GLAVNI cilj svakog političara je da bude izabran na izborima. Oko toga nema dvojbe. Sve ostalo je nadogradnja na taj temeljni cilj, jer čak i političari koji iskreno žele utjecati ili inicirati određenu promjenu najlakše to mogu napraviti ako sudjeluju direktno u procesu odlučivanja.
Ovisno o glasačima kojima se obraćaju, političari kreiraju svoju izbornu poruku koristeći informacije koje im idu u prilog, ali i manipulirajući tim informacijama. U konačnici je i laganje sastavni dio političkog diskursa.
Laži mogu poprimiti puno oblika. Kako je Andrija Hebrang davno izjavio: "Ja nikada ne lažem. Samo povremeno govorim neistinu... Laž je kad netko zna da ne govori istinu. A neistina je kad netko laže, ali toga nije svjestan."
Parafrazirajući Hebranga, političari najčešće lažu tako da ne govore istinu. Često su to istine koje ni jedna stranka ili osoba ne želi javno govoriti zbog toga što jednostavno nisu korisne za pridobivanje glasova birača ili su čak štetne za ostvarivanje toga cilja. Ovo su neke od stvari koje političari glasačima u Hrvatskoj ne žele reći.
Mirovine su male zbog toga što Hrvati rano idu u mirovinu i imaju malo radnog staža
Prosječni umirovljenik u Hrvatskoj ima samo 31 godinu radnog staža, a novi umirovljenici koji su prošle godine ušli u mirovinu imaju 34 godine staža. U državama s velikim mirovinama i stabilnim mirovinskim sustavom, poput Norveške, Švedske i Danske, prosječni umirovljenik ima više od 40 godina radnog staža.
Umirovljenici u Hrvatskoj s 40 i više godina radnog staža imaju prosječno 820.35 eura mirovine, 66.2 posto prosječne neto plaće. 40 posto iznosa za isplatu mirovina se već ne može pokriti uplatama doprinosa, nego se iz državnog proračuna šalje HZMO-u za isplatu mirovina, što godišnje iznosi oko 2.9 milijardi eura.
>> Mirovinski sustavi diljem Europe su pred kolapsom. Hrvatska ima jedan od najgorih
Malo ljudi radi. Da je radna aktivnost veća, strani radnici bi skoro bili nepotrebni
Da je stopa radne aktivnosti u dobi između 15 i 64 godine u Hrvatskoj viša od trenutnih 69.9 posto i iznosi oko 80 posto kao u Švedskoj, Finskoj, Danskoj, Njemačkoj, Estoniji, Nizozemskoj itd., onda bi u Hrvatskoj bilo zaposleno više od 200 tisuća dodatnih domaćih radnika.
Prošle godine je u Hrvatskoj radilo manje od 200 tisuća stranaca, pa je jasno kako oni ne bi bili toliko potrebni u situaciji da radi dodatnih 200 tisuća domaćih, kada bi stopa aktivnosti bila viša. Ne potpuno, ali potreba za stranim radnicima bi bila daleko manja. Također je radna aktivnost stranih radnika iz država koje nisu dio EU 86.9 posto, treća najveća u EU.
>> Hrvati malo rade i rano idu u mirovinu. Zbog toga se uvode strani radnici
Ništa nije besplatno
Laž koju političari obožavaju je ona da je nešto besplatno. Ništa nije besplatno.
Ne postoje besplatni udžbenici, ne postoji besplatni javni prijevoz, vrtić, fakultet ili ručak. Sve to netko plaća, a taj netko su porezni obveznici.
Slično je i subvencijama. Ne padaju novci za subvencije s neba već neki birokrat odredi da se novci dobiveni porezima usmjere jednoj određenoj grupaciji kao što su poljoprivrednici ili ljudi koji kupuju stanove.
Da, subvencije APN-a su također platili porezni obveznici.
"Župan taj i taj donirao kola hitne pomoći toj i toj bolnici". Još jedna laž, osim ako nije dao svoj novac. A najčešće nije već proračunski. Dakle, kola hitne pomoći su kupili građani.
Dakle, kad političari kažu da nešto poklanjaju ili da će nešto biti besplatno, to će sto posto platiti (često i preplatiti) porezni obveznici. Vi.
Porez na nekretnine već postoji, samo se tako ne zove
Oni koji su za uvođenje poreza na nekretnine ne spominju da u zamjenu za to treba ukinuti neke poreze, jer bi u suprotnom nastalo dvostruko oporezivanje. Naime, Hrvatska već oporezuje nekretnine, preko više poreza, samo što se nijedan ne zove baš Porez na nekretnine.
U prvom redu je to komunalna naknada, koju plaćaju vlasnici stambenog, poslovnog, garažnog prostora i građevinskog zemljišta. Postoji i porez na kuće za odmor, koji se plaća po četvornom metru korisne površine za nekretnine koje se koriste povremeno ili sezonski.
