AKO SE PO jutru dan poznaje, onda već sada možemo reći da nas čeka zanimljiv dan u Gotham Cityju. Hoće li taj dan podsjećati na onaj iz pjesme u kojoj protagonist po buđenju uzima pištolj jer mu je majka rekla da je jedan u milijun, iako je rođen pod lošim znamenjem s plavim mjesecom u očima? Onaj koji počinje vožnjom kroz Lincolnov tunel dok se u retrovizoru ocrtavaju kule blizankinje?

Ne, u tom smjeru ne želimo ni razmišljati, iako je već nakon prve epizode Pingvina internet preplavljen usporedbama i najavama da se pred nama upravo rađa antiheroj kalibra onoga koji je početkom stoljeća postavio temelj jednoj epohi.

Da odmah kažemo - budući da je jutro svanulo, odvažni smo proreći da će dan biti lijep i da će tako ostati i nakon emitiranja osme epizode u studenome, ali uz dužno poštovanje glumačkom umijeću gospodina Farrella, kao i svemu što smo u prvih sat vremena vidjeli od radnje, dijaloga i atmosfere, opet smo sasvim sigurni da pred nama nije ništa što će po kvaliteti i značaju izrasti u novu verziju serije o čuvenoj mafijaškoj obitelji koju smo nekoć toliko voljeli.

A što smo doista vidjeli i što je pred nama? Početak dana, rekosmo. Gotham je ipak grad noći, noći u kojoj caruje Mračni Vitez, križar pod plaštom, najveći svjetski detektiv, a kako shvaćamo, njega ovdje neće biti i cijela ova priča bit će zapravo Pingvinova arka, njegov origin story - kako je Oz Cobb izrastao u gospodara kriminala i jednog od najvećih Batmanovih arhineprijatelja, koji će mu se vjerojatno suprotstaviti u nastavku filma iz 2022.

Dominacija stripovskih mitologija već umara

Iskreno, spadam u onaj dio publike kojeg sve to, prvenstveno produkcijsko, a onda i narativno grananje stripovskih mitologija i njegova dominacija tržištem već odavno umaraju. Spadam u one, možda pregažene vremenom, koji žude za jednom pričom ispričanom u jednom filmu u solidnih sat i četrdeset minuta, koji ne ostavlja ništa prije početka i nakon kraja, da smo sigurni da smo vidjeli najbitniji trenutak imaginarnih života njegovih protagonista i da nam nisu potrebne nikakve dodatne i dopunske mitologije kako bi objasnile odakle je što došlo i kamo je na kraju otišlo.

Ako se već nove mitologije stvaraju, onda ljudi poput mene žude za onima koje naizgled nastanu ni iz čega, bez upozorenja. Da mi je netko rekao prije više od jednog desetljeća da ću nakon prve epizode serije koja počinje slikom sredovječnog ćelavog čovjeka u donjem rublju s pregačom, koji juri po pustinji, izgubiti razum i progutati tada već snimljene, a neodgledane tri sezone te potom brojati dane do četvrte, ne bih mu vjerovao. Ali tako je bilo. Prisustvovao sam praskozorju jedne od posljednjih velikih TV mitologija našeg vremena.

Sada to nije slučaj. Praskozorje ove mitologije desilo se 1939., a ovo što gledamo je tek odbljesak odbljesaka, nešto kvalitetnija eksploatacija namijenjena ogromnom fandomu koji će gutati sve što ima veze s tim svijetom. I, u redu, da ne budem sasvim negativan, cijela Batman saga ima dovoljno arhetipova kojima se pisci kreativno mogu poigravati i na koje će svakako svaka generacija filmskih radnika dati svoj odgovor.

Producenti nisu skloni originalnim idejama koje bi potencijalno ispričale priču o fizički deformiranom čovjeku kojeg okolina podcjenjuje i doživljava u skladu s grubim izgledom, ne očekujući sofisticiranost, visok intelekt, slojevitu psihu. To ne može biti tek neki novi antiheroj, kao što je nekoć bio Walter White ili onaj s plavim mjesecom u očima. To danas može i mora biti prepoznatljiv brend, jedna varijanta već ustaljenog popkulturnog arhetipa. U ovom slučaju, DC-jev Pingvin.

Farrell je visoko podigao letvicu

Ali, ruku na srce, čak i u takvoj postavci stvari Colin Farrell uspijeva podići letvicu prilično visoko i izvući najbolje iz materijala koji mu je dan. Iskreno, jedina scena koja mi se urezala u pamćenje iz posljednje verzije s Pattinsonom bila je scena u kojoj Gordon i Batman mlate Pingvina pokušavajući izvući informacije u vezi sa slučajem koji su istraživali.

