PROLAZEĆI zagrebačkom Bauerovom ulicom ovih sam dana naišla na restoran za koji, moram priznati, do tada uopće nisam znala. Galerija mi nije bila na radaru, nisam imala nikakvu predodžbu o njima niti sam znala da iza tog imena stoji dugogodišnja obiteljska priča iz Vrbovca.

A upravo tamo, još od 1994. godine, Galerija djeluje kao restoran poznat po toplim domaćim jelima, kolačima i vlastitoj proizvodnji namirnica, dok su se kasnije proširili i na Šibenik. Bauerova 7 njihova je prva zagrebačka adresa - i to ne u obliku “fensi” bistroa, nego običnog, malog, na prvu ne posebno privlačnog mjesta za gablec. Prema riječima zaposlenice, otvorili su još u svibnju ove godine, no ljeto su proveli radeći u Šibeniku, pa zagrebačka lokacija ozbiljno radi tek od nedavno. Prošli petak, odlučila sam ga posjetiti i napisati kratak osvrt s dojmovima.

Galerija

Došla sam u petak oko 13 sati, na prvi sunčan dan nakon puna dva tjedna sivila i magle. Galerija se nalazi točno na uglu Bauerove i Laginjine, u dijelu grada koji je posljednjih godina postao jedno od življih gradskih mikrosredišta.

Neposredna blizina Martićeve ulice - danas etablirane kao dinamične urbane osi s nizom kafića, galerija, manjih restorana i stalnim protokom pješaka - ovoj lokaciji daje dodatnu težinu i "smisao".

Svaki dan - nova dnevna ponuda

Ovaj lokal na uglu ne plijeni pažnju po ničemu ekstravagantnom niti modernom, iako sve izgleda korektno. Čini se da smo naviknuti na određeni stil u ugostiteljstvu - glomazni paneli, ogromni natpisi, brending... Estetski, ono "nešto više". Toga ovdje nema. Iznad izloga nalazi se jednostavna tamnozelena naljepnica na kojoj naglasak nije na imenu restorana, nego na informaciji: “topli, domaći obroci, domaći kolači”. Već na prvu jasno je da ovdje funkcionalnost i sadržaj igraju glavnu ulogu.

Ispred lokala nalazi se stalak s dnevnom ponudom - i to prilično širom od ponuda mnogih restorana koji nude gablece. Evo nekih jela koja su tog petka bila na meniju: čobanac s domaćom kašicom, graškom i mrkvom (pola porcije 5.50 eura, cijela 10.90 eura). Tu je i tuna steak s domaćim krumpirom i blitvom te tršćanskim umakom (12.90 eura), file oslića, buncek, zelje i krumpir (14.90 eura). Većina jela može se naručiti u pola porcije, što se količinski čini dovoljno za umjereno gladnu osobu.

Nude i domaće kuhane štrukle (8.90 eura), krvavice sa zeljem, grah varivo, domaće knedle s borovnicama u umaku od vrhnja, varivo od povrća i leće, domaća juha... Naravno, tu je i klasični pileći bečki i to s, kako kažu, njihovim domaćim mesom.

Zanimljivo je spomenuti i da nude opcije obilnijeg, domaćeg doručka. Tu su kombinacije poput sira, vrhnja, luka, feferona i kiflica (6.80 eura), kruh s masti i kiselom paprikom (4.50 eura), čvarci, jaja i plate, kao i slane i slatke pite, štrukle sa sirom, buhtle i zlevka (2 eura po komadu).

Osim toga, u vitrini drže domaće kolače i peciva - štrudla sa sirom i jabukom po 2 eura, pitu od jabuke ili jogurta, buhtle, kiflice, linzere, mađarice, breskvice, vanilin kiflice, te izbor njihovih vlastitih proizvoda poput domaće tjestenine, mlinaca, pa čak i vina i sokova.

Prostor djeluje kao improvizacija - i nikome to ne smeta

Unutrašnjost je doista mala i skučena, no to nimalo ne umanjuje osjećaj da ste došli na ručak u nečiji dom. Tome najviše doprinosi osoblje - izuzetno ljubazno i toplo, pomalo nespretno na onaj simpatičan "želim vam ugoditi" način, s dojmom da vas poslužuje netko tko je dio obiteljske priče, a ne tek još jedan zaposlenik.

Po ulasku nas je dočekao krcat lokal, što i nije teško postići s obzirom na to da raspolaže s ukupno svega sedam sjedećih mjesta. Smjestili smo se za jedini slobodan stol, dovoljno velik da na njega stanu tanjuri - i gotovo ništa više. Jakne su jedva našle mjesto na klupi, a prilikom skidanja svoje zamalo sam prevrnula stol i udarila gospodina koji je sjedio iza mene. Namještaj je lagan i pomalo nestabilan, a uz nedostatak prostora - ovdje stvarno valja biti oprezan. 

