ODGOVOR na pitanje koji je najbolji film ili bar koja su tri najbolja Tarantinova filma svaki pošteni filmofil treba imati u svako doba dana i noći. To je nešto poput osobne iskaznice.

Poput ljubitelja sporta koji se bez zadrške izjašnjava je li mu draži MJ ili LeBron, repera koji u dahu rangira Rakima, Nasa i Tupaca i gamera koji stavlja GTA 5 iznad svih ostalih, i istinski fanovi sedme umjetnosti mogu reći kao iz topa - Hawks je bolji od Forda, North by Northwest je najbolji Hitchcock, od Tarkovskog Stalker, Zerkalo, Rublev... Tarantina bih ovako hijerarhijski evaluirao.

Uz nadu da slijedi dosta neslaganja, pljuvanja i bijesnih komentara, dajem ovaj obavezni odgovor kao da su me pitali u krčmi, spreman na dobivanje krigle u glavu.

3. Jackie Brown (1997.)

Moj kontroverzni izbor nalazi se na trećem mjestu, mada postoje dani tijekom kojih bih ga popeo čak i stepenicu više. Tužno mi je što se ovaj film obično nalazi pri samom dnu svih većih Tarantinovih lista (ironično, nalazi se i na dnu moje, ali ovo je ipak crème de la crème pa si mogu to dozvoliti).

Kada se prave kolaži i tributi, scene iz njega se najmanje koriste, kada se pišu radovi i recenzije, on je najmanje referentan, cosplayeri se rijetko oblače kao Sam Jackson, a cosplayerice još rjeđe kao Jackie ili Melanie.

Djeluje kao da je pregažen vremenom i uglavljen između umjetničkog uspjeha prethodnog Paklenog šunda i komercijalne lavine Kill Billa, a onda samo zatrpan recentnijim atraktivnijim stvarima. A zašto ga volim? Zato što je to vjerojatno najzreliji Tarantinov film.

Film koji je najbliži stvarnom životu. Negdje je i sam Q. T. rekao da se njegov fiktivni svemir odvija u dvije paralele - stvarnoj, u kojoj žive realniji junaci, i meta-filmskoj, onoj koju u svom svijetu gledaju stanovnici prve realnosti. Drugim riječima, kada Jackie i Max Cherry odu u trgovački centar na primopredaju love, u kinu će tijekom praznog hoda gledati Death Proof ili Inglorious Bastards.

Iznad svega, volim što se na pitanje o čemu je zapravo ovaj film vrlo lako može dati direktan odgovor. To je filmska elegija o starenju. Starošću i starenjem kao osnovnim motivom se može odrediti svaki ključni lik u njemu. "Ne kupujem CD-ove, glazbu slušam samo s ploča", kaže Jackie Maxu, dodajući kako joj je zadnjica izuzetno porasla posljednjih godina.

Max uzvraća pričom o tupeu kojim pokriva ćelu. Robert de Niro kao stari robijaš Louis iskašljava pluća nakon jednog dima iz bonga i gunđa kako sada, kada je ostario, ništa ne ide bez kašljanja i gubljenja daha - ni povlačenje dima ni opaljivanje plavokose zečice Melanie otpozadi u svega tri minute.

Svatko od njih je svjestan da je cijela ta gungula oko love koju Sam Jacksonov Ordell želi povući iz Meksika zbog kriminalne mirovine njihova posljednja šansa, da su svi prestari da bi radili ono što rade, da sat otkucava i da je vrijeme da se povuče posljednji, najriskantniji potez i stavi čitav ulog na rulet života. 

2. Once upon a time... in Hollywood (2019.)

Ako procijenim da je sugovornik lako zapaljiv, odmah ću staviti Bilo jednom na prvo mjesto jer odgovorno tvrdim da je u pitanju Quentinova doktorska disertacija. Bez previše palamuđenja, kao i kod Jackie Brown, opet se sve svodi na jednostavnu činjenicu, koja se ovdje može pronaći u esencijalnoj sceni koja je mnoge fanove razljutila, a po meni se u njoj krije ključ za razumijevanje čitavog filma.

Naravno, radi se o sceni fighta između Cliffa Bootha (Brad Pitt) i Brucea Leeja. Bruce je prikazan kao nadmen i iritantan tip koji lupeta kako bi mogao osakatiti Muhammada Alija ako bi se ikada s njim potukao, na što se Bradov Cliff nasmije i odmah ga prozove kung-fu legenda.

Slijede tri runde u kojima heroja našeg djetinjstva baci o auto i gotovo ponizi neki anonimni kaskader. I zaista, rijetko tko od nas tko je religiozno upijao svaku riječ iz onih Bruceovih motivacijskih videa i intervjua, svaki pokret iz demonstracija, može prihvatiti, makar i na filmu, da nam je idol predstavljen kao lažni mesija kojeg neki anonimus izuva iz cipela.

Pa, o tome se upravo i radi. Tarantino je u praksi pokazao i dokazao koliku moć filmska istina ponekada ima nad onime što se stvarno dogodilo i koliko ljudi zaista u nju žele vjerovati. Možda je to razlog što prethodni film nije toliko voljen - jer nije dovoljno odmaknut od stvarnosti.

Ova scena daje snagu završnoj katarzi u kojoj Mansonovi degenerici, umjesto da izvrše masakr nad Sharon Tate i njezinim prijateljima, završavaju propucani, izgaženi, raskomadani i spaljeni zahvaljujući Bradu, Brendy i Leu. I svatko tko bi na to uzvratio "pa što, to je kao na filmu, što sada vrijedi što si ti izmaštao lijep kraj kada je žena u zbilji bila ubijena?" može dobiti odgovor - ako su Bruceovi filmovi samo fantazija, ako je on igrao nepostojećeg lika, zašto nas ta scena toliko pogađa?

Pa, vjerojatno zato što je stari lisac Quentin odgledao dovoljno videokazeta na svom prvom radnom mjestu da bi znao gdje se krije istina. I zato smo, čak i ako smo se bunili na scenu fighta, a onda frktali na iskorak iz stvarnosti u završnici, neminovno osjetili ogromnu satisfakciju što je sve na kraju završilo dobro i što je naša heroina ipak ostala zdrava i čitava... kao u svakoj od holivudskih bajki na kojima smo odrastali.     

1. Pulp Fiction (1994.)

Ne mogu drugačije. I ne moram dodatno objašnjavati zašto. Ovdje nisam kontroverzan, već tradicionalan (i moguće staromodan), pa se, kada obznanim top pick, moram staviti u obrambenu poziciju u odnosu na uglavnom mlađe osobe koje će me napadati s Bastardsima ili Djangom. A moja obrana opet se, pored sve filozofije i argumentacije koja se može raspresti, svodi na svetu jednostavnost - sadržaj onog famoznog kofera. 

Mnogo je teorija koje objašnjavaju ovaj najčuveniji filmski McGuffin (nek gugla tko ne zna što je McGuffin) te se kaže da je to Marcellusova duša, jer dok priča s Bruceom Willisom, aka Butchom, ima flaster na potiljku, a u nekoj drevnoj tradiciji đavao vadi dušu na potiljak, a tu je još i kombinacija 666 kojom se kofer otvara. Sam Tarantino kaže da je u njemu što god publika želi vjerovati da jest - može biti novac, droga, dijamanti ili nešto egzotičnije: kristalna lubanja ili sveti gral. 

No, ipak, bitnije od sadržaja je refleksija, odnosno način na koji utječe na ostale junake. U trenutku otvaranja kofera rekcija Travolte i Tima Rotha je gotovo istovjetna. U jednom trenu oni su obasjani jarkom svjetlošću i ne mogu se pomaknuti, u drugom se (naročito Travolta) vraćaju svojim aktivnostima.

Kada se Marcellusu kofer vrati, on ga ne preuzima osobno i ne tretira kao neku posebnu vrijednost, već se prema njemu odnosi kao prema dijelu biznisa kojim svakodnevno trguje. Postavlja se pitanje što je to divno i lijepo a da, kada stanemo i o tome porazmislimo, može kod nas izazvati transcendentni zanos, dok ga, kada se ponovo resetiramo u kolotečinu dnevnih rutina, nastavljamo tretirati kao tričariju.

Što je to Jules shvatio da mu je poklonjeno kada su meci prostrujali pored njegova tijela, a što je Vincent, s druge strane, odbio prihvatiti? Ponavljam - nije bitan sadržaj kofera, on ne bi ni funkcionirao ako bi se doslovno otkrio, dok bi simbolika savršeno odgovarala neovisno o tome što mi u mašti u njega stavili i zato je njegov sadržaj u simboličnom smislu jedini važan.

"Znaš što kupujem, Ringo?" kaže Jules, dajući sav svoj novac Timu Rothu na kraju onog stand-offa u dineru u ključnoj i završnoj sceni filma.

"Što?"

"Tvoj život."

Kraj. Nema dalje i nema bolje, stari.