Ilustracije: Per Dybvig
Devetnaesto poglavlje: Ured za patente
ŠKOLSKO ZVONO označilo je završetak sata i Lisa je bila u svojoj školskoj uniformi. Svi iz orkestra još su stajali u dvorištu i prepričavali neobičan događaj koji se zbio tog jutra dok su paradirali središtem Osla. Pričali su o tome kako su dvojica članova orkestra pala u nesvijest, o tome kako je došla hitna pomoć, pa o tome kako je dirigent bio toliko uznemiren da su mislili kako će se i on strovaliti u nesvijest…
Lisa se na jedvite jade progurala do učionice, kroz gomilu klinčadije koja ju je salijetala sa svih strana. Povlačili su je za rukave i dosađivali joj, a sve ih je zanimalo samo jedno – nek im kaže kad će moći kupiti još prdopraha jