Screenshot: YouTube

U JEDNOM trenu svog života John Paul DeJoria našao se na ulici kao samohrani otac, a kako bi on i njegov trogodišnji sin preživjeli skupljao je odbačene boce i mijenjao ih u trgovinama za novac. Tada je bio u ranim 20-ima, a 50 godina kasnije on je milijarder, čije se bogatstvo temelji na tekili Patron i proizvodima za kosu Paul Mitchell.

Prije nego je skupio bogatstvo koje se procjenjuje na 2,9 milijardi dolara, bio je član ulične bande, živio u automobilu, dobio otkaz nekoliko puta te radio kao domar i prodavač, a činilo se da će izgubiti sve što ima na poslu koji je naizgled bio osuđen na propast.

Business Insider razgovarao je DeJoriom o tome koliko je nezavidna situacija s početka utjecala na njegovu kasniju uspješnu karijeru.

"Nakon što sam dobio otkaz po treći put, osnovao sam tvrtku za savjetovanje 1978. godine. Nekoliko godina bavio sam se time, ali bilo je teško. Ipak, to je bio moj vlastiti posao. Znao sam da želim naći svoju nišu, želio sam postati vlasnik tvrtke koja radi nešto fizički. Tada sam pokrenuo Paul Mitchell Systems s prijateljem (pokojnim Paulom Mitchellom), koji je bio odličan frizer", započeo je svoju priču milijarder.

Naučio je kako preživjeti s nekoliko dolara dnevno

No tada se po drugi put našao na ulici bez krova nad glavom. "Mislili smo da imamo pola milijuna dolara za pokretanje tvrtke 1980., no lik se jednostavno povukao. Nismo imali drugu opciju, inflacija u SAD-u je bila iznad 12 posto, kamate 17 posto, bilo je to strašno vrijeme, no vjerovali smo u to što smo radili, pa smo započeli sa 700 dolara", prisjetio se.

Tada se rastao od druge supruge i iselio se iz kuće, pa je spavao u automobilu, tuširao se na javnom bazenu i naučio preživjeti s nekoliko dolara dnevno.

"Došao bih u Freeway Cafe u Los Angelesu nakon 9 ujutro, jer bih tada za 99 centi dobio jaje, tost, sok o dnaranče ili kavu. Između 16:30 i 17:30 išao bih u meksički restoran El Torido jer bih tamo za 99 centi dobio margaritu i hranu poput malih tacosa ili pilećih krilaca. Objasnio sam u kakvoj sam situaciji djevojci koja je tamo radila, pa bi mi povremeno donijela i predjelo. Kad sam počeo zarađivati, vratio sam se tamo i dao im jako dobru napojnicu. Nakon što sam nekoliko tjedana bio beskućnik, glumica Joanna Pettet došla je do mog automobila, čula je da u njemu živim i nije mogla vjerovati. Prepustio sam kuću obitelji jer smo se u to vrijeme rastajali. Dala mi je sobu u kojoj sam mogao biti nekoliko mjeseci" ispričao je.

"Nakon što ste toliko nisko da možete vidjeti mrave kako hodaju po vama, možete ići samo gore. A kad se to dogodi, lako je davati i pomagati drugima, jer se sjećate kako je bilo vama. Otada, uvijek kad bih zaradio nešto novca viška, uvijek bih pronašao način da ga vratim. Ne zaboravljate ljude koji su vam pomogli", poručio je.

Kad je njegov posao krenuo, najsretniji je bio zbog toga što je mogao noću spavati, a ne brinuti kako će platiti račune. Nakon dvije godine, on i suradnik konačno su na vrijeme plaćali račune, a kad im je ostalo 1200 dolara viška, isplatili su si dividendu. Danas kaže da je u tom trenu znao da je uspio.

"Bio sam fasciniran proizvodima za kosu jer su u toj industriji stručnjaci koji rade na svačijoj ljepoti. Upoznao sam Paula 1972. godine u hotelu na Floridi tijekom konvencije, on se nikad nije bavio biznisom, a ja se nikad nisam bavio kosom pa smo bili savršeni spoj", pojasnio je otkud se pojavilo zanimanje za proizvode za kosu.