Blage veze više nemam kakav je to slučaj bio i što je bila glavna zagonetka koju je postavljao Riddler, ali mislim da sam stotinu puta vratio trenutak u kojem Pingvin zgroženo iskrivi lice a la Bob De Niro i kaže: "El Rata Aladaaa?! To je najgori španjolski koji sam ikad čuo. To je LA Rataaaa!!" Izem ti film u kojem je najjači dojam jedna kvalitetna imitacija.

Međutim, izgleda da je, ostavljen sam, s likom i maskom koja mu je navučena, Farrell ipak uspio pobjeći od manirizama koji su mu se u tih nekoliko scena prvog filma potkradali. Već od prvog trenutka serije vidimo ga kako suvereno vlada licem, a proteza prestaje biti vidljiva, alkemijski se pretvarajući u pravu hrapavu kožu ogrubjelu od tko zna kako zadobivenih ožiljaka. Ako je ikad imao dilema tko je i odakle dolazi njegov Oz Cobb, Colin ih sada sasvim sigurno više nema.

Od prve minute je jasno - stavimo sve što znamo sa strane, nebitno je što je ovo famozni Pingvin u famoznom Gothamu - ovaj tip je vraški zanimljiv. Njegove oči kriju namjeru i tajnu. Ponekad pomislimo da je on u suštini dobra duša koja je silom prilika uvučena u surovi svijet i da sve to čini jer se morala prilagoditi, a onda opet skrenemo ka zaključku da gledamo manipulativnog sociopata koji uživa u varanju i ubijanju ljudi.

Najveća snaga ove serije nije u otkriću kako će se postavljeni zaplet rasplesti, odnosno na koji način će se to uklopiti u širu sliku sage o mračnom detektivu. Pravi motiv za njeno gledanje je poziv upućen Pingvinovim pogledom da zajedno krenemo na put razrješenja misterije tko je ovaj čovjek, zašto je takav, što ga pokreće, gdje mu leže srce i duša, ako ih uopće ima.

Nitko u ovoj seriji neće nadmašiti Farrella

Iako sam možda najprivrženiji Burtonovim iščašenim verzijama Gothama, kao i DeVitovoj vizualnoj interpretaciji lika, moram priznati da je ova, daleko realnija varijanta, bolji poligon da se makar Pingvin psihološki secira i otvori. Njegov neprijatelj, koji, kako rekosmo, u ovim epizodama ipak ostaje u sjeni, previše je, makar iz moje perspektive, sumanuta pojava za bilo koji drugi stilski i estetski habitus osim onoga koji je za njega skrojio Tim Burton, gdje ludilo Brucea Waynea sasvim odgovara vizualnom ludilu i ekstravaganciji Gotham Cityja koji je tu stvoren.

Prljavi, zapušteni, masni i znojavi grad lišen i trunke stilizacije, koja se u filmu iz 2022. malo vidjela (makar je u prvoj epizodi otklonjena), sada je pravi svijet za koji shvaćamo da je mogao i morao poroditi devijaciju koju najbolje uprizoruje potpuni prikaz Pingvinovog iskrivljenog stopala u jednom od ključnih trenutaka prve epizode.

Ostatak likova/glumaca, lišen glavnih protagonista iz filma (nema Waynea, Gordona, Riddlera, Catwoman), ostavlja solidan dojam, naročito Cristin Milioti kao Sofia Falcone, novi matrijarh klana Falcone, kći Turturovog pokojnog Carminea, koja sada preuzima očev posao i postavlja se kao Pingvinova antagonistica, ali moguće i kao partnerica u pretpostavljenom ekvivalentu izopačene ljubavi kakvu, primjerice, gaje Joker i Harley.

Mada nitko tu neće, usuđujemo se ovo također prognozirati, izrasti dovoljno da bi nadmašio okvire zapleta i funkcionirao i bio zanimljiv mimo njega. Do tih visina je doista stigao samo glavni junak ove priče, čovjek koji nam kao rijetko koji TV junak jest zanimljiv čak i kada bez pomoći nekog dinamičnog događanja samo egzistira u kadru u okviru neke trivijalne radnje.

Dostignuće po kojem bismo ga, eto, jedino mogli povezati s onim drugim proćelavim, gojaznim gangsterom čije se ime uporno trudimo ne spomenuti u ovom tekstu jer, po nama, potpuna usporedba još uvijek nije realna niti će to, uz sve izrečene kvalitete, ikada biti.