Foto: Hugo Boss

LUKU M. sam upoznala prije nekih 6 godina, radio je na nekakvom međunarodnom projektu. Moj susjed je vodio cijeli projekt i zamolio me da mu pomognem oko nekih stvari. Čim sam ušla u prostoriju više nije bilo ni slike ni tona, samo Luka M. Nismo progovorili ni riječ. Ni prvi put, ni drugi, ni treći. Ali već nakon prvog susreta, prestala sam se javljat frajeru s kojim sam se u to vrijeme viđala. Jedan dan, bila je nedjelja, pozvonio mi je na vrata. Poslao ga susjed da mi nešto donese.

Nisam imala pojma ni kako se zove, ali 5 minuta nakon toga, bili smo na podu. Pa na stolu, pa opet na podu. "Jel uvijek ovako spavaš s frajerima kojima ne znaš ni ime? Uvijek." I danas se sjećam tog trenutka, srce mi je lupalo ko ludo, ali nekako sam ostala kao kul. Zapalila sam cigaretu. Pa ju je on uzeo i popušio do kraja. "Hoćeš da ti skuham večeru? U Francuskoj sam naučio čuda." I tako je ostao. I kuhao je narednih 9 mjeseci skoro svaki dan.

Bio je umjetnik, u svakom smislu te riječi. I to jako perspektivan, s hrpom nagrada i međunarodnih priznanja, koferom uvijek spremnim da ode gdje ga zovu. Nikad duže od godine dana na istom mjestu. I uživao je u tome. Vodio je život kakav je i htio. A ja sam naivno vjerovala da će se promijeniti baš zbog mene. Jebiga, bila sam mlada. A on tako prokleto lijep i neodoljiv. Od početka sam se borila sama sa sobom. Znala sam da nije pametno pustit ga da mi uđe u život i stalno sam se uvjeravala kako imam sve pod kontrolom. Ali sve je izmaklo kontroli  puno prije nego sam mu onu nedjelju otvorila vrata. Bila sam stvarno sretna. I stalno sam si govorila - sad je toliko dobro i baš me briga, ako bude sranja, preživit ću ja sve. Osim što sam bila mlada, bila sam i poprilično naivna.

Moji su ga prijatelji voljeli. Ako su ikad i htjeli nešto reći, ja nisam ostavljala prostora. Taj neki nemir koji sam gušila u sebi, željela sam zadržati za sebe. Nisam ga bila spremna dijeliti s bilo kim. Putovali smo, vozali se motorom, razgovarali stalno o tome gdje ćemo i što ćemo. I ponašali se kao da ćemo sve. Ja sam baš tada dobila posao u firmi u kojoj sam jako željela raditi i sve mi se činilo savršenim. Sjećam se, jedan dan sam došla s posla nesretna i tužna (ne sjećam se više oko čega). "Nemoj bit tako tužna, najljepša si kad si bezbrižna. Pogledaj, imam nešto za tebe." Ogroman plakat sa tisuću fotki mene dok spavam prekrivao je cijeli zid u dnevnom boravku. Bila sam u šoku, nisam ni znala da me fotkao, a kamoli da sprema nešto takvo. Mislim da je to bilo nešto najljepše što sam ikada vidjela u životu. Plakala sam kao kišna godina. Taj plakat i danas stoji na istom mjestu. Samo mijenjam ime autora po potrebi.

Takvih je situacija bilo puno. Svaka od njih me malo po malo razoružavala. Barem sam ja tako voljela vjerovati. A zapravo je sve išlo 100 na sat. Jedan dan me dočekala poruka na kuhinjskom stolu - "Šta kažeš na život u Barceloni?" Mislila sam da opet smišlja neke gluposti. Ali bio je ozbiljan. Dobio je novce, i to velike, za nekakav projekt, godina i pol dana u Barceloni. "Sve nam je plaćeno, ja moram malo radit, ali pazit ću te. Uživat ćemo. Ionako stalno govoriš da bi se preselila u Španjolsku. Želim da ideš sa mnom. Volim te. I napravit ću ti u Barceloni još ljepši plakat." Bila sam užasnuta.

Stajala sam u toj glupoj kuhinji, ko pokisli miš, sa tisuću pitanja. Kako ću otići, tek sam počela raditi, šef mi hoće platit magisterij koji ja sebi ne bi nikad mogla priuštit, to je firma o kojoj sanjam već godinama, nemam novaca za išta, kako ću ja u Barceloni... To je sad ono čega se mogu sjetiti onako na prvu. Ali sigurna sam da sam našla još razloga da ne idem. A srce mi je samo pucalo, komadić po komadić. Skužio je. Bez da sam išta rekla. Pobacao je sve stvari sa stola, srušio stol i stolice i otišao. Kad sam sutra došla s posla, njegovih stvari nije bilo. Pretpostavila sam da je otputovao. Tako je i bilo. Mjesec dana nakon toga, ja još uvijek nisam imala snage uzeti telefon u ruke. Nisam znala zašto. Jer, voljela sam ga. Sad znam da u tom trenutku jednostavno nisam znala objasniti sebe.

Cure su me stalno nagovarale da ga nazovem, ali nikad to nisam napravila. Tisuću puta sam počela pisati mail ali nijedan nikad nisam završila i poslala. Osjećala sam se stvarno loše,  i to mjesecima. Mislim da sam se cijelo vrijeme nadala da će nazvati, doći, napraviti bilo što. Iako, znala sam da je glupo i da sam ja ta koja je zasrala i koja treba nešto napraviti.

4 mjeseca i 17 dana nakon što je otišao iz stana, susjed je slavio 30.-i rođendan i napravio tulum za nekih stotinjak prijatelja i suradnika. Luka M. je bio jedan od njih. Kad sam ga ugledala na drugom kraju prostorije, mislila sam da ću se onesvijestiti. Uhvatila sam Evu čvrsto za ruku i odlučila - to je to, sad idem tamo i reći ću mu da sam glupa, da ga volim, da mi jebeno nedostaje i da želim u Barcelonu. I krenula sam, samo što je njegova prekrasna djevojka, Španjolka Pilar, stigla do njega prije mene. Ugledao me baš u trenutku najgoreg očaja, suze su mi same krenule i sva sreća da je Eva skužila što se događa i odvukla me vani. Ujutro se pojavio na vratima, s mojom omiljenom tortom u ruci. Eva mu je otvorila, ja nisam bila u stanju vidjeti ga i razgovarati s njim. Čula sam iz sobe kako Eva laže da spavam jer sam se otrovala hranom, a on govori da bi me ipak htio vidjeti. Tortu su na kraju pojele cure, a njega više nikad nisam ni vidjela ni čula . Do sada.
4 mjeseca nakon toga, upoznala sam T.-a. Sušta suprotnost Luki M., oličenje stabilnosti i sigurnosti, baš ono što trebam. Barem mi se tada tako činilo.