U SURADNJI s Yugopapirom donosimo tekst iz 1971. o jednoj dječjoj igri koja je i danas prisutna.

Rujan 1971.: Je li klik-klak ljetno osvježenje, prolazni pomodni hir, prilog borbi protiv osamljenosti, protest protiv lijenosti ili je to ipak priglupa igra za maloumne i idiote, kretenizam uvezen u seriji drugih gluposti koje danas dolaze s druge strane Atlantika i remete mir solidne Europe?

Manija se zove klik-klak, proširila se cijelom zemaljskom kuglom, pa i Jugoslavijom. Zarazila je staro i mlado, žene i muškarce, turiste na odmoru i radnike. Ta luda igra podijelila je svijet: jedni je hvale, čak obožavaju, drugi kude, mrze i protestiraju.

"Glupa igra za mlade dželate, dripce, galamdžije i kretene, stvorena zato da kida živce ljudima", grme roditelji, djedovi, bake i stričevi po cijelom svijetu. "Simpatična zabava, jeftina razbibriga, masovna igra koja zahtijeva spretnost i dobre reflekse", govore svi koji se osjećaju mladima.

U invaziji i pod optužbom su dakle "diaboliche palline", paklene plastične kuglice klik-klak koje svojom mitraljeskom paljbom predstavljaju lajtmotiv bučnog ljeta 1971.

Dvije garde na frontu

U prokletstvu i zabavi što se pojavila na ulicama naših gradova, šireći se brzinom epidemije, proizvođači plastičnih kuglica s malo konca (plastičari) i trgovci zadovoljno trljaju ruke, raduju se, likuju nad visokim zaradama. Mladi se naoružavaju, mitraljiraju, tiktakaju, stvaraju grupe po gradskim četvrtima i selima, daju roditeljima poljubac kao kaparu za nove klik-klak kuglice ako su stare pukle. 

Osobe sklone tišini, željne popodnevnog sna, pozivaju se na Zakon o zaštiti javnog reda i mira, prijete tužbama.

U tom procijepu teško je suditi čija je garda u pravu i koji će front pobijediti, čija je municija razornija i ofenzivnija, tko kome pravi inat, ali je izvjesno da se frontovi formiraju, da je klikomanija jednim naletom osvojila Jugoslaviju i da privatni i društveni proizvođači opskrbljuju tržište ritmom od nekoliko desetina tisuća komada klik-klak naprava. 

Već je organiziran i prvi jugo-turnir u klik-klakanju u Rovinju. Jedan dječak uspio je udarati lopticama sedam minuta. Oni koji su se dotle dvoumili munjevito su potrčali u prodavaonice, na gradske trgove i ulice i počeli se mrcvariti u želji da nadmaše jugo-šampiona. Rekord što ga je na prvom svjetskom turniru u Liguriji (potkraj srpnja!) postigao dvadeset trogodišnji Roby Maloberti iznosi samo jedan sat, dvadeset devet minuta i dvije sekunde. 

Taj šampionat organizirao je trideset sedmogodišnji župnik don Adriano Fasce. Drugi turnir organiziran je u Calcinatellu kod Brescie u Italiji. Na klik-klak frontu našli su se mnogi mladići i stariji turisti, ali sve je nadmašio dvadeset devetogodišnji restaurator umjetničkih djela Gualtiero Panegalli. Svjetski rekord nije oborio iz jednostavnog razloga jer su ga napadale mušice. Budući da se natjecao ispod žarulje od 1000 svijeća, ispod koje su se skupljale mušice, nije mogao udarati više od dvadeset sedam minuta. Toliko su ga mušice napadale da je morao prekinuti natjecanje.

Tragom masovnih zabava i ludorija

Možda bi se trebalo vratiti četrdesetak godina unazad, u vrijeme ondašnje invazije yo-yoa po svijetu, koji je 1932. godine u Torinu zabilježio svoju prvu žrtvu, ili nešto kasnije u vrijeme hula-hoopa, koji je u svojoj najvećoj temperaturi također bio smrtonosan. 

Ali, bile su to šutljive igre s obzirom na pucketanje što ga je donijela blagonaklona 1971. godina. Plastične kuglice s malo konca jače su od radija i televizora, jače odjekuju od juke-boxa, snažnije napadaju nervni sistem, prodornije osvajaju obožavatelje, agresivnije su, opasnije. S obzirom na yo-yo i hula-hoop, fenomen klik-klaka je rašireniji. 

O frenetičnom krckanju govore brojke. Koluta hula-hoopa prodano je dvadeset milijuna u cijelom svijetu, yo-yoa četrdeset milijuna. Kuglica klik-klaka samo u Sjedinjenim Američkim Državama prodano je dosad šezdeset pet milijuna. Tri i po milijuna kupili su Meksikanci, osam i po Kanađani. Od lipnja do kolovoza u Italiji je prodano više od milijun komada. Neki talijanski tvorničari prodavali su dnevno po četiri tisuće klik-klaka, a sada, kad je boom, po devedeset tisuća, osvajajući francusko, nizozemsko, njemačko, belgijsko i naše tržište. 

Zlatni rudnik klik-klaka donio je nekima po milijardu i po lira. Samo u SAD-u, Japanu, Belgiji i Njemačkoj registrirano je tisuću i dvjesta natjecanja i isto toliko šampiona-rekordera. Manija je zarazila mlade i stare, unatoč cijeni i velikoj buci. Cijena klik-klaka u Italiji iznosi 200-500 lira, a u Sjedinjenim Državama jedan do dva dolara. Buka što je kuglice stvaraju na metar blizine iznosi 93 decibela, a to je opasno.

Igrati ili zabraniti?

Revnih obožavatelja novog tutkanja i mitraljiranja u našoj zemlji ima oko milijun. Protivnici se još nisu organizirali, ali obračun najavljuju čim počne školska nastava. U još nezapočetom dvoboju ispitali smo prva reagiranja.

"Klik-klak kuglice bile su u mojoj ruci samo jednom i nikad više. Čovjek ima utisak da ljudi ništa drugo ne rade nego zveckaju tim čudom", kaže glumica Ana Karić. "Ne daj bože da na to zaigram. Ni mojoj djeci nisam kupio klik-klak kuglice", dodaje režiser Antun Vrdoljak.

"To je previše bučna igra, bez mašte i ideja", kaže spikerica Jasmina Nikić.

"Blesava igra", tvrdi modni kreator Rikard Gumzej. "Upoznao sam je za odmora u Opatiji. Čitao sam, razmišljao, a svi oko mene su tupkali. Čestitam biznismenu koji je klik-klak izmislio. Da mogu udarati minut-dva, da sam uvježban, možda bi sve to bilo zabavno."

"Klik-klak je praktična igra. Čekao sam djevojku i zabavljao se, mitraljirao. Za to je potrebna mekana ruka i dobri, staloženi živci. Bilo mi je blesavo dok se nisam zagrijao", tvrdi pjevač Alaga Gagić.

"Nama koji smo naučili na buku orkestra klik-klak ne smeta. Igram nekoliko puta dnevno. Kuglice nosim u džepu", dodaje Milan Bačić.

"Sve igre na principu jednostavnih kretnji osvojile su svijet. Jednostavnost, jeftina proizvodnja i demokratičnost omogućuju da prerastu u čudo, izjednače ljudski rod i klase. Nemam ništa protiv klik-klaka i njegove galame. Dapače, za djecu je to fenomenalna igra, traži od njih spretnost", kaže Igor Mandić.

"Čula sam da dječaci igraju. Nije mi vrag dao mira. Kupila sam te kuglice i sada zadirkujem supruga jer bolje igram od njega", govori rukometašica Nada Vučković.

Protivnici i pobornici još se postrojavaju. Za klik-klak izjasnili su se vlasnik čuvene zagrebačke restauracije Debeli Martin, unuka i kćer Ivana Hetricha Sanja i Suzana, učenik Damir Bolanča (rekorder Zrinjevca), zagrebački manekeni i manekenke, Jadranka Gračanin, nogometaši Dinama i mnogi drugi. 

Protiv klik-klaka su glumci Antun Nalis, Ilija Ivezić i Slobodan Dimitrijević, urednici Informativnog programa televizije, gotovo svi anketirani nastavnici, susjedi mališana-rekordera i veliki front građana u penziji. 

Ishod borbe jednih i drugih "aktivista" teško je predvidjeti. Možda će odluka pasti početkom školske godine.

Napisao: Josip Grbelja (Start, 1971.)