DANAS Ukrajina obilježava Dan dostojanstva i slobode. Ovo je značajan dan u povijesti moderne Ukrajine, posvećen početku dviju revolucija koje su promijenile tijek povijesti: Narančaste revolucije 21. studenoga 2004. i Revolucije dostojanstva (21. studenoga 2013.).

Prije 12 godina, u isto ovo vrijeme, ljudi su se počeli okupljati na središnjem trgu u Kijevu, koji se zove Trg neovisnosti (Majdan Nezaležnosti). Prosvjedovali su protiv demonstrativnog odbijanja predsjednika Janukoviča da potpiše Sporazum o pridruživanju između Ukrajine i Europske unije.

Bio je to sveobuhvatan sporazum koji bi pokrenuo proces političke i ekonomske integracije Ukrajine s Europom, otvorio tržišta EU za ukrajinsku robu i postao točka bez povratka od ruskog utjecaja. No, u posljednjem trenutku Janukovič je odbio staviti svoj potpis.

Ovaj prosvjed iz 2013. godine nije bio prvi. Uzastopni prosvjedi – revolucija "na granitu" 1990. godine, koja je dovela do proglašenja ukrajinske neovisnosti, "Narančasta revolucija" 2004. godine, "Jezični Majdan" 2013. godine, i naposljetku Revolucija dostojanstva – pokazivali su nevjerojatnu i dosljednu želju Ukrajinaca da se kreću vlastitim putem: povratak Ukrajine u Europu, povratak vlastitog identiteta – ukrajinskog jezika, vjere, i konačno, prava da sami odlučuju o svojoj budućnosti, bez upravljanja i kontrole iz Moskve.

Za Putina, koji je tada već bio na vlasti više od 14 godina, postojanje neovisne i slobodne Ukrajine bilo je nepodnošljivo. Naime, Ukrajina je svojim primjerom mogla pokazati drugim državama, koje su nekada činile Sovjetski Savez, da neovisnost od Rusije znači ne samo slobodu, već i značajne ekonomske prednosti.

Putin, koji je sanjao o obnovi Sovjetskog Saveza, ne samo kao države, već i kao zajednice – takozvanog "velikog sovjetskog naroda" – gdje bi Ukrajinci ponovno zauzeli ulogu "Malorusa", smiješnih ljudi sa sela, bez vlastite povijesti i jezika, bez vlastite vjere i crkve, razumio je da samo postojanje neovisne Ukrajine predstavlja ogromnu opasnost za njegovu vladavinu. Jer, i Rusi bi si mogli postaviti pitanje – a zašto neovisna i ekonomski slobodna Ukrajina živi bolje od Rusije?

Ponovno sudbonosni dani

Dvanaest godina kasnije, 21. studenoga 2025. godine, Volodimir Zelenski, predsjednik Ukrajine, koji je tijekom događaja Revolucije dostojanstva bio glavni glumac i voditelj humoristične emisije "Kvartal 95", i vjerojatno nije mogao ni zamisliti da će postati čelnik države koja vodi borbu za pravo na svoje postojanje u teškom ratu iscrpljivanja s Rusijom, obratio se naciji nakon odavanja počasti poginulim Ukrajincima na Majdanu.

Uznemirujuće riječi i ton njegova govora uvelike su podsjetili Ukrajince, ali i cijeli svijet, na veljaču 2022. godine, kada je Rusija započela sveobuhvatni napad na Ukrajinu, odlučivši konačno "zatvoriti ukrajinsko pitanje".

Podsjećajući na te dane 2022., kada su previše zemalja i čelnika davali Ukrajini najviše tjedan dana opstanka, Zelenski je, obraćajući se naciji, izravno rekao da je trenutno kritičan trenutak rata. Ukrajina se nalazi pod nezapamćenim pritiskom i stoji pred teškim izborom glede daljnjeg plana djelovanja ("28 točaka") ili rizika gubitka potpore ključnog saveznika.

