KAO ŠTO ste već imali prilike čuti (ili pročitati), ruska invazija na Ukrajinu digla je na noge tržišta roba; rezultat je ponegdje i dramatičan rast cijena, čime je samo nastavljen pozitivan trend aktiviran još prije godinu ili dvije. Posve razumljivo, u prvom su planu zastrašujući skokovi cijena sirove nafte i prirodnog plina, no predmet ove priče su nešto tvrđi materijali.

Točnije, skupina obojenih metala u koju spadaju ključne sirovine za proizvodnju - kovanica. Jer pozitivan trend koji se upravo odvija pred našim očima (i traje već neko vrijeme) ukazuje na prilično intenzivan rast cijena obojenih metala:

Isplati li se topiti kovanice?

Ako svoju dokonost liječite besciljnim surfanjem po internetu, možda ste nekim čudom nabasali i na problematiku otkupnih cijena metalnog otpada, koju pozitivni trendovi svako toliko nanovo aktualiziraju. Poseban segment tih rasprava na marginama naslonjen je na dilemu oko realne vrijednosti kovanica. Ili još konkretnije, vrijedi li njihov kemijski sastav više od nominalne vrijednosti?

U slučaju američke valute, odgovor je u pravilu negativan, a rijetka iznimka je penny, odnosno kovanica od jednog centa, ali isključivo ona iz ranijih serija, iskovanih prije 1982. godine. Naime, u dotičnim kovanicama dominira bakar, zbog čega se topljenje, barem u teoriji, čini isplativim. Ali samo u teoriji.

Za početak, govorimo o puno decimalnih mjesta i arbitraži vrlo skromnih razmjera: trošak sirovina (95% bakar, 5% cink) za taj stariji novčić od jednog centa, težine 2.5 grama, trenutno iznosi 2.5 centi. Ili u prijevodu, papirnata zarada na kilogramu koji sadrži 400 kovanica bila bi mizernih 10 dolara.

No čak i kada bi bilo moguće skupiti tonu takvih kovanica (što nije nimalo jednostavan zadatak), ideju je gotovo nemoguće provesti u praksi jer američki zakon izričito zabranjuje topljenje kovanica (i njihovo iznošenje izvan granica u protuvrijednosti većoj od 5 dolara!). Ako ništa drugo, lokalni Tony Soprano sigurno ima pametnijeg posla od nemuštih shema pretapanja kovanica kojima bi mogao svrnuti na sebe pozornost represivnih organa. 

S novijim serijama kovanica od jednog centa matematika je bitno drukčija jer je njihov sastav drastično izmijenjen (97.5% cink, 2.5% bakar) - razlaganje na proste faktore nema smisla niti u teoriji. Isti rezultat nudi i nekolicina drugih kovanica koje su korištene u ovoj ezgibiciji: ni japanski jen ni danska kruna niti u teoriji ne nude nikakvu priliku za arbitražu.

A pritom se uopće nismo dotakli činjenice da prodaja metalnog otpada podrazumijeva bitno niže cijene u odnosu na svježu sirovinu, kako bi proces reciklaže imao nekog smisla. Alternativno, metoda po principu "sam svoj majstor" podrazumijeva i određeni trošak energije - topljenje veće količine kovanica na kućnom štednjaku nekako ne djeluje baš realno. 

Manje kovanice u Hrvatskoj proizvode - gubitke

Uništavanje novčanica i kovanica (taljenje) u Hrvatskoj je "u isključivoj nadležnosti središnje banke", pa i u ovom slučaju govorimo o teoriji koju nije baš najzgodnije provesti u praksi. No baš u hrvatskom slučaju teorija je još zanimljivija: zahvaljujući prikladnoj kombinaciji težine i kemijskog sastava, ne samo jedna već čak nekoliko kovanica na papiru vrijedi više od nominalne vrijednosti. Riječ je o najmanje vrijednim apoenima koji većini u novčaniku predstavljaju samo smetnju, a u nekim drugim vremenima bili bi sasvim solidno sredstvo zaštite od inflacije. 

Za naručitelja, a to je u ovom slučaju Hrvatska narodna banka, uvjerljivo najmanje isplativa kovanica je ona od 5 lipa, iskovana u kombinaciji bakra i cinka - u njenom slučaju trošak sirovina ovoga je tjedna dosegnuo čak 15 lipa. Drugim riječima, precizan omjer sirovina u sastavu kovanice od 5 lipa (73% bakar, 28% cink) teške 2.5 grama, trenutno košta tri puta više od njene nominalne vrijednosti.

Trošak sirovina potrebnih za izradu kovanice od 10 lipa iznosi nešto manje od 20 lipa, a nominalna vrijednost ne doseže trošak sirovina i u slučaju dviju najmanjih kovanica, onih od 1 i 2 lipe, u kojima dominira aluminij (98%). Nije to baš tako rijedak slučaj - trošak sirovina za kovanice od 5 i 10 lipa posljednjih 15 godina u pravilu premašuje njihovu nominalnu vrijednost (100% na grafikonu označava podjednak odnos troška sirovina i nominale):

Uvjerljivo najpovoljniji omjer troškova proizvodnje i nominalne vrijednosti karakterizira kovanice od 20 i 50 lipa - njihov srebrni izgled postiže se skromnim postotkom nikla (5%) koji pokriva prilično jeftinu nutrinu (95% željezo).

Za razliku od lipa, kune krasi nešto bogatiji sastav (legura triju elemenata), ali ni u jednom slučaju trošak sirovina ne doseže njihovu nominalnu vrijednost. Nikad i nije: od 2007. godine naovamo trošak sirovina za tercet najvrjednijih kovanica kretao se u rasponu od 5% do najviše 60% nominale. 

Uz više cijene sirovina, tezu iz naslova osnažuje i činjenica da je ruska agresija isprovocirala bijeg kapitala prema sigurnijim zaklonima, a jedan od njih svakako je američki dolar, što se nepovoljno odrazilo na tečaj kune, a u konačnici i na aktualan trošak sirovina izražen u domaćoj valuti. Otuda i relativno velike varijacije troškova sirovina (izraženih u kunama) od 2007. godine naovamo. 

Kalkulacija je u prvom redu tek svojevrsna misaona vježba (ruku na srce, prilično trivijalna!): jednako kao što bi se prodavatelji s namjerom izvlačenja vrijednosti sirovina u praksi morali suočiti s nizom dodatnih troškova (u najboljem slučaju energije potrebne za topljenje), tako i naručitelj nabavu sirovina (preko posrednika), kao i proces izrade kovanica, sigurno plaća skuplje.

Barem još nekoliko idućih mjeseci, do (vjerojatnog) uvođenja eura. Već iduće godine, najmanje kunske kovanice trebale bi zamijeniti neugledne kovanice od 1, 2 i 5 eurocenti, napravljene od (puno jeftinijeg) čelika prekrivenog malom količinom bakra. Ako se ta praksa uopće održi na životu, jer poveći broj europskih zemalja (a podržava ih većina potrošača) namjerava kovanice od 1 i 2 eurocenta izbaciti iz upotrebe (zaokružiti cijene), prvenstveno zbog njihove nepraktičnosti, ali onda i zbog činjenice da proizvodni procesi u konačnici uporno stvaraju gubitke. 

Isplativost proizvodnje onih vrjednijih, s većim udjelom (skupljeg) bakra i nikla, ni aktualne cijene ne mogu ugroziti. Osim, možda, eksplozivnog rasta cijene nikla (koji ste vjerojatno zamijetili na grafikonu s kunskim apoenima), ali to je već tema idućeg vikend longread štiva.