ČAK I NAJVEĆI glumci ponekad naprave ozbiljne pogreške u karijeri. Ponekad je razlog loš scenarij, ponekad nedostatak boljih ponuda, a ponekad je to jednostavno posljedica primamljivog obećanja goleme svote novca.

U slučaju Marlona Branda, kojeg mnogi smatraju najboljim glumcem u povijesti, pogreška zbog koje je najviše žalio dogodila se relativno rano u njegovoj dugogodišnjoj karijeri, piše Far Out Magazine.

Brando je bio karizmatičan mladi glumac koji je početkom 1950-ih osvojio filmski svijet nizom hitova, uključujući ulogu koja ga je proslavila u filmskoj adaptaciji drame Tennesseeja Williamsa Tramvaj zvan čežnja. Nitko do tada nije vidio takvu glumu, a svoj je status učvrstio kultnim filmovima kao što su Viva Zapata! (1952.), Julije Cezar (1953.) i Na dokovima New Yorka (1954.), koji mu je donio prvog Oscara za najboljeg glumca.

Iako je tijekom 1950-ih snimio brojne hitove, sljedeće desetljeće donijelo mu je probleme s promašajima poput filma Pobuna na brodu Bounty iz 1962., koji je jedva vratio uloženi proračun. Upravo je tada počeo stjecati reputaciju glumca s kojim je teško surađivati.

Povratak na vrh i kontroverze

Brando je postao toliko slavan i tražen da je počeo inzistirati na kreativnoj kontroli, što ga je učinilo nepopularnim među studijima i redateljima. Sve se to promijenilo 1972. godine kada ga je Francis Ford Coppola angažirao za ulogu Vita Corleonea u mafijaškom epu Kum. Ovo remek-djelo donijelo mu je drugog Oscara kojeg je odbio primiti. Umjesto njega na pozornicu je poslao aktivisticu za prava Indijanaca kako bi prosvjedovao protiv tretmana autohtonih naroda u Hollywoodu.

Iste godine glumio je u duboko kontroverznom filmu Posljednji tango u Parizu, djelu s iznimno eksplicitnim scenama koje su šokirale cenzore. Ipak, film je pokazao nevjerojatan glumački raspon koji je Brando posjedovao, budući da je ta uloga bila dijametralno suprotna onoj u Kumu.

Uloga zbog koje je najviše žalio

Nažalost, pogreške u odabiru uloga postale su sve češće nakon njegove posljednje istinski kultne uloge u Coppolinoj Apokalipsi danas. Do devedesetih je Brando prihvaćao uloge koje nisu bile na razini njegova statusa, uključujući bizarni znanstveno-fantastični horor Otok doktora Moreaua iz 1996. godine.

Međutim, prema samom Brandu, uloga zbog koje je istinski žalio došla je gotovo 45 godina ranije. U svojoj autobiografiji otkrio je o kojem se filmu radi: "U Čajanki na mjesečini glumio sam prevoditelja na Okinawi po imenu Sakini, koji veći dio filma provodi prepirući se s Glennom Fordom, časnikom američke vojske zaduženim da donese demokraciju i slobodno poduzetništvo na otok."

Pohvalio je izvedbu Davida Waynea u originalnoj brodvejskoj verziji, opisujući je kao "nježnu, zabavnu komediju o sukobu kultura".

No, o vlastitoj izvedbi nije imao lijepih riječi: "Kao što sam rekao, dobro napisana predstava gotovo je otporna na glumačke izvedbe, ali u Čajanki na mjesečini Glenn Ford i ja smo dokazali kako glumci lako mogu uništiti dobar scenarija kada su toliko zaokupljeni sobom i svojim izvedbama da ne glume usklađeno. Bio je to užasan film, a ja sam bio pogrešan odabir za tu ulogu."

Čajanka na mjesečini bila je komedija iz 1956. čiji je scenarij adaptiran iz nagrađivane brodvejske predstave. Film nije izdržao test vremena, ponajviše zbog rasnih stereotipa koji su danas posebno problematični, a i zbog činjenice da je Brando u filmu glumio Japanca. Ipak, u to je vrijeme prošao mnogo bolje nego što se Brando nadao, postavši hit kod kritičara i publike.