Foto: Torcida 1950

ZA PREGLED bogate Hajdukove povijesti od osnutka do početka 90-ih godina prošlog stoljeća potrebni bi bili deseci knjiga. Splitski velikan, koji u nedjelju slavi 100. rođendan, imao je toliko važnih trenutaka, koje ćemo u ovom tekstu subjektivno podrediti onim najvažnijima.

> Stigla 18. titula: Hajduku republičko prvenstvo iz 1945. priznato kao naslov prvaka

> Deset najvećih utakmice novije ere 100-godišnjeg Hajduka

Ponos Dalmacije rođen je u Pragu, gdje su četvorica splitskih studenata (Fabjan Kaliterna, Vjekoslav Ivanišević, Lucijan Stella i Ivan Šakić) osim fakultetske literature upijali treninge i utakmice Sparte i Slavije. Među mladim Splićanima vrlo brzo se pojavila ideja da nogomet predstave svojim sugrađanima, a nakon što je u grad podno Marjana stigla i prva lopta, zakotrljala se priča koja i danas traje. U moru prijedloga za ime kluba usvojen je onaj profesora Josipa Barača: "Upali ste mi nepozvani, bez kucanja, poput pravih Hajduka... Neka vam je to ime - Hajduk! Budite dostojni tog imena", legendarna je izjava profesora Barača nakon koje je trebalo odraditi još samo formalnosti oko osnutka kluba. Već tu nastaju prvi problemi, jer austro-ugarskoj vlasti nije se svidio Hajdukov grb, na kojem je dominirala šahovnica. Ipak, san praške četvorke postao je java 13. veljače 1911., kada je Carsko namjesništvo u Zadru odobrilo rad kluba. Sve je to fantastično u Velom mistu ekranizirao još jedan zaštitni znak grada Splita - Miljenko Smoje.

Prvi predsjednik Hajduka bio je Kruno Kolombatović, a prvi trener, pod čijim je vodstvom ostvarena i prva pobjeda, Čeh Oldrich Just. Splitski Talijani, okupljenim pod imenom Calcio Spalato, pregaženi su s 9:0, a povijesni prvi pogodak koljenom je postigao Šime Raunig. U idućim godinama Hajduk biva poražen od "učitelja", Sparte i Slavije, a baš na kad je Sparta u Splitu slavila s 3:0, označena je mobilizacija zbog početka Prvog svjetskog rata i većina igrača odlazi na bojište. Sve do kraja rata klub nije igrao utakmice. Prvo prvenstvo Splitskog podsaveza (1920.) Hajduk je okončao na drugom mjestu, ali u 13 idućih Bijeli su bili najbolji.

Jedna Hajdukova pobjeda, ostvarena 1921. zavila je cijeli Split u crno. Građanski je stigao u Split, a već ozbiljno bolesni Nikola Gazdić Janjčić silno je želio nastupiti protiv "omraženih purgera". Građanski je poveo, ali golom Gazdića Hajduk prvo izjednačava, a zatim i preokreće rezultat nakon Gazdićeva izborenog jedanaesterca. Kasnije u svlačionici, dok je trajalo slavlje, Gazdiću je pozlilo i umro je na rukama suigrača.

Godine 1924. u početnoj jedanaestorci reprezentacije zaigrala su čak desetorica hajdukovaca, što je danas nemoguće zamisliti u bilo kojoj nacionalnoj selekciji svijeta. Tri godine kasnije, Hajduk osvaja povijesni prvi naslov prvaka države, u neizvjesnoj utrci s beogradskim BSK-om. 1929. - identičan scenarij. Bijeli su opet na tronu s dva bodva više od Beograđana. Početkom 1931. Hajduk prvi put poprima obrise međunarodnog kluba, odlaskom na četveromjesečnu turneju po Africi i Južnoj Americi, gdje su ostvareni vrlo dobri rezultati. Suša trofeja obilježila je iduće godine, ali i pojavljivanje Frane Matošića. Pokojni barba Frane, koji je u 739 utakmica za Hajduk zabio 729 golova.

Prvak Banovine Hrvatske Hajduk postaje 1941., predvođen napadačkim trojcem Matošić - Kacijan (prvi strijelac lige, doveden iz HAŠK-a) - Sobotka (Čeh stigao iz Slavije, prvo pravo pojačanje iz inozemstva). Nažalost, Drugi svjetski rat naveliko je buktao i jedna izvrsna generacija se raspala. Nakon što su fašisti okupirali Split, Hajduku je ubrzo stigao poziv da zaigra u talijanskoj ligi, ali Uprava to odbija, a igrači bježe u partizane. Momčad se ponovno, u izmijenjenom sastavu, okuplja 1944., gdje na otoku Visu igraju prijateljske utakmice s predstavnicima britanske mornarice. Hajduk dobiva niz priznanja u idućim godinama - upravo su Bijeli izabrani da se u Bariju suprotstave britanskoj vojsci, a francuski general Charles de Gaulle 1945. proglasio ih je počasnom momčadi slobodne Francuske, u vrijeme dok je klub bio na novoj stranoj turneji, ovaj put osim Afrike gostovali su i na Bliskom istoku.

Jednu od najvećih, ako ne i najveću pobjedu izvan nogometnog terena klub je ostvario iste te 1945. Ponudu da preseli u Beograd i postane klub Jugoslavenske narodne armije vodstvo Bijelih energično je odbilo, jer Hajduk je bio i ostao ponos Splita i Dalmacije. Hajduk 1946. osvaja prvenstvo Narodne Republike Hrvatske, a godinu kasnije u prvom prvenstvu Jugoslavije je četvrti odnosno najlošiji od velike četvorke. Ipak, 1947. ostat će upamćena kao jedna od najvažnijih godina u povijesti kluba. Dovoljno je reći - Bajdo. Bernard Vukas stigao je tada iz Zagreba u Split obilježiti idućih 10 godina Hajduka i postati ikona kluba.

Prvo od dva velika zlatna doba Hajduka počelo je s osvojenim naslovom prvaka 1950. godine. Uoči utakmice s Crvenom zvezdom osnovana je Torcida (28. listopada), a Hajduk je igrao odlučujući dvoboj na Starom placu za titulu. Zvezda je povela, ali golovima Vukasa i Bože Brokete Bijeli preokreću i osvajaju prvenstvo bez poraza. Ostali su jedini klub kojem je to uspjelo. Dvije godine kasnije generacija Beare i Vukasa opet je najbolja, a 1953. Nogometni savez Jugoslavije Splićanima je zabranio odgodu dvaju utakmica zbog boravka u Argentini, kojeg je i državni vrh Jugoslavije pozdravio. Zbog tog apsurda Bijeli su morali igrati s juniorima na početku prvenstva, a unatoč nokautima Zvezde i Partizana u Beogradu, nisu uspjeli doći do titule.

Možete li zamisliti situaciju da, primjerice, Marin Tomasov i Danijel Subašić budu pozvani u selekciju Europe? Upravo se to dogodilo 1953., a čast je pripala Vukasu i Beari, koji su se suprotstavili Velikoj Britaniji, a dvije godine kasnije u utakmici istih protivnika Vukas je zabio hat-trick. Na krilima briljatne partije pred 40 tisuća navijača u Maksimiru (Dinamo - Hajduk 0:6), Bijeli 1955. osvajaju naslov prvaka, poslije kojeg je uslijedio raspad velike generacije. Vladimir Beara prešao je u Crvenu Zvezdu, Frane Matošić je završio karijeru, a Bernard Vukas 1957. prelazi u Bolognu, postavši prvi internacionalac s ovih prostora.

Vukas se nakon dvije godine Bologne 1959. vraća u Split, ali s pomlađenim sastavom Hajduk ostaje daleko od titule. Službeni oproštaj Vukasa od bijelog dresa dogodio se 1962., u porazu od Dinama na Starom placu. S odlaskom Vukasa uslijedili su crni dani i Hajduk se u godinama 1963.-1965. u zadnjim kolima spašavao ispadanja u drugu ligu. U sezoni 1965./1966., nakon što im je zbog sumnji u namještanje utakmice prvo određeno izbacivanje iz prve lige, a zatim kazna bila ublažena na oduzimanje bodova, Hajduk se od ispadanja spasio u posljednjem kolu, i to nakon što je izgubio utakmicu od Radničkog u Nišu. U prvoj ligi ga je ostavilo Sarajevo, koje je na Koševu tuklo Radnički iz Beograda. Sezonu kasnije Hajduk osvaja prvi Kup Jugoslavije, pobjedom protiv aktualnog prvaka Sarajeva na Starom placu.

Nakon 16 godina čekanja Hajduk 1971. napokon osvaja naslov prvaka, senzacionalnim preokretom protiv Partizana u Beogradu, nakon što su gubili 3:0. Dogodine stiže novi Kup, a Hajduk nezasluženo ispada od Leedsa u polufinalu Kupa kupova iste te 1972. Branka Zebeca na klupi zamjenjuje Tomislav Ivić, s kojim će Hajduk dominirati Jugoslavijom u sljedećim godinama. Prvenstvo Bijeli osvajaju 1974. (prva Hajdukova dvostruka kruna) i 1975. te 1979. što je ostala posljednja titula u Jugoslaviji. Do raspada Jugoslavije osvojeno je još šest kupova (1973., 1974., 1976., 1977., 1984. i 1987.).

Hajdukove europske utakmice u 70-im i 80-im godinama zaslužuju posebno poglavlje. Epizodu Leeds već smo spomenuli, a prva iduća, možda i najtragičnija, zove se St. Etienne. Francuski prvak pregažen je kraj Plinare s 4:1, ali u uzvratu Hajduk s 5:1 porazom u produžecima ispada i daljnjeg natjecanja. Ništa drukčije nije bilo ni iduće sezone s PSV-om (2:0 u Splitu za Bijele, 3:0 za Nizozemce u uzvratu nakon produžetaka). Hajdukovo ime na karti nogometne Europe debelo je potcrtano - u sezoni 1977./1978. Bijeli ispadaju u četvrtfinalu Kupa kupova od bečke Austrije, a dvije sezone kasnije u Kupu prvaka, HSV predvođen Ikom Buljanom, na Poljudu je pred 55 tisuća navijača pobijeđen s 3:2, a Hajduk se zbog golova u gostima nakon poraza u Hamburgu s 1:0 časno oprostio od Europe. Generacija Ivana Gudelja, Bake Sliškovića i braće Vujović u Europi je bila možda i najbliže osvajanju trofeja, ali im se Tottenham provukao u polufinalu Kupa Uefe 1984., baš kao i Waregem.

Zašto danas o tome hajdukovci mogu samo sanjati, to je već neka druga priča.