IMALA je osam godina kada je s ocem i majkom pobjegla iz Vukovara pred ratnim razaranjima. Šest godina kasnije vratila se u Hrvatsku, uzviknula "ja sam oduvijek Hrvatica" pa osvojila tri zlatne medalje na kadetskom Europskom prvenstvu u stolnom tenisu.

S 25 godina, na vrhuncu karijere, ušla je među 50 najboljih igračica svijeta i igrala na Olimpijskim igrama 2008. u Pekingu. Sve se činilo idealnim do 30. siječnja 2009. godine kada je vozeći se sa svojim francuskim klubom Mondeville doživjela prometnu nesreću.

U prevrtanju klupskog kombija pokraj Pariza kralježnica je teško ozlijeđena, zbog čega više ne može normalno hodati. U trenutku je mogla zaboraviti na profesionalnu karijeru provedenu u Švicarskoj, Njemačkoj i Francuskoj te brojne mečeve iz kojih je izlazila kao pobjednica. Doktori su njezine šanse za preživljavanjem, a kasnije i hodanjem sveli na nulu. Sandra Paović nije se složila s njima.

Sandra Paović u Indexovom Intervjuu tjedna

Danas 42-godišnja Vukovarka živi u Zagrebu i daje motivacijske govore. Priča ljudima kako je padala i ustajala, padala i ustajala... U mladosti je osvajala zlata i bronce na kadetskim i juniorskim europskim prvenstvima, a kao seniorka u dvijetisućitima stigla do dva srebra i dvije bronce na europskim prvenstvima s Hrvatskom.

Uspjehe nije ostvarila samo s reprezentacijom, već i sa švicarskim Baselom, njemačkim klubovima Hombergom i Busenbachom te francuskim Mondevilleom. Kada joj je život sve to uzeo, nije prestala sanjati. Prebacila se u parastolni tenis, trpeći neizmjerne bolove jer je igrala stojeći, premda su joj rekli da bi trebala biti u kolicima.

U inat životnim nedaćama postala je dvostruka europska paraolimpijska prvakinja (2013. i 2015.), svjetska prvakinja (2014.) i paraolimpijska prvakinja 2016. Godinu kasnije završila je karijeru na žestok način, u raspravi s trenericom i izbornikom.

O svemu tome Sandra Paović govorila je u Indexovom Intervjuu tjedna.

Gdje i što danas radi Sandra Paović?

U Zagrebu na Jarunu. Bavim se motivacijskim govorima i uz supruga sam suvlasnica i zaštitno lice projekta koji smo pokrenuli sa stranim partnerima, a koji se bavi zdravim, hladno prešanim sokovima, smoothiejima i imuno shotovima. Idealni su za sportaše i ljude koji paze na prehranu.

Motivacijski govori su počeli kao zanimacija, ali prerasli su u nešto ozbiljnije. Jučer sam se vratila s govora, a u četvrtak idem opet, oba su u Rovinju. Radim s klincima po školama i udrugama te s velikim firmama. Ljudima je zanimljivo čuti priču koja ima toliko padova.

Svima su sportske priče zanimljive jer sportaši prolaze ono najljepše i najružnije, puno je smijeha i suza. Međutim, moja priča je i životna. Godine 2008. bila sam na Olimpijskim igrama, a nastradala sam u siječnju 2009. te se činilo da nemam šanse za povratak. Evo, podigla sam se na noge i vratila stolnom tenisu, odnosno parastolnom tenisu.

Kada to uklopim u priču, ljudi se prepoznaju, a djeca ohrabre. Klinci mi znaju reći kako im je super čuti stvarnu priču, jer su zapravo svjesni da sve što vide na Instagramu i TikToku nije realno. Nikad mi se nije dogodilo da su djeca u školama bila glasna ili da nisu slušala. Pozitivno sam iznenađena. Očito moja priča može inspirirati ljude, što me veseli.

