SVI GLUMCI griješe pri odabiru uloga. Ponekad ih zavede prilika za rad s cijenjenim redateljem, a da pritom ne vide očite nedostatke projekta. To se dogodilo čak i legendarnom Robertu De Niru na samom vrhuncu njegove slave sedamdesetih godina, kada je bio ikona Novog Hollywooda. Prihvatio je ulogu u filmu koji će ga spojiti s europskim filmašem kojeg je duboko cijenio, no ubrzo je shvatio da je napravio pogrešku.

Vrhunac karijere i pogrešan korak

Bilo je to 1976. godine, iste godine kada se De Niro pojavio u kultnom Taksistu Martina Scorsesea, filmu koji je osvojio Zlatnu palmu u Cannesu. S ulogama u Ulicama zla i, naravno, Kumu II, njegova je zvjezdana moć bila na vrhuncu. S Hollywoodom na dlanu, prilika za jedno novo, europsko iskustvo činila se kao sjajan potez.

Tako je postao dio goleme glumačke postave filma Dvadeseto stoljeće (Novecento) redatelja Bernarda Bertoluccija, koji je nekoliko godina ranije izazvao kontroverze erotskom dramom Posljednji tango u Parizu. De Niro se nadao da bi mogao postići sličan uspjeh kao Marlon Brando.

Znakovi upozorenja

Unatoč impresivnoj glumačkoj ekipi, koja je uključivala Gérarda Depardieua i Donalda Sutherlanda, projekt je od početka pokazivao znakove problema. Prije svega, film je trebao trajati čak 317 minuta, odnosno gotovo pet i pol sati, što je gotovo uvijek jamstvo da će podijeliti i publiku i kritiku.

Rijetki su filmovi takvih epskih razmjera uspjeli zadržati pažnju gledatelja. Održati zamah toliko dugo gotovo je nemoguće - ponekad je teško zadržati publiku i na dva i pol sata. Gledajući unatrag, De Niro priznaje da nije dovoljno pažljivo razmislio o projektu i da se jednostavno malo previše zanio prilikom.

Shvatio sam da je to greška

Kako prenosi Far Out Magazine, u razgovoru za The New York Times, De Niro je otkrio kako se danas nosi s takvim situacijama. "Sada sam stariji i iskusniji pa me redatelji s kojima sam radio ne izbacuju iz takta. To se rijetko događa. Ne mislim da se ponašam umišljeno, to je samo zdrav razum. Ali kad sam bio mlađi, bio sam malo nervozniji oko nekih stvari. S Bernardom sam ponekad imao dojam da je - pa, bio je Europljanin, a oni znaju imati svoje zahtjeve."

Prisjetio se trenutka kada je shvatio da film neće uspjeti, ali se kao mladi glumac bojao išta reći. "U filmu Dvadeseto stoljeće, prvog dana smo snimali scene iz prošlosti i tada sam shvatio da je to bila greška - jednostavno neće funkcionirati, nitko se nije uživio", rekao je.

"Nisam znao što radim sjedeći u drugoj zemlji s ovim redateljem kojeg jako volim, ali mislio sam si: 'Gdje smo?' Da sam o tome više razmišljao, rekao bih, 'Možemo li ovu scenu snimiti kasnije, a ne prvi dan?' Bio sam dovoljno razuman da znam da stvari ne funkcioniraju kada nemaš određeni redoslijed. Ali pristao sam na to, sjećam se, i jednostavno nije funkcioniralo."

Danas, stariji i mudriji, De Niro zna prepoznati kada treba progovoriti i iskoristiti svoj utjecaj ako primijeti potencijalne nedostatke. Film Dvadeseto stoljeće na kraju nije bio potpuni promašaj, ali se urušio pod vlastitom težinom. Ipak, danas se smatra kultnim klasikom.