Na trenutak smo se našalili kako je ovo "kao da ručamo u kupeu vlaka" i da je stolić poput onih koji se izvlače iz zida (što bi, zapravo, bilo praktično za lokal ove veličine). Tako nam je, dok smo čekali jela, razgovor logično skliznuo u smjeru koncepta tiny house livinga - znate one emisije gdje ljudi žive u minijaturnim kućicama i sve je stvar kreativnih rješenja za iskorištavanje svog potencijala malog prostora. No, jela su došla prilično brzo pa je razgovor stao na stolićima koji izlaze iz zidova.

Kako me ne biste shvatili pogrešno - nakon početnih nespretnosti oko prostora u kojemu je prilično nespretno ručati - meni se ovo iskustvo svidjelo. A čini se kako se svidjelo i redovima ljudi koji su ulazili i izlazili iz Galerije - neki su preuzimali svoje narudžbe za van, neki su kupovali domaću tjesteninu i kolače.

Primijetila sam i popriličan broj poslovnjaka koji su ovdje svratili na gablec, što mi je sasvim logično. U samom centru grada ovakvo mjesto dosad je nedostajalo - malo, nepretenciozno i funkcionalno. Bez ambicije da bude “ozbiljan” restoran, već prostor u koji se dolazi pojesti nešto domaće i konkretno.

Zagreb je pun estetski vrlo privlačnih lokala koji znaju zjapiti prazni, pa sam pozitivno reagirala na ovu nesavršenu, ali užurbanu i toplu atmosferu u kojoj su ljudi ti koji ju stvaraju i kroje. I nisu tu kako bi se došli pokazati ili družiti se, nego kako bi se, doslovno - najeli.

Domaća hrana pripremljena na njihov način

Mi smo naručili grah s kobasicom i buncek sa zeljem. Buncek je bio vrlo dobar - mekan, dobro raskuhan, a zelje baš po mom ukusu - meko i ne previše kiselo. Jedino smo se pitali što kolut luka radi na tanjuru uz njega, ali možda se negdje baš tako jede.

Grah u Galeriji dolazi s dodatkom zelja i posebno serviranom pečenom kobasicom. Kao varivo, bio mi je ukusan, ali pomalo neobičan. Da se razumijemo, bilo je to dobro varivo, ali nije imalo okus po klasičnom grahu. Niti po grahu sa zeljem. Ali nije bilo loše, samo nije bilo "to".

Sve ukupno, grah/jota kombinacija imala je tu lagano kašastu teksturu i okus koji mi nije jasno govorio “grah”. Ali opet, ovdje nemate dojam da su jela rađena prema restoranskim standardima, nego "onako kako se kod njih doma jede". Tako da, možda je ovo jednostavno grah na njihov način.

Važno je spomenuti i da je rađen bez mesa, pa je prikladan i za vegetarijance - sva jela na žlicu ovdje su zapravo vege, a meso možete naručiti odvojeno. Nisam vegetarijanka i potrebna mi je moja "dnevna mesna doza", ali pohvaljujem ovakav standard. Dakle, moja kobasica je došla odvojeno i moram priznati da je bila prilično masna i slana, jakog okusa - podsjetila me na one klasične kranjske kobasice jakog okusa. Neki to vole, meni nije bio top izbor.

Spomenut ću još i njihove mlince koje sam kupila i isprobala kod kuće u nedjelju - meki su, sočni i jedni od najboljih koje sam ikada jela. Svakako se vraćam po još.

Zagrebu trebaju ovakva mjesta

Mjesto je doista “one of a kind” u Zagrebu - nudeći ono bazično - što nije standard koji se viđa u centru grada. Ponuda je bogata i vrlo potrebna ljudima koji su do sada u ovom kvartovskom središtu mogli birati uglavnom između nekoliko pekarnica za gablec.

Galerija je ovom dijelu grada donijela osvježenje kroz funkcionalan, jednostavan i izrazito domaći pristup hrani. Pritom mi je palo na pamet da bi se ovakav koncept bez problema uklopio i na tržnicu - kao mjesto gdje se usput može pojesti nešto konkretno i kupiti domaće proizvode.

Ipak, jasno je zašto su se odlučili upravo za ovu frekventnu gradsku zonu. Ovdje ljudi prolaze, zastaju i ručaju u pauzi, čak i kada je prostor skučen, improviziran i lišen svake pretencioznosti. U prvom planu su funkcionalnost i svrha - i čini se da nitko nema ništa protiv toga.

Za kraj, jasno je kako ovo nije ušminkano mjesto. Prostor se prilagođava potrebi, a ljudi su tu - stvarni. I očigledno, gladni točno ovakvih koncepata. Ovdje ćete vidjeti poslovnjake u odijelima kako s kolegama spajaju stolove da bi na njih stale porcije graha, bez ikakve brige hoće li u tom pothvatu zaprljati rukave. A i ako se to dogodi, nasmijat će se i izaći siti i zadovoljni. Ponekad s vrećicom domaće tjestenine ili svježih mađarica za doma. I vratiti se u urede.