Pritom ne želim da to bude priča samo o meni, već da je ljudi povežu sa svojim strahovima, padovima i problemima. Jako mi je važno kada mi netko, nakon što ispričam svoju priču, kaže kako osjeća da sada može pobijediti sve svoje probleme, to je bit pričanja moje životne priče.

Također, izdala sam drugu knjigu Volim život sa Željkom Žutelijom. Suprug i ja imamo svoje poslove, stalno smo aktivni. Nisam mislila da ću imati toliko mogućnosti vratiti se u život nakon nesreće. Kao osobu s invaliditetom, osim što imam probleme koje imam, ništa me ne zaustavlja da radim sve što želim.

Kada sam nastradala, činilo se da ništa od toga neće biti moguće, tako su mi i govorili. Ustvari mogu živjeti aktivnije nego prije jer su profesionalni sportaši fokusirani na treninge, odmor, terapije, analiziranje suparnika...

Fenomenalno je što 100 posto živiš sport, ali kada izađeš iz njega, najteže je pitanje: "U čemu sam još dobra osim u sportu?" Tad je potrebna hrabrost. Ako si hrabar, shvatiš da si kroz sport naučio jako puno toga.

Je li vam teško nakon toliko godina stalno pričati istu priču?

Imam dobar instinkt, prepoznajem reakcije slušatelja i uvijek je ispričam malo drugačije. U biti je moja priča ista, ali svaki put zvuči drugačije. Moja najveća vrlina jest da mi je gušt dati sebe i pomoći kada vidim pozitivnu reakciju. Stolni tenis je pojedinačni sport, a ja sam ekipni igrač.

Trener Neven Cegnar mi je kao 22-godišnjakinji na Europskom prvenstvu objasnio: "Sandra, ne možeš dati 100 posto sebe u ekipno, moraš se prešaltati na pojedinačno." A ja sam mu odgovorila: "Nevene, meni nije gušt kad igram samo za sebe." 

Zadnje dvije-tri godine prije nesreće naučila sam igrati s jednakom strašću za sebe kao za hrvatsku reprezentaciju, s kojom sam bila kadetska i juniorska prvakinja Europe te smo dvaput igrali u finalima i osvajali bronce.

Razmišljala sam da jednoga dana budem dobra trenerica kao što je bio Neven, ali s nesrećom je naglo završila moja karijera i sada bih teško bila trener reprezentacije. Motivacijski govori su drugi način da prenesem sve što sam naučila.

Proteklih tjedana u fokusu javnosti bilo je prisjećanje na žrtvu Vukovara. Vi ste kao osmogodišnjakinja pobjegli iz grada pred ratom, najprije s ocem, a kasnije se pridružila i majka. Kao dijete ratnog Vukovara, kako gledate na odnos politike i društva generalno danas prema Vukovaru?

Obožavam Vukovar. Teško hodam pomoću dvije štake, ali svaki mjesec vozim do Vukovara i natrag. Tata mi je ondje, a mama je nažalost preminula. Odrasla sam pokraj tvornice Borova, a kasnije smo živjeli u centru Vukovara. Kad god posjetim Vukovar, prođem kroz svoj kvart i pokraj vrtića u kojem sam s pet godina počela igrati stolni tenis.

Vukovar je prelijep, čist, pun cvijeća. Nikad nisam osjetila probleme, guštam ondje. Međutim, očito je da ima problema. Puno je pitanja ostalo otvoreno nakon rata. Moja je majka nakon toliko godina i dalje patila. Ona je bila par mjeseci zarobljena i nije se do kraja oporavila.

Svi smo patili, bili smo izbjeglice i ostali smo bez svega, no samo onaj tko je iz prve ruke osjetio patnju i smrt zna može li se to preboljeti i mogu li rane zacijeliti. Ne smijemo zaboraviti, ali moramo ići dalje i moramo poštivati jedni druge. Najvažnije je da se više nikad ne ponovi. Oni koji su prošli najgore znaju mogu li oprostiti. Svi ostali moramo biti tolerantni.

Kako je izgledao vaš odlazak iz Vukovara?

