Sada ću vam pročitati što vam vaša djeca poručuju

VJETOJATNO ste svi čuli onu dirljivu priču o taksistu i starici. Vjerujem da jeste. Ako niste, možete je naći na netu, baš pod tim nazivom. A zašto je spominjem. Zato jer će priča koju ću vam ja ispričati biti vrlo slična, samo sa puno mlađim akterima.
 

Moj srednji sin je u višim razredima osnovne škole imao učiteljicu koja će i njemu i meni vjerojatno zauvijek ostati u pamćenju. Osim što mu je predavala hrvatski jezik, bila mu je i razrednica. Sitna, plaha, razigranih očiju, uvijek nasmijana. Mlada, no nekako sa previše sjete u tim divnim, tamnim očima.

Na kraju tog osmogodišnjeg školovanja, obznanila nam je da bi rado povela djecu u Vukovar, njen grad. Grad gdje je rođena, gdje je izgubila roditelje, komad djetinjstva iz svog života. Neki roditelji su bili malo razočarani izborom s obzirom da su djeca već u nižim razredima bila u Vukovaru, no djeca su se oduševila i tu je negodovanju bio kraj. I nije to bio uopće običan izlet. To je bio jedan vrlo emocionalan put.  Toj djeci i ne toliko zbog samog grada i događaja koji su se tu zbili, koliko zbog saznanja da je to zadnji izlet s njihovom omiljenom učiteljicom.

Provela ih je kroz znamenitosti grada, kroz patnju ljudi kojima su ostali ožiljci zbivanja u njemu. Obišli su sve važne točke grada. Obišli su i njezin dom. Pokazala im je ruševine svoje kuće, ispričala svoju životnu priču.  I sad bi ja tu mogla još dosta toga nakuckati, no najbolji rezime svega ću vam dočarati ako vam napišem što je meni moje dijete reklo na povratku kući.

„Mama, ja ću plakati kad legnem večeras.“

„Zašto sine?“, upitam ga.

„Danas sam napokon upoznao svoju učiteljicu. Toliko puta smo bili zločesti i toliko puta je zbog nas imala problema u zbornici. I sad se sramim zbog nas. Sramim se. Uopće nismo razmišljali o njoj. Danas nam je pokazala kako je imala težak život, a mi joj ga uopće nismo olakšali, znaš.“ – kaže mi u dahu.

„Sine, ona je učiteljica i odlično radi svoj posao. Mogla je ne braniti vas i vikati na vas, no sama je odlučila da će uvijek stati na vašu stranu, jer ste djeca i jer još učite o životu. I zato je jako dobra učiteljica.“, odgovorim mu blago.

„Znam mama, no kad sam dobio pljusku od Igora, nije vikala na njega. Mene je zagrlila i poljubila i rekla je da ćemo svi zajedno to riješiti. Pozvala je Igora, pitala ga je zašto je to učinio, a Igor joj je odgovorio da zato jer sam mu napisao nešto ružno u bilježnicu. I onda je rekla da je ne zanima što sam napisao i pitala me da li mislim da je u redu to što sam učinio i ja sam joj rekao da nije. Ali da sam se htio našaliti, a ne povrijediti.  Onda je pitala njega da li je u redu to što je učinio. I on je rekao da nije, ali da je htio pokazati da ga je to povrijedilo. I onda nas je pitala koji jezik pričamo i koji jezik ona predaje, pa smo u jedan glas odgovorili – pa hrvatski. I tada nas je pitala da zašto onda svi ne razgovaramo tim jezikom onda kada je potrebno, nego se služimo radnjama koje onaj drugi ne razumije ili koje nas bole i smetaju. Znaš trebalo mi je par dana da shvatim što je rekla, no shvatio sam. I Igor je shvatio. Ispričali smo se jedan drugom i oboje smo se ispričali učiteljici. I pohvalila nas je i rekla je da se toga uvijek sjetimo i da samo puno međusobno o svemu razgovaramo. Čak i ako se uopće oko nečega ne slažemo. I da poštujemo jedni druge i različitost mišljenja.“ – objasni on meni dodatno.

U tom trenu osjetim ponos prema svom djetetu i zahvalnost prema toj dragoj ženici.

„I znaš što je najgore mama? To što nikada, ali baš nikada nije pokazala koliko je tužna zbog svojih roditelja. Uvijek nam se smijala. Čak i kad je bila ljuta, nikada nije imala strog ili tužan izraz lica. Toliko nas je voljela“, kaže on i suze mu poteku.

Zagrlim ga, poljubim i kažem: „Vidiš sine, koliko te je naučila! A samo predaje hrvatski jezik.“

I na kraju tog putovanja, ona im u busu ispriča priču o starici i taksistu. Priču o strpljenju, o empatiji prema ljudima. Znam da je tada htjela zaokružiti te četiri godine provedene s našom djecom. Znam da je ta ženica, bez obzira na svu životnu patnju, tada dala maksimum svoje osobnosti i sve svoje znanje. Školsko i osobno. I tako stalno u krug. Sa svakom novom generacijom klinaca.

