PREMINUO je Anthony Robert McMillan u 73. godini. Na prvo čitanje ime ne znači mnogo, ne znači ni na drugo, ali nažalost mnogima čak ni pseudonim ne otvara vrata saznanja o kome se zapravo radi.

"Robbie Coltrane umro? Ček da izguglam... aaa, pa to je Hagrid iz Harryja Pottera, što ne kažeš. Kakva šteta." I jest šteta i jest to Hagrid i svi volimo Hagridovu divovsku dobroćudnost, sve što ona donosi i čime plijeni, međutim Coltranea je bilo mnogo i prije i poslije Rubeusa Hagrida kao što ga je bilo mnogo u fizičkom smislu.

Ključna točka karijere

Škotski harambaša obimne pojave i još obimnijeg talenta, dopadljivosti, šlifa bio je dobri Robbie, prepoznat kroz desetljeća po snalažljivosti i u drami i u komediji te u svemu između/preko toga. Na njegovom kontu su dva sudjelovanja u Bond filmovima (legenda Valentin Dmitrovič Zukovski u GoldenEye i Svijet nije dovoljan).

Tu su Redovnice u bijegu, Mona Lisa, Poruka u boci, Montana, Krull, From Hell i još toliko toga, u mladosti se u humorističnim skečevima britanske serije Alfresco nosio s Hughom Lauriejem, Stephenom Fryem, Emmom Thompson i nosio se izuzetno, međutim jedna točka u njegovoj karijeri se diskutabilno može nazvati ključnom i najvažnijom, a nediskutabilno se može nazvati prosvjetljujućom i točkom okreta.

Ta točka je krimi serija Cracker u kojoj je Coltrane tumačio lik psihologa Eddieja Fitzgeralda zvanog Fitz koji pomaže policiji u rješavanju zločina.

Emitirala se od 1993. do 1995. uz dva specijala 1996. i 2006. godine, a glumeći Fitza pokojni Robbie je prešao preko tog teškog praga između komičnog i ozbiljnog, nije bio prvi put da je smješten u fiktivni svijet koji se ne zasniva na humoru, ali je prvi put on bio nositelj i imao je zadatak da pokaže od čega je sazdan. Je li kes na licima gledalaca sve što je mogao izvući ili je možda bio u stanju otići dalje.

Mogao je dalje, i to mnogo dalje, a u Crackeru je publici stiglo spomenuto prosvjetljenje i nikada više nije mogao biti nazvan "samo komičarem" iako ni tu nema ničeg uvredljivog, naprotiv. Spomenusmo obim par puta, pa možemo još jednom, jer naravno da što su sati pred kamerom "obimniji", to čovjek pred istom tom kamerom ima više prostora da pokaže što ima u sebi.

Serija promijenila mnogo toga na britanskoj televiziji

Preko 20 sati materijala koji je Cracker donio Robbie Coltrane je iskoristio maksimalno i u svakoj sceni svojim iskolačenim očima koje kao da su dodane u photoshopu na već nacrtanu polukarikaturu, svojim tajmingom za ironiju te inteligencijom i suštinskom istinoljubivošću u svakoj emociji koja se trebala pokazati ili sakriti, svime je zauvijek promijenio sliku o sebi. A i serija je uspjela mnogo toga promijeniti na britanskoj televiziji.

Kao što će Odjel za umorstva uvijek biti bolji TV program od bilo čega što počinje sa CSI u naslovu, tako će Cracker biti bolji od Glavnog osumnjičenog (Prime suspect), inače tadašnjeg konkurenta Crackeru za što bolje rejtinge.

Jer Cracker je, kao i Odjel, serija narativno jednostavna, a emotivno kompleksna i nije fokus na "tko je to uradio?", već "zašto?", a kroz priče o kriminalnim umovima, bili ti umovi stvarno "umni" ljudi ili ne, mi sve više otkrivamo stanje duše i onih koji su na strani pravde, prije svega Robbiejevog Fitza.

Kada gledamo epizodu Crackera, mi ne pokušavamo razbiti misteriju pa poslije potapšati sami sebe i slomiti ruku u želji da si čestitamo. To je rezervirano za neka manja djela, a ovdje je previše zanimljivo i previše bitno sve ono oko zločina, više nego sam zločin.

I u nekoj noir tradiciji mi imamo osjećaj da smo sa svakim gutljajem viskija, ispaljenom cigaretom ili prokockanom funtom glavnog lika sve bliži njemu i počinjemo mariti za njega kao što u dobroj drami uvijek moramo bar malo brinuti za čovjeka čiju priču pratimo.

Prije Žice, prije True Detectivea...

Robbie je možda izgledom stvarno bio polukarikatura, ali njegov Fitz je bio od krvi i mesa, zaslugom sjajnog scenarija Jimmyja McGoverna i apsolutno zaslugom samog Robbieja i njegovog osjećaja za lik koji je tumačio.

Koliko je njega samog bilo u Fitzu pitanje je, što manje to bolje, međutim on je u svakom od danih 20+ sati bio Fitz i za to ne postoje dovoljno velike glumačke nagrade, niti su one neophodne u ovakvom slučaju kada pravite nešto što mora nastaviti živjeti bez obzira na lovorike ili manjak istih.

Lovorika je svakako bilo, Coltrane je tri puta uzastopno osvojio nagradu britanske televizije za najboljeg glumca, tako da nema žala s te strane, ali i da je serija nekim čudom bila previđena od suvremenika i kritike, kvaliteta bi joj bila neupitna i prije svega povijesni značaj.

Mnogi od nas će se složiti da su Žica ili True detective među najboljim krimi serijama ikada viđenim ili bar u 21. stoljeću, ali prije njih i njihove složene ideje predstavljanja mračnih strana čovjeka i društva, postojao je i Cracker. A postojao je i čovjek koji je "krekovao" i kojeg nažalost više nećemo viđati u novim ostvarenjima, ali proći makar kroz osnove ostavštine Robbieja Coltranea je dužnost svakoga tko barem voli Hagrida. Jer kakva je to ljubav prema Hagridu ako je nemate i za čovjeka koji je tog simpatičnog gorostasa utjelovio. 

Možda ipak i nije diskutabilno, osnova svih osnova ostavštine Coltranea je serija Cracker i iz te cinične mančesterske kaljuge bi trebalo krenuti. A što se tiče samog Robbieja... Neka je vječna slava tom pozamašnom majstoru, šteta što bitku nije mogao kasnije predati. Daleko kasnije.