Otišli smo u Zmajevo, mjesto u Vojvodini. Lutali smo kao izbjeglice, od mjesta do mjesta. Ništa nismo imali, bilo je stravično. Mama je mene i tatu natjerala da izađemo iz grada jer se nešto ružno počelo događati. Mama je rekla: "Mišo, uzmi Sandru, ovo će se sigurno za par dana smiriti. Vi idite, a ja ću čuvati kuću." Mama je bila strašno hrabra.

Moj tata je porijeklom Crnogorac te je imao obitelj u Vojvodini. Otišli smo na par dana, da bi se zatim zatvorile granice, a mama je ostala. Strava i užas. Mama nam se pridružila mjesecima kasnije, ali više nikad nije bila ista. Vratili smo se 1997. godine.

Zmajevo je malo mjesto s krasnim ljudima. Kad nam se mama pridružila, rekla im je: "Ja sam najveća Hrvatica." A oni su odgovorili: "Neka si, divna si! Mi ćemo vam pomoći." Tim je ljudima rat također bio grozan.

Kada smo se vratili 1997. godine, osvojila sam tri zlata za Hrvatsku na kadetskom Europskom prvenstvu. Tada je sve sjelo na svoje mjesto.

Kako ste se tijekom godina izbjeglištva bavili stolnim tenisom?

Tata i ja smo otišli s idejom da se za tri dana vraćamo u Vukovar. Tata je uzeo najmanju moguću torbu i jedan ruksak. U njemu su bili reketi i loptice. Kako su se granice zatvorile, ostali smo bez ičega. Kao izbjeglice spavali smo gdje su nam rekli da spavamo. U svemu tome mi smo stalno tražili stol za stolni tenis.

S devet sam godina odlično igrala s obzirom na to da sam s pet godina krenula trenirati i po dva puta na dan. Tata je bio lud, rekao je: "Ti moraš biti svjetska prvakinja." Nisam birala gdje ću trenirati. Nismo slučajno završili u Zmajevu jer je ondje bio jedan od najboljih klubova Jugoslavije, s prekrasnom dvoranom i singapurskim trenerom koji je vodio singapursku reprezentaciju.

Unatoč svemu, u Zmajevu sam trenirala triput dnevno. Bilo je -20 i snijeg do koljena, a ja sam u 6 sati ujutro bila u dvorani. Od 8 do 13:10 bila je škola, u 13:30 drugi trening, a u 17:30 treći trening. Ljudi u Zmajevu vidjeli su da sam talentirana i da mogu, svi su me lijepo prihvatili. Držali smo se stolnoteniskog svijeta i nismo izlazili iz dvorane.

Međutim, htjeli smo se vratiti u Hrvatsku i 1997. godine odlučili smo da je vrijeme, s time da su me u Srbiji prepoznali kao talenta i htjeli su da igram za njih. Mama, tata i ja smo odlučili da bih trebala igrati za Hrvatsku, kontaktirali smo kadetskog i juniorskog izbornika Nikicu Vukelju, koji je rekao: "Napravit ćemo sve da se vratite." 

Vratili smo se uz pomoć Hrvatskog olimpijskog odbora te smo odmah na kadetskom Europskom prvenstvu osvojili tri zlata. Danas kada imam 43 godine smatram da je fascinantno što sam uspjela uz takve uvjete i pod takvim pritiskom.

Biste li rekli da ste imali sretno djetinjstvo?

Bilo je to izrazito teško djetinjstvo, pogotovo jer sam nekada morala biti roditelj svojim roditeljima. Nisu se uvijek psihički ni životno snalazili, ja sam im bila snaga. No, kada nisam imala nikakve životne ni sportske uvjete, tata bi mi rekao: "Sve ćeš ih pobijediti!" A nismo taj dan imali što jesti.

Ne mogu reći da je bilo lijepo djetinjstvo, ali imam osjećaj da sam se puno smijala i uživala. Kad uđeš u stolnotenisku dvoranu, sve ružno nestane. Čarolija. Naravno, problemi bi se vraćali kada bih završila trening i morala rješavati probleme koji su za 99 posto druge djece bili nezamislivi.

Bio je pritisak na meni da bodrim roditelje, vraćam ih u život i pokazujem im da život ima smisla. Oni su živjeli za mene, razveselila sam ih, ali znala sam da je pritisak na meni. Bila sam svjesna da nećemo dobro živjeti ako ja neću dobro igrati stolni tenis.

Danas mislim da je to za curicu bilo previše, ali u ono vrijeme sam si rekla: "To je tako. Ti to možeš i moraš!" Kroz knjigu sam se sjetila puno trenutaka, što zna biti traumatično. Ustvari, Željko je plakao više nego ja. S druge strane, često smo umirali od smijeha. Djetinjstvo nije bilo sretno, ali sam kroz njega puno naučila. Najvažnija je poveznica sa sportom.

Kako je izgledao nastup za kadetkinje Hrvatske 1997. godine?

Ljudi su znali za Hrvatsku i znali su što se događalo. Sjećam se da je nastao šok kad sam došla u hrvatskoj trenirci. Pitali su me: "Kako to da igraš za Hrvatsku?" A ja sam odgovorila: "Pa oduvijek sam Hrvatica!" Bila sam svega na par međunarodnih turnira, ali znali su da dobro igram. Odjednom sam se pojavila na Europskom prvenstvu i rekla da sam oduvijek bila Hrvatica, haha.

Bila su to napeta vremena. Treneri i sportaši bili su upućeni u našu situaciju, s time da su se mnogi bojali pitati. Nikica Vukelja je bio izrazito strog trener. Pozitivno gledajući, dobro je što sam imala sve "luđake" oko sebe. Od tate preko izrazito opasnog Nikice do Nevena Cegnara, šlaga na torti, haha. Zbog svih sam njih probijala granice i postala bolja. Drago mi je što su me trenirali.

U Hrvatskoj ste igrali za Čakovec. Što možete reći o tom periodu?

U Čakovcu smo opet naletjeli na divne ljude, samo što ih prvih godinu dana ništa nismo mogli razumjeti, haha. Kao da smo živjeli u Kini. Neću zaboraviti kako se mama uplašena vratila s tržnice. Ona plače, ja pitam: "Što je?" Kaže ona: "Ništa ih nisam razumjela!" Bilo je smiješnih situacija.

Okolina je bila divna. Trener mi je bio Robert Mikac, koji je jedini bio blagi trener u karijeri. Tada mi je to dobro došlo, trebao mi je životni mentor s obzirom na to da sam bila u pubertetu. Zahvalna sam na lijepim godinama u Čakovcu.

Kada ste otišli igrati za Basel i kako je došlo do toga?

U Čakovcu sam igrala četiri godine, od 1997. Tada sam shvatila da nešto moram promijeniti kako bih napredovala. Čudnovato sam prihvatila poziv Basela, gdje sam igrala dvije godine. Iako Švicarska nije stolnoteniska zemlja, ondje su bila dva odlična hrvatska trenera koji su 0-24 radila sa mnom. Igrala sam mušku ligu i trenirala s muškima te dvije godine zaredom osvojila seniorsko prvenstvo.

Fantastično sam igrala, postala sam važan član seniorske reprezentacije Hrvatske, što kod Nevena Cegnara nije bilo lako. Kao klinka sam došla među Tamaru Boroš i Danu Aganović, a sa mnom se pridružila i Andrea Bakula te kasnije Cornelia Vaida.

Transfer u Švicarsku pokazao se kao jako dobra odluka. S druge strane, idući prelazak u zagrebačku Mladost bio je katastrofalan. Bila je to moja najgora klupska godina. Došla sam u Mladost kao dvostruka prvakinja Hrvatske i s 19-20 godina bila sam u top 100 na svijetu, a bilo je milijun igračica. Primjerice, Neven me stavio da igram protiv Južne Koreje, a ja sam nabila broj 6 na svijetu.

