JEDNA strana medalje projicira rukomet kao sport koji živi svoju renesansu. Izvješća vrište o enormnom porastu publike i medija koji prate velike smotre, rukometni vlastodršci zadovoljno trljaju ruke zbog profita koji premašuje sva očekivanja, a u velikoj većini euro-zemljama su Europsko i Svjetsko rukometno prvenstvo najgledaniji sportski događaji iza Europskog i Svjetskog prvenstva u nogometu. Tako je, primjerice, zarada od prošlogodišnjeg Svjetskog prvenstva u Njemačkoj prešla očekivanja organizatora za ni manje ni više nego 200 posto, dok reporti iz Norveške prvenstvo proglašavaju najgledanijim ikad.

Postoji, međutim, i druga strana medalje koja odaje oprečnu sliku i priča o raskolu rukometnog svijeta i rukometnog sporta uopće. Razlog za takvu atmosferu sličan je onome koji je doveo do Uefine odluke o isplati odštete klubovima za rentanje njihovih reprezentativaca i 2008. godinu amenovao kao prekretnicu u povijesti Međunarodnog nogometnog saveza. Više novca redovito donosi i više problema ili kako to dužnosnici vole nazvati, "nesređenih odnosa" u/među organizacijama. Raspodjela marketinških prava izgovor je broj jedan za protest rukometnih klubova.

Dosad je Europska rukometna federacija uzimala većinski "paket" od marketinških prava i televizijskih prijenosa s velikih natjecanja, ali i s utakmica Lige prvaka. Klubovima ostaje tek prihod od ulaznica, sića od prava za reklamiranje na dresovima i teško dostižna nagrada od 400 tisuća eura u slučaju niske pobjeda od prve utakmice skupine do finala Lige prvaka. Negodovanje koje je prijetilo anarhijom klubova i osnivanjem rukometne NBA lige koja je najavljena na sastanku inicijativnog odbora za osnivanje protestne lige održanom u Oslu. Među prosvjednicima se našao i naš klub CO Zagreb.

Do anarhije, naravno, neće doći, između ostalog i jer je EHF zadržao lavinu promptnom organizacijom Izvanrednog kongresa u Lillehammeru, u jeku nadmetanja za novog europskog prvaka. Na njemu, istina, samo načelno prihvaćen zahtjev klubova za raspodjelom prihoda od kontinentalnih natjecanja. Formirat će se i posebno povjerenstvo pri EHF-ovoj marketinškoj komisiji u kojem će klubovi imati većinski udio predstavnika, ali i tek - savjetodavnu ulogu. Kako bi dodatno odobrovoljio sudionike kongresa, EHF je u futuru natuknuo novčane nagrade na europskim smotrama. Priča se o milijun eura nagrade domaćinu, sto tisuća eura europskom prvaku te 30 tisuća eura svakoj reprezentaciji koja izbori nastup na završnom turniru. Na svjetskim je prvenstvima takva praksa odavno ustaljena, ali Svjetska rukometna federacija radi na drugačijim principima.

Ono o čemu EHF na sjedini nije razglabao, a dojma smo da je svakako trebao, je kvaliteta suđenja na europskim smotrama. Pitamo se, kada se dogodilo da je rukomet prestao biti sport i pretvorio se u uličnu makljažu u kojoj se uspjeh vrednuje po ključu tko popije više batina i ostane na nogama - pobjednik? Grubosti je u sportu stvorenom za preniske wanna-be košarkaše i loše nogometaše oduvijek bilo, ali fajterske prezentacije koje posljednjih godina viđamo na parketima i silan utjecaj arbitara na konačne ishode susreta dugoročno mogu nanijeti nenadoknadive štete. Suđenje na Europskom prvenstvu koje smo upravo odgledali, bez obzira išlo na ruku našima ili ne, bilo je očajno, no zapravo se radi o tome da bi suci trebali dozirati količinu grubosti među igračima, odnosno da bi im takav pristup trebao biti naložen s više instance. Ima istine i u tome da su naši rukometaši redovito među najizraubanijima jer ih većina protivnika može dobiti samo na snagu.

Da se radi o začaranom krugu, sugerira i slučaj europske košarke. Što je EHF učinio po tom pitanju? Osim što je do maksimuma ubrzao ritam odigravanja prvenstva pa su finalisti u jedaneset dana odigrali osam utakmica te, ako pogledamo unatrag, uveo odigravanje prvenstva svake dvije godine, što je dovelo do rukometnog pravila koje će potvrditi svi akteri natjecanja - da je najveći favorit onaj tko uspije skrpati najveći broj barem poluzdravih igrača.

Dobra je vijest da je EHF odlučio na norveškom EP-u sve ozljede uvesti u zapisnik, koji su nakon svake utakmice ispunjavali liječnici 16 reprezentacija. Sva izvješća, nakon uviđaja u bečkoj ordinaciji EHF-a proučit će eksperti, čija će se konačna studija koristiti za isplatu premija osiguranja, zatim i kao jedan od elemenata za konačnu ocjenu prvenstva te konačno kao pouka za pripremu budućih rukometnih evenata. Pretpostavljamo da će liječnički izvještaji, dijagnoze i terapije primjenjivane u hrvatskom taboru ući u medicinske priručnike.

Rukometu prijeti izgon s Olimpijskih igara

Nadalje, lijepo je čuti i da će dvogodišnji ciklus europskih i svjetskih prvenstava vjerojatno otići u povijest, s obzirom da će postojeći format postati neodrživ čim EHF po uzoru na nogomet na jesen uvede posebne kvalifikacije za svako Europsko prvenstvo.

Da stvari u rukometu ne funkcioniraju kako bi trebale, svjedoči i pomalo nevjerojatan događaj u azijskom rukometu, gdje su zbog neregularnosti ponovljena prvenstva za rukometaše i rukometašice. Naime, na Azijsko prvenstvo u Japanu odazvale su se samo dvije reprezentacije - domaćin te Južna Koreja. Iz svjetskog rukometnog vrha prijetilo se ostalim ekipama, no stvar je, s obzirom da se radi ujedno i o kvalifikacijama za pekinške Igre, dovedena do apsurda. Oglasio se Jacques Rogge, predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, a to znači samo jedno - ne prekine li se s cirkusom, rukometu prijeti izgon s Olimpijskih igara.

Dea Redžić
Foto: AFP