i zato da mi se ne bi slučajno dogodilo da ukradem nešto, ali nije me posebno privlačio američki humor. Više volim trilere, ali uloge biraš iz različitih razloga. 

Imamo primjer izvrsnog Mustafe Nadarevića koji je cijeli život glumio izvrsne ozbiljne uloge, a umro je glumeći Izeta i otišao je kao Izet. E sad, da l' se patiti glumeći hvaljene uloge ili prihvatiti u tim godinama ulogu Izeta? On to nije radio zato što je želio glumiti tu ulogu, već da zaradi. Od umjetnosti nisi mogao zaraditi, a od Izeta jest. To je pitanje društva i načina na koji tretira umjetnost. Čkalja na kraju života nije imao što jesti. Kako je moguće da je bio najveći komičar u Jugoslaviji, a na kraju je javno govorio da mu ljudi daju hranu ispod pulta da preživi. 

Ja sam to slušao i rekao sam si da neću tako. Ja svom djetetu moram osigurati i hranu i školovanje da mu stvorim temelje za kvalitetan život. Imam sreću da sam mlad dobio djecu i na vrijeme uozbiljio svoj glumački poziv.   

Što bi volio da ljudi izvuku iz tvoje predstave?

Želim da ljudi teško mogu prepričati što su vidjeli. Da nije bio vic. Da nije nešto što svatko može prepričati, već da mora biti tamo da to shvati i doživi na pravi način. To je najbolja opcija.