Prema podacima Eurostata, porezi na nekretninsko vlasništvo u Hrvatskoj iznose 0.6 posto BDP-a (2022.) pa je jasno i da institucije EU smatraju da se nekretnine u Hrvatskoj oporezuju. Može se raspravljati o tome treba li različite tipove poreza objediniti u jedan kao što je porez na nekretnine i je li oporezivanje nekretnina premalo, ali činjenica je da su nekretnine u Hrvatskoj već oporezivane, a samo dodavanje dodatnog poreza dovelo bi do dvostrukog oporezivanja.
>> Hrvatska je na vrhu EU po porezima na proizvodnju, na dnu po porezu na imovinu
Hrvatska ne uvozi previše, nego premalo
Ali ako se pogledaju države slične veličine i broja stanovnika kao Hrvatska, onda je uvoz Hrvatske relativno mali. Prema Opservatoriju ekonomske kompleksnosti (OEC), Hrvatska je 2022. uvozila 11.4 tisuće dolara po stanovniku, Slovenija 32.8 tisuća dolara, Mađarska 15.8 tisuća dolara, Slovačka 20.6 tisuća dolara, Češka 21.3 tisuće dolara, Danska 21.3 tisuće dolara, Srbija 6.28 tisuća dolara, BiH 4.9 tisuća dolara, Albanija 2.48 tisuća dolara itd.
Iz navedenih podataka je vidljivo kako razvijenije male države (Danska, Češka, Slovenija...) uvoze puno više od nerazvijenijih (Srbija, BiH, Albanija). Razlog je u tome što male države, upravo zbog toga što su male, teritorijalno i brojnošću stanovništva, moraju uvoziti da bi mogle izvoziti.
Točnije, na svom teritoriju nemaju dovoljno sirovina i kompanija koje proizvode poluproizvode pa uvoze iz inozemstva. Hrvatska zbog slabosti svoje ekonomije premalo uvozi i relativno je zatvorena ekonomija.
>> Zašto Hrvatska premalo uvozi?
Strane kompanije nisu "okupirale" Hrvatsku, desetljećima je izbjegavaju
Podaci pokazuju kako Hrvatska s obzirom na svoju veličinu i ekonomsku snagu ima razmjerno malo stranih kompanija. Zadnjih godina je interes stranih kompanija za Hrvatskom narastao, ali je 2021. u poduzećima pod stranom kontrolom u Hrvatskoj ostvareno oko 30 posto ukupne ostvarene dodane vrijednosti u gospodarstvu, a u njima je radio svaki peti radnik.
I prema ostvarenoj dodanoj vrijednosti i prema broju radnika je to manje nego u Latviji, Estoniji, Poljskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj, Češkoj i Slovačkoj. 2016. je situacija bila još gora, tj. u Hrvatskoj su kompanije u stranom vlasništvu činile još manji dio ekonomije.
Jednostavno su "stranci" desetljećima izbjegavali ulagati u Hrvatsku, bar manje nego u slične države tzv. Nove Europe. Zbog toga su te države i brže ekonomski rasle te prestigle Hrvatsku po stupnju razvoja.
>> Kontroliraju li stranci gospodarstvo Hrvatske?
Hrvatska nije deindustrijalizirana, industrija je veća i važnija od turizma
Industrija u Hrvatskoj kolektivno zapošljava puno veći broj radnika nego turizam i ugostiteljstvo, a čak i kada se gleda samo prerađivačka industrija, broj zaposlenih u njoj je oko 230 tisuća, dok je broj zaposlenih u trgovini oko 215 tisuća. Broj zaposlenih u turizmu je teško odrediti zbog toga što se radi o različitim djelatnostima, ali se kreće oko 150 tisuća.
Prema podacima EU, 2021. je između 22 i 23 posto radnika u Hrvatskoj koji nisu bili zaposleni u javnom sektoru radilo u proizvodnji (eng. manufacturing). To je više nego u Austriji i Njemačkoj (ispod 20 posto), Francuskoj i Švedskoj (između 15 i 17 posto), Danskoj i Španjolskoj (manje od 15 posto) itd.
Ipak, u Poljskoj, Češkoj, Sloveniji i Slovačkoj je preko 25 posto ljudi izvan javnog sektora radilo u proizvodnji. Problem s Hrvatskom nije taj što industrije nema i ljudi ne rade u njoj, nego niska dodana vrijednost koja se ostvari po radniku.
>> Je li za Hrvatsku važnija industrija ili turizam?
Pristojnije je ne govoriti istinu nego lagati
Ovo su samo neke od stvari koje političari vole izbjegavati jer od njih nemaju koristi u smislu pridobivanja glasačkog tijela. Da ih što više glasača odabere na izborima je ipak glavni cilj političara, a ne istina.
Zbog toga će govoriti stvari za koje smatraju da njihovi potencijalni birači žele čuti, a neke stvari neće ni spominjati. Ako se radi o općeprihvaćenim društvenim mitovima, sasvim će potvrđivati da bi se svidjeli biračima.
Nudit će se rješenja za posljedice, a ne uzroke, jer je prvo generalno puno lakše i prihvatljivije biračima. Većina neće lagati, samo će izbjegavati istinu i govoriti neistinu. A to je puno pristojnije.