Ovih dana su Ukrajina i SAD izdale zajedničku izjavu nakon pregovora u Ženevi. "Nakon pregovora, stranke su pripremile ažurirani i revidirani okvirni dokument za mir", navodi se u tekstu. Međutim, ovaj dokument još nije u potpunosti finaliziran, jer su se "Ukrajina i SAD složile nastaviti intenzivan rad na zajedničkim prijedlozima u nadolazećim danima".
Drugim riječima, pregovori još nisu rezultirali pristankom Kijeva na američki plan. I, sudeći po tekstu zajedničke izjave, niz pitanja nije riješen. Prema pisanjima, nije postignut dogovor vezano za zahtjev za povlačenje ukrajinskih oružanih snaga iz Donbasa te pitanja pridruživanja Ukrajine NATO savezu, odnosno zabrani mogućnosti da se Ukrajina nekad u budućnosti priključi NATO-u.
Tim pregovorima je prethodio i plan europskih zemalja koje su na temelju američkog plana, napravile "korekcije" i ponudile kao novi prijedlog sporazuma. Reuters i Telegraph su objavili puni tekst europskog mirovnog plana. Prema dostupnim informacijama, pripremile su ga Velika Britanija, Francuska i Njemačka, a postoji trinaest temeljnih razlika u odnosu na američki plan.
Ono što je znakovito jest da nakon objave europskog plana nije bilo značajne reakcije Kijeva, a američki državni tajnik Marco Rubio je izjavio da nije vidio nikakav europski protuprijedlog. To znači da su SAD i Ukrajina raspravljali isključivo o američkoj verziji plana, štoviše, ovo znači da se europski plan uopće neće dovoditi u razmatranje. To znači da bi se neke točke, možda na inzistiranje Kijeva, i mogle uvažiti, ali sam koncept plana vrlo vjerojatno neće biti razmatran.
Znakovito je i da je vodstvo Ukrajine reagiralo puno rezerviranije nego ranije i po prvi puta se Kijev "odvojio" od Europe kada je u pitanju stav prema pregovorima s Ruskom Federacijom za kraj rata. Tome je zasigurno doprinijela i unutarnja politička situacija u Ukrajini.
Korupcijski skandali u koje su upleteni dužnosnici bliski predsjedniku Ukrajine tresu cijelu zemlju. U tom smislu, predsjednik Ukrajine se zaista nalazi pred teškim izazovom. Kako bi dobio određenu vrstu "amnestije" za svoje suradnike potrebno je pristati na plan Washingtona, ali će se gotovo sigurno suočiti s unutarnjim nemirima – što zbog korupcijskog skandala, što zbog nepovoljnog sporazuma.
Druga opcija je da predsjednik odbije Washington te praktički izgubi američku podršku. Na stranu pomoć europskih zemalja, izgubiti ključnog partnera, značilo bi praktički izgubiti rat i vrlo vjerojatno prihvaćanje još gorih uvjeta za primirje u bliskoj budućnosti. Ono što Kijev može jest diplomatskim radom pokušati utjecati na najspornije točke sporazuma i donekle "umanjiti" štetu.
Paradoksalno, Kijev se "mora" nadati da će Kremlj rezolutno odbiti, što je i najavljeno ako jedna od točaka ne bude po njihovoj volji.
Čak ne postoji jamstvo da bi Kremlj prihvatio plan niti u izvornom obliku. Tada se loptica prebacuje na Rusku Federaciju te posljedično i Kinu. Tu se opet onda otvara "uigran" koncept - najava novih sankcija i novog zaoštravanja sukoba. Ako Kijev uspije uvjeriti SAD da promijeni sporazum, odnosno da uvaži neke točke koje predlaže Europa ili sam Kijev, to će biti iskorišteno u unutarnjopolitičke svrhe da se prikaže kao pobjeda ukrajinskog predsjednika.
I nije slučajno da je u pregovaračkom timu glavni Andrej Jermak, koji drži najveći teret korupcijskog skandala, kao i tajnik Vijeća za nacionalnu sigurnost Umerov, koji je optuženik u tom slučaju.
Ujedno, zbog toga se i sam Kijev nije svrstao uz europski plan, iako je dosad Kijev gotovo slijepo slijedio Europu u diplomatskim procesima. Dakle, ako se američki plan promijeni, ukrajinski predsjednik će to iskoristiti kako bi donekle vratio svoj utjecaj u zemlji i zaštitio svoje suradnike. Što se same Ukrajine tiče, pregovori su takvi da je teško očekivati ekspresno primirje, a uz to i povoljne političke uvjete.
To znači da rat gotovo sigurno neće stati još neko vrijeme, a i kad stane pitanje je koja će biti cijena toga. Ipak, zasad je većini ili dobrom dijelu građana Ukrajine važno da se priča o pregovorima pomaknula s mrtve točke.