Neven je htio da budem u Zagrebu kako bi pratio moj napredak. U Mladost sam došla kao mlada snaga i pojačanje, a ispalo je grozno. Nisam dobila stan na vrijeme, mjesecima sam živjela u sobici bez ičega. Kad sam dobila stan, bio je toliko daleko od dvorane da mi je trebalo 70 minuta u jednom smjeru do treninga. A išla sam četiri puta dnevno na trening i natrag.

Nisam imala prehranu ni tramvajsku kartu, a kasnila je stipendijica od koje sam živjela. Komunikacija s klubom i trenerom bila je katastrofalna. Ni s jednim klubom nisam imala problema. Ja sam ekipni igrač, ne?

Potom sam se i razboljela, otišla mi je štitna žlijezda, te sam imala pauzu šest mjeseci.. U bolnicu sam primljena u predinfarktnom stanju. Doktor je rekao da su to bili najgori nalazi koje je vidio u životu, nije mu bilo jasno kako sam mogla odraditi trening. Od tada sam na terapiji.

Mladost me bacila na koljena, ali onda sam nakon pauze donijela odličnu odluku - otišla sam u Bundesligu. Odlučila sam se za najbolji klub druge njemačke lige, Homberg, gdje su igrale Kristin Silbereisen (Lang), koja je kasnije osvojila svjetsku medalju, češka reprezentativka Dana Hadačova (Čechova), osvajačica europske medalje, i jedna Kineskinja.

Bila je to fantastična skupina za trening u malenom, mirnom mjestu. U cijeloj sezoni nismo izgubile nijedan set, imala sam omjer 19-0 i nakon te sezone mogla sam birati gdje želim igrati u prvoj Bundesligi.

Nisam se zaletjela, jer sam mogla izabrati i klub prve Bundeslige, no pitanje je bih li tamo igrala. Sportaši moraju donijeti prave odluke i pritom je najvažnije igrati. Nije cilj izabrati fensi-pensi klub, tako da je omjer 19-0 u drugoj puno bolji nego 1:10 u prvoj ligi, ako za nju nisi spreman.

Dvije godine bila sam u prvoj Bundesligi, gdje sam igrajući za Busenbach imala treći najbolji score te opet igrala sa Silbereisen, dvjema Kineskinjama koje su u top 20 svijeta, Elke Schall, Laurom Stumper... Bundesliga me lansirala u vrh europskog stolnog tenisa. Nisam birala proslavljene, ali komplicirane klubove, već sam tražila one u kojima mogu najbolje trenirati i u kojima je dobra atmosfera.

Klub je ponovno bio iz malenog mjesta. Imale smo jednu pekaru, jednu trgovinu i dvoranu za stolni tenis. Ne može bolje jer je glava opet bila u stolnom tenisu. Većinom sam u životu donosila prave, ali teže odluke. Treba gledati kako najbolje napredovati. Privatnog života nije bilo, što ne znači da se nismo družili i šalili ili otišli na sok. U pekaru, haha.

Što je značilo biti profesionalna stolnotenisačica u to vrijeme u Bundesligi? Kakva je bila zarada i jeste li se osjećali kao zvijezda?

To rijeme, od 2006. do 2008., bilo je neusporedivo s ovim što danas imaju. Danas su plaće pet, šest puta veće, a natjecanja je neusporedivo više. One danas ni ne mogu trenirati, samo trče s natjecanja na natjecanje.

Postoji i mogućnost igranja za više klubova, što mi je jako čudno. To je ubiranje love, da se tako izrazim. Stolni tenis mora raditi na marketingu, ali donose se odluke koje ne idu na ruku sportašima.

Financijski sam imala dovoljno za sebe i da pomognem roditeljima, to mi je bilo dovoljno. Znate što je meni zvjezdani status? Kada dođem na meč Bundeslige, a u dvorani se skupi 5000 ljudi. Nema veze to što prvu godinu nisam imala vešmašinu pa sam prala na ruke. Vjerojatno nijedan sportaš to nije doživio. Jako zvjezdano, haha.

Kako biste se opisali kao stolnotenisačicu i parastolnotenisačicu?

Igrala sam napadački, vrlo blizu stola, spin s obje strane. Nisam bila agresivna kao Tamara Boroš, ona je bila razorna s fantastičnom servom i nemoguće opasna na prvu loptu. Muškarci su se bojali njezine lopte! Ja sam imala mekšu loptu. Da usporedim, Tamara je bila Serena Williams, a ja sam više igrala kao Martina Hingis.

Igrala sam kontrolirano bez puno rizika, ali napadački. U razvoju nisam imala pravog trenera, pa sam igrala stolni tenis na svoju ruku. Prilagođavala sam se kako sam znala i mogla. Nisam imala savršenu tehniku ni savršeno kretanje nogama. Sa mnom je trebalo puno raditi.

Tamara je imala puno bolje temelje, što je činilo ključnu razliku između nas. Moji su poeni bili dulji od Tamarinih, igrali su se na više lopti. Moj stil bio je čudan i zanimljiv, drugačiji od ostalih.

Kad sam imala 25 godina, počela sam igrati jako dobar stolni tenis. Popravila sam puno stvari, radila sam na sebi, ali opet je bilo puno toga što je moglo biti bolje. Kad sam nastradala, bila sam oko 40. mjesta na svjetskoj rang-listi. Vjerujem da sam mogla ući među top 20.

Povezao bih dvije stvari koje ste spomenuli. Prvo, kažete da ste bili najglasniji u dvorani. Drugo, "veliki" tenis. U tenisu igračice i igrači često razbiju reket. Jeste li vi to ikad učinili?

Ne ponosim se time što sam razbila puno reketa. Bila sam strašan živac, ali i borac. Grizla sam, svaka lopta mi je na treningu bila najvažnija. Davala sam sve od sebe, kako na treningu, tako i na utakmici. Neven je jednom uzeo korpu s 500 loptica da ih redom ubacujem. Promašila sam četiri zaredom, stala sam, strpala tri loptice u usta i "pojela ih".

Naravno, nisam ih doslovno pojela, haha. Neven je uzeo korpu s lopticama, prosuo ih meni na glavu i umro od smijeha. "Sale, ti si najluđa igračica s kojom sam radio!" Bila sam jako borbena, moralo me se učiti ponašanju, svjesna sam toga. Bila sam zahvalna igračica, slušala sam trenera i Tamaru. Nikad mi nije morala ponavljati.

Tamara nije bila svjesna koliko nam je značila i koliko smo učili od nje. Kao da joj je bilo neugodno davati joj savjete, a trebala ih je dati još više. Svaki mi je bio zlata vrijedan.

Što je bilo najteže prilikom prebacivanja sa stolnog tenisa na parastolni tenis?

Prvo je najteže bilo naći hrabrost i ući u dvoranu. Dobila sam instrukcije od kirurga, liječnika i Paraolimpijskog odbora da bih trebala igrati u kolicima. Mogu stajati, ali nepokretna sam za stolom, s time da moram vezati desnu ruku. Tvrdoglavo sam odlučila da ću unatoč svemu, makar nikoga ne pobijedila, igrati na nogama. Bio je to sulud potez.

Međutim, na nogama sam dvaput osvojila Europsko prvenstvo, Svjetsko prvenstvo i Paraolimpijske igre. Protivnice su bile izrazito pokretnije i brže od mene. Nitko s ozljedom kralježnice nije igrao u stajaćoj kategoriji, već u kolicima. Fizički mi je bilo nemoguće teško, k tome su pravila u mojoj kategoriji ista kao u običnom stolnom tenisu.

Stizala sam kratke lopte, vraćala se, povukla tri spina zaredom... I svaki sam put ostala na nogama. Htjela sam igrati kao prije, forhend i bekend spin. Jako me to veselilo iako sam fizički patila. Nije šala, ali svi su rekli da je to nemoguće.

Ubrzo nakon Paraolimpijskih igara u Riju 2016. odlučila sam da je dosta. Trpjela sam prevelike bolove, a osvojila sam sve. Bilo je vrijeme da završim sportsku karijeru.