Ovo je dio zbog kojeg će učiteljica ostati u pamćenju mojem djetetu. No meni će ostati zbog mnogočega. I u moru svih divnih stvari koje je urezala u naš život, odvojiti ću još jednu.

Jednog dana, ista ta učiteljica, sazvala je roditeljski sastanak. Vrlo brzo nakon izleta.

„Dragi roditelji, ovaj sastanak neće biti dug. Biti će kratak, ali jako težak. Molim vas da nakon njega otiđete u miru i tišini, da u toku večeri probavite informacije, pa vam od sutra nakon nastave stojim na raspolaganju za svaki upit“, kaže ona tiho i ozbiljno, pa nastavi.

„Prije dva dana, naša su djeca dobila zadatak da svojim roditeljima ili ukućanima pošalju poruku. Anonimno. Ono što vam u lice neće reći, a htjeli bi. Ja ne znam čije dijete je što napisalo, no vi ćete se sigurno prepoznati. Iskreno, nisam ovo očekivala. Šokirala sam se. A nakon prvog šoka odlučila sam ovo podijeliti s vama, a kako ćemo dalje, vidjet ćemo“, kaže ona, pa opet nastavi.

„Svako dijete je dobilo komad papira. Nitko se nije smio potpisati. Papiri su presavinuti, bačeni u košaru i unutra promiješani. Sada ću vam pročitati što vam vaša djeca poručuju!“, kaže. Prvi puta sam tu ženicu vidjela bez osmijeha na licu.

„Evo, malo simpatičnih na početku“, i ipak se slabašno nasmije.

„Tata, bicikl je očajno ružan, ali ipak te volim jer si mi ga kupio!“

„Mama, preklinjem te. Daj baki da kuha!“

„Mama, volim te i jedva čekam da mi rodiš seku!“ – tu prepoznah svoje dijete.

„Buraz, ako mi ne kupiš onu igricu, tužiti ću te starcima da kopaš nos i bacaš šmrklje iza kreveta!“

„Mama, ako mi ne kupiš onu haljinu, reću ću tati da poskrivečki pušiš na balkonu!“

Žamor tihog smijeha krene kliziti kroz razred.

„A sada ćemo o onima nakon kojih samo želim da odete. Neki drugi dan ćemo o tome. Želim da vam ostane u glavi. Da razmišljate o tome i da to prespavate. U redu?“, ona nježno i smireno upita, a mi svi kimnemo potvrdno. Uzdahne i krene.

„Tata, ne zovi mamu kurvom. Ona je divna žena koja voli mene i brata.“

„Mama, ja bi da se češće igraš sa mnom,  a manje radiš. Čak i kad si doma, više pušiš na balkonu, nego što si sa mnom.“

„Tata, boli me kad me tako udaraš po glavi!“

„Tata, želim te vidjeti trijeznog i sretnog…“

„Mama otvori oči. Postoji više od naša 4 zida. Postoje i drugi. Tata se neće vratiti!“

„Seka, volim te. Ne mogu te gledati tako nesretnu. Želim te zagrliti, ali bojim se da ćeš mi reći nešto ružno…“

„Tata, šamar ne boli toliko. Više me boli što uopće nisi u pravu.“

„Mama, tata, ja ne mogu više ovako. Odlučite se više jesam li idiot ili samo lijen…“

„Udariš li me još jednom, zariti ću ti nož u srce na spavanju!“

<br> Ne. Ni muhe tada nije bilo u toj sobi. Sjedila sam nijemo u stolici zureći ispred sebe, bojeći se pogledati ikoga oko sebe. Kao da ću i ja dobiti neki šamar. Začuh nekoga kako se diže i odlazi iz razreda. Pa drugog. I tako redom. Na kraju ipak pogledam iza i primijetim da smo u prostoriji ostale nas tri mame. Jednoj su se suze slijevale niz obraze. Pogledam učiteljicu koja mi samo lagano kimne da je u redu i da odem.  Uopće se ne sjećam kako sam došla do stana. Znam da sam plakala i plakala i plakala. Eto, i danas teško biram riječi što se tada u toj prostoriji dogodilo. Znam da sam se upitala – pa zar je moguće?! Među ovom djecom?! Ovi roditelji?! Osam godina ih znam kao divne ljude. No, očito je da je to svugdje oko nas. Ili zaista ne vidimo, ili zatvaramo oči. No ona nije. Nije zažmirila. Čak štoviše, otvorila je i oči i srca mnogima. Kako je ovo završilo, ne znam. Nisam od onih roditelja kojima je bila prenesena poruka očaja. Škola je trajala još mjesec, dva i iskreno, nisam se ni usudila pitati. No sigurna sam da je iz toga izvučeno nešto dobro. Za te ljude. Za tu djecu. Za te obitelji. I sigurna sam da ni jedno dijete i ni jedan roditelj neće zaboraviti profesoricu Branku. Ni izlet u Vukovar. Ni autobus. Ni njen predivan osmjeh.

 

Izvor: Sretnamama.hr