S pokojnim Martinom Crowleyem 1989. godine kupio je destileriju u Meksiku. Tvrdi da je volio margarite, no nije volio piti čistu tekilu.

"Bilo mi je privlačno posjedovati luksuznu tekilu koju možete pijuckati, a poslije nemati strašnu glavobolju. Pružena mi je prilika da stvorim najbolju tekilu u svijetu i odlučio sam pokušati. Da nisam uspio, imao bih boce tekile koje bih dijelio kao poklone narednih godina", rekao je.

"Ne želim prodavati ljudima stvari"

Tvrdi da je proizvodnja tekile bila jako skupa, posebice jer se proizvodila od agave čije je obrada bila zahtjevna. Zbog toga su je prodavali za gotovo 38 dolara po boci, dok su ostale tekile koštale oko pet dolara. S obzirom na to da je njihova tekila bila bolja, željeli su da ljudi znaju da kvaliteta opravdava cijenu. Prvo su organizirali priredbu za frizere i besplatno im podijelili tekilu, a potom je u restoranima nudio svoju tekilu. Uspjeh nije izostao.

Tijekom svoje karijere ulagao je u različite proizvode, od bežičnih mobilnih usluga do sirupa za kašalj, a tvrdi da je jedini kriterij pri izboru onoga u što će uložiti bio da bude ponosan što se njegovo ime veže uz to.

"Primjerice, uložio sam milijune u vodne programe kako bismo imali čistu vodu, no izgubio sam ih, ali nije mi žao. Koristi li čovječanstvu, je li dobro za okoliš, kako koristi svima, kako otvara nova radna mjesta, hoće li biti isplativo na tržištu, hoću li se ponositi što me povezuju s tim? Odbijam gotovo sve, no ponekad nešto prihvatim. Ne želim prodavati ljudima stvari, želim uslugu ili proizvod koji su toliko dobri da će ljudi pričati prijateljima o njima i ponovno ih kupiti kad treba", tvrdi.

Na pitanje je li bilo teško ostati prizemljen uz tolike milijune, odgovara da je bilo lako, jer je bio zahvalan što je imao novca i nije zaboravio one koji su mu pomogli.

"Mislim da je to zbog mog odgoja. Kao dječaka majka me učila o davanju, iako nismo imali ništa. Za Božić bismo dali nešto sitno Vojsci spasa, a moja majka bi rekla da je njima potrebnije nego nama", prisjetio se.

Najbolji savjet u životu dobio je tijekom prodaje enciklopedija od vrata do vrata u svojim 20-im godinama.

"U tvrtki bi nam govorili: 'Kad je najteže nemojte odustati. Morate pokucati na 25., 50. ili 100. vrata jednako entuzijastično kao na prva vrata koja vam je netko zalupio'. Mladim, ali i starijim poslovnim ljudima govorim da moraju biti spremni na odbijanja, ali nikad ne smiju izgubiti entuzijazam", poručio je.

"Zaposlenika hvalite što glasnije, kudite tako da vas nitko ne čuje"

Čak ga je CIA pozvala da njenim zaposlenicima održi predavanje o upravljanju, a njegova filozofija upravljanja je jednostavna: Manje dijelova koji se kreću, odnosno manje ljudi koji rade više posla.

Iako je nemoguće da sa svim zaposlenicima bude u kontaktu, tvrdi da ga svi mogu nazvati. E-mail adresu nema, jer vjeruje da bi tada bio preplavljen.

"Kad netko napravi dobar posao, pohvalite ih glasno pred što više ljudi. Kad morate nekoga ukoriti učinite to iza zatvorenih vrata da vas nitko ne čuje. Recite im da rade pogrešno i objasnite kako bi bilo ispravno. Onda im recite da nešto rade dobro, kako bi otišli s lijepim osjećajem", njegov je savjet svim šefovima na svijetu.