Godine 2017., nakon Svjetskog ekipnog prvenstva za osobe s invaliditetom u Bratislavi, gdje ste s Mirjanom Lučić osvojili broncu, završili ste karijeru zbog "nepomirljivih razlika" s trenericom reprezentacije Mirelom Šikoronjom i izbornikom Emilom Gubicom. Rekli ste da ste "tužni i razočarani" što na takav način završavate karijeru te ste se osjećali "izdano". Kako danas gledate na te izjave i način kojim ste završili karijeru?

I dalje mi je žao. Problem s Mirelom Šikoronjom bio je i u Mladosti, gdje mi je također bila trenerica. Očito nas dvije nikako ne možemo funkcionirati zajedno. Ona je jedina trenerica s kojom nisam mogla raditi. Naučila sam da je sport najvažniji. Ne postoje spletke, samo čisti sport i ljubav prema njemu.

U parastolnom tenisu doživjela sam potpuno suprotno. Bila je borba tko će dobiti nagrade i tko će se financijski okoristiti. To mi je bilo strašno. Nisam se mogla naviknuti na način na koji su parasport, parasavezi i paraolimpijski odbor funkcionirali. Njihov način razmišljanja je i danas nesportski i nezdrav.

Niste izgladili odnose?

Kad se vidim s njima, ponašaju se kao da se ništa nije dogodilo. Neven nas je naučio ljubavi prema sportu, korektnosti i pažnji jednih prema drugima, pa mi je nepojmljiv način razmišljanja paraolimpijskog saveza. Najgore prođu oni koji rade, kao da se stvaraju grupe koje pokušavaju izvući korist.

Primjerice, nakon mojih paraolimpijskih medalja, moja ekipa i ja morali smo dobiti nagrade. Mjesecima prije oni su između sebe dogovarali tko će izvući najviše iz moje medalje. Nepojmljivo. Pa najviše mora dobiti onaj koji je najviše radio sa mnom, a to je bila moja trenerica Nataša Skočilović. Ona je dobila najmanje, a ostali su dijelili nagrade kao da su puno radili sa mnom, a neki nisu proveli ni minutu sa mnom.

To se konstantno ponavljalo i među drugim sportašima. Nije mi žao što sam ušla u paraolimpijsku reprezentaciju niti što sam igrala. Morala sam to vratiti Hrvatskoj za sve što su ljudi bili uz mene kada sam nastradala. Vratila sam se radi sebe i radi sporta, prekrasno je što sam osvojila za Hrvatsku i sebe. Danas na to gledam mirnije, ali tada mi je bilo izrazito stresno i ružno.

Koliko danas pratite i igrate stolni tenis?

Ne pratim pretjerano i skoro uopće ne igram. Bila sam na Europskom prvenstvu u Zadru. Bilo je fantastično, čestitam savezu i predsjedniku Zoranu Primorcu na genijalnoj organizaciji. Družim se s Andreom Bobetić, Tamarom Boroš i ostalim, ali ne pratim previše jer me i dalje boli.

Preboljela sam nesreću, ali kraj karijere došao je toliko brzo i banalno. Moje tadašnje kolegice i dalje igraju, a pobjeđivala sam ih ili igrala s njima. Visoko su u europskom sportu, pa se pitam što sam mogla postići i gdje sam mogla biti. I dalje mi je to teško.

Imate li sportske planove ili ćete se u narednim godinama fokusirati na nešto drugo?

Imam veliki sportski, životni projekt na kojem će se raditi iduće godine. Nije vrijeme da se o njemu javno govori, ali mogao bi biti fantastičan za hrvatski sport. Guram i dalje motivacijsku knjigu Volim život, razgovaram s klincima...

Moramo širiti pozitivu i biti pošteni, to je najvažnije. Dobar sportaš iza sebe ostavlja iskustvo i poštenje, kao naša Tamara. Primjer vrhunske sportašice, trenerice, prijateljice i kolegice.