"ČUJ", znakovitom riječju mi je obraćanje počeo tip u novinarsko-iventaško-hedonističnim krugovima poznat kao "najpoželjniji hrvatski paneldžija" te nastavio: "Moraš probati i za Butkovića za siromašne recenzirati onaj perfektni wok iz tajlandskog kioska na Iblerovom..."

Hm, pomislio sam, otišao sam tamo prije točno dvije godine s velikim očekivanjima i nisam baš ostao očaran pojedenim. Jedino po čemu sam upamtio to mjesto po dobrom je ovaj dražesni način na koji je jako ljubazna tajlandska djelatnica zapamtila moje ime te ga napisala na paket s hranom koju sam naručio i onda morao doći po nju pola sata kasnije. 

No, NHP je konoser, bonkulović koji zna što valja, pa zašto ne bih prihvatio njegov dobronamjerni savjet i dao drugu šansu Saralee street foodu, kako se službeno zove najpopularniji zagrebački kiosk, često pod opsadom fanova tajlandskih specijaliteta?

I tako smo nakon dugo vremena opet otišli tamo, ali po dolasku na kiosk nas je dočekalo neugodno iznenađenje. Za vrijeme obroka odabrali smo 19 sati, nakon što barem malo popuste nepodnošljive vrućine, ali nas je dočekao zatvoreni kiosk i obavijest da mu je radno vrijeme do 18 sati. 

Zašto kultni street food ne radi kada ulice velegrada tek počinju živjeti?

Nevjerojatno je da u milijunskom gradu ikada, a posebno ljeti, ono što se zove "street food" ili objekt hrane na ulici prestaje s radom onda kada stanovnici i gosti grada tek izmile na ulice nakon što vrućine jenjaju. Svugdje u svijetu takvi objekti rade do kasno u noć.

Okej, možda ne mora i onaj u strogom centru ljetnog Zagreba punog turista, ali u 19 sati bi doista morao raditi. Ha, ništa onda, šokirano smo poljubili vrata i odlučili se vratiti sutra malo poslije 11 sati, odmah nakon što se Saralee otvori.

To nam se činilo odličnom odlukom jer umjesto hrpe ljudi koji inače tamo čekaju da dođu na red, sada je osim nas tamo hranu naručivala samo još jedna gospođa. Usprkos tome te tome što u trafici rade tri djelatnice, nakon što smo naručili dva woka te po jedne rolice i desert, dočekao nas je novi hladan tuš od Saralee u uzavrelom Zagrebu: hrana će nam biti gotova tek za 20 minuta. Odmah smo se sjetili: pa to nas je zaprepastilo i prije dvije godine ovdje. 

Nigdje u svijetu se wok ne čeka toliko dugo

Opet moramo pitati kako to street food, koji se k tome svugdje u svijetu dobije za najviše par minuta bez obzira na velike gužve koje uvijek vladaju na takvim mjestima, može biti gotov tek nakon toliko puno vremena?

Osim toga, hrana na ulici se kupuje zato što se želi konzumirati sada i odmah, u šetnji, sjedenjem na obližnjoj klupi ili na pauzi za objed, a ne nakon toliko čekanja. Posebno je to čekanje i ponovno dolaženje po hranu naporno po nepodnošljivim vrućinama koje vladaju i ono što bi trebalo biti užitak pretvara u znojnu tlaku.

Konačno smo potpuno znojni sjeli u hlad parka s našim predugo čekanim wokovima

No, odlučni da i drugi put u dva dana ne ostanemo bez woka pregrmjeli smo i ovu nelogičnost Saralee te se nakon 20 minuta vratili do kioska. Tamo smo, iako ni sada nije bilo gužve, još morali čekati da nam hrana bude gotova, prije nego što smo je konačno uspjeli uzeti te se sada već potpuno mokri od znoja uputili u obližnji park Ribnjak kako bi je konzumirali u hladu i na miru.

Saralee naime na Iblerovom trgu od smještaja nudi tek tri plastične stolice uz kiosk usred velegradske buke. Jasno je dakako da smo nakon cijele ove neočekivane tlake i predugog čekanja bili nervozni i gladni te s visokim očekivanjima.

Pad Thai nas nije oduševio

Njih za početak nije baš ispunio wok Pad Thai s piletinom, koji se sastoji od rižinih rezanaca, klica, jaja i mladog luka popržen u tamarind umaku s drobljenim kikirikijem. Dominirala je slatkoća, koju kiselošću nije ublažila niti iscijeđena četvrtina limete. Na rezancima smo vidjeli izmrvljeni kikiriki, ali njegov okus je izostao.

Rezanaca je puno i piletina je bila okej, a količina mesa također je zadovoljavajuća, ali nedostajalo nam je povrća jer u ovom woku je samo malo klica i kupusa te mladi luk. Ljubitelji woka znaju koliko u njemu znači povrće, a ovdje ga baš fali.

Jako dobre rolice

Zato ništa ne fali proljetnim rolicama s piletinom, curryjem i krumpirom, uz koje naravno dolazi slatki chilli umak. Rolice su bile pune mesa, kompaktne, ukusne, ne premasne, dominirao je okus curryja, a super protuteža bio je umak.

Drugi wok koji smo probali, Stir fried black pepper s piletinom, bio je sjajan. Rezanci od jaja, paprike, mladi luk i mrkva poprženi s crnim paprom i umakom od soje tvore odličnu kombinaciju. Okus ovog woka je izvrstan, zaokružen i zaslužuje najvišu ocjenu. Ono što to ne zavrjeđuje je cijena woka kod Saralee.

Sjajni Stir Fried

Ovo je preskupo s obzirom na to da je street food s kioska

Oni s povrćem i piletinom koštaju 60, a oni s teletinom i škampima 66 kuna. To je previše s obzirom ne samo na spomenuto predugo čekanje nego i na to da je ovo street food kiosk. Vlasnica dakle nema trošak posluge ili čišćenja stolica i stolova, kao gazdarice primjerice restorana, nego hranu platite i nosite sa sobom konzumirati drugdje.

Neobičan, ali ukusan i jednostavan desert

Za kraj nas je obradovao jedini desert u ponudi Saralee, nazvan Roti banana. Riječ je o tijestu s bananom, jajem i kondenziranim mlijekom. Jednostavno, ali neobično i ukusno jelo, nije nam teško palo premda bi se to možda moglo zaključiti po sastavu. 

OCJENE
Koliko platiš: Puno 

POJEDINAČNO
Proljetne rolice