Zelenski je ponovno naglasio da on kao Predsjednik jamči vjernost prisezi i nacionalnim interesima: nikakvih ustupaka u pitanjima suvereniteta, dostojanstva i slobode. Namjerava, uz pomoć diplomatske strategije, voditi konstruktivne, cjelodnevne pregovore sa SAD-om i partnerima, nudeći alternative kako ne bi dao Ruskoj Federaciji (RF) nikakvu šansu da optuži Kijev za odbijanje mira.

Zelenski je ponovno podsjetio svijet da su danas Ukrajinci "štit Europe", koji se drži gotovo 4 godine, ali čak i ljudi "od čelika" imaju granicu izdržljivosti; svijet ne smije ostaviti Ukrajinu samu. Konačni cilj: Postizanje dostojanstvenog i pravednog mira, a ne "kraj Ukrajine".

Trumpov pritisak

Kada je krajem listopada administracija Donalda Trumpa uvela stroge sankcije protiv ruskog energetskog sektora, napokon, prvi put tijekom drugog Trumpovog mandata, započevši s nametanjem opsežnog paketa financijskih ograničenja protiv RF-a, što je uključivalo sankcije na ključne naftne divove — "Rosneft" i "Lukoil", činilo se da je Trump napokon shvatio: uzrok rata Rusije protiv Ukrajine nalazi se u Moskvi, a ne u Kijevu. Sankcije su, prema riječima američkog veleposlanika pri NATO-u Matthewa Whitakera, trebale ekonomski prisiliti Vladimira Putina da sjedne za pregovarački stol i završi rat u Ukrajini.

SAD je obnovio isporuke naoružanja za Ukrajinu, iako su sada to naoružanje plaćale europske zemlje, i činilo se da je Ukrajina uspjela promijeniti Trumpovo viđenje te da Ukrajinci mogu računati na pravedan mir, koji će biti postignut snagom – ekonomskim i vojnim pritiskom na Rusiju.

Unatoč ozbiljnim problemima s ljudstvom i mobilizacijom, teškim borbama u području ukrajinskih gradova Pokrovsk i Mirnograd, te stalnom pritisku Rusa koji su se, ne obazirući se na nevjerojatne gubitke, vrlo sporo kretali naprijed, Ukrajinci su znatno povećali svoje sposobnosti asimetričnih udara na gospodarstvo RF-a, uništivši oko 20 posto kapaciteta za preradu nafte u Rusiji. Činilo se da je fronta, zahvaljujući takozvanim "kill zonama" (zonama ubijanja) koje su stvorili dronovi, prešla u fazu stagnacije, kada niti jedna strana više nije mogla postići stratešku prednost u ratu.

Tim je neočekivanija bila pojava takozvanog mirovnog plana od 28 točaka. U okviru ovog članka neću ponavljati osnovne teze tog plana – dovoljno su navedene u raznim medijima.

Isprva je objava ovih točaka izazvala samo čuđenje – sve je to previše nalikovalo na prisiljavanje Ukrajine na kapitulaciju, i stjecao se dojam da umjesto plana Witkoff–Dmitrijev, čitamo plan "Dmitrijev" – gdje Ukrajina mora učiniti sve, a Rusija ništa. Jer, ne možemo smatrati ozbiljnom barem ovu točku u kojoj se "...usklađivanje budućih teritorijalnih dogovora i RF i Ukrajina obvezuju ne mijenjati nasilnim metodama". Rusija je više puta prekršila vlastite dogovore i ugovore, gdje je garancija da neće odmah prekršiti i sljedeći?

U međuvremenu, već službena potvrda Trumpa da SAD želi da Ukrajina potpiše okvirni sporazum do idućeg četvrtka, te daljnja kontrolirana "curenja" informacija u medije da predstavnici SAD-a prijete Ukrajini obustavom isporuke oružja i obavještajnih podataka u pokušaju da od ukrajinske strane iznude pristanak na "mirovni plan", pokazali su da se Ukrajina sada suočava s pritiskom iz Washingtona bez presedana, većim nego tijekom prethodnih pregovora.

Izostanak pritiska na Rusiju

A je li Trump uopće namjeravao vršiti pritisak na Rusiju?

Previše je očito da SAD trenutno trati potencijal naftnih sankcija koje je Trump s takvim patosom najavio prije mjesec dana. Sve je očitije da je njegov cilj – ne prisiliti Rusiju na mir, već se dogovoriti. Rad na planu Trump-Putin započeo je u trenutku kada su uvedene sankcije protiv "Rosnefta" i "Lukoila". Ali one u mjesec dana nisu proradile u punoj mjeri – kao što su trebale nakon prijelaznog razdoblja.

Štoviše, 14. studenoga, tiho i neprimjetno, SAD je dio tih sankcija ponovno odgodio, a po pitanju kaspijskih projekata – zapravo ukinuo.

Kako primjećuju vodeći ukrajinski analitičari, posebice Marija Zolkina: "Trumpova strategija, već isprobana na sporazumu o Pojasu Gaze, očita je: postići rezultat kroz žestoki pritisak na slabiju stranu i kuloarske dogovore s agresorom. Neravnoteža ponude je katastrofalna: Ukrajini se obećavaju nejasna, pravno ništavna sigurnosna jamstva u zamjenu za sasvim konkretne gubitke — teritorija, smanjenje vojske i odricanje od dalekometnog oružja".

Za Trumpa je ovo pokušaj da ubije dvije muhe jednim udarcem: obnoviti globalne odnose s RF-om (što mu je važnije od Ukrajine) i nadglasati informacijsku buku od skandala s "Epsteinovim dosjeima". Upravo se ovdje krije rješenje zagonetke čudnog ponašanja s naftnim sankcijama. Zvučna ograničenja protiv "Rosnefta" i "Lukoila" pokazala su se samo kao instrument ucjene kako bi se Putina posjelo za pregovarački stol.

Danas se i Kijev i Bruxelles nalaze u ranjivom položaju. Europa se i dalje boji izravne konfrontacije i odugovlači s prijenosom ruske imovine, a ukrajinska vlast oslabljena je unutarnjim korupcijskim krizama. Resurs za reći "ne" ovom planu de facto kapitulacije Ukrajine postoji, ali on zahtijeva radikalne poteze. Zajedno s Britanijom i EU, Ukrajina mora hitno iznijeti vlastiti, alternativni scenarij.

Jer ako Ukrajina zajedno s Europom prihvati nametnuti ultimatum, izgubit će ne samo teritorije, već i budućnost.

Sažetak plana

Ako sumiramo plan:

• Rusija dobiva: Legalizaciju već okupiranog, kontrolu nad cijelim Donbasom (uključujući i trenutno slobodni dio), ukidanje sankcija, punu amnestiju za ratne zločine i povratak u svjetsku ekonomiju (G8). Također i ispunjenje političkih zahtjeva: zabranu širenja NATO-a i miješanje u unutarnju politiku Ukrajine pod krinkom "borbe protiv nacizma".
• Gubi: Trećinu zamrznute imovine (100 milijardi dolara).
   
• Ukrajina dobiva: Ono što joj je pripadalo po pravu (suverenitet), plus nejasna sigurnosna jamstva i 200 milijardi dolara za obnovu (iznos koji je očito nedovoljan). Također joj se vraćaju okupirani dijelovi Harkivske, Sumske i Mikolajivske oblasti (koje RF ionako ne kontrolira u potpunosti ili bi ih trebala osloboditi).
• Gubi: Ostatak Donjecke oblasti (obveza povlačenja vojske), perspektivu ulaska u NATO, kao i vjeru u pravdu.
   
• Europa dobiva: Ništa.
• Gubi: 100 milijardi dolara u "živom" novcu za obnovu Ukrajine.
   
• SAD dobivaju: Ogromnu dobit na svim procesima (obnova, energetika, upravljanje imovinom).
• Gube: Ostatke geopolitičkog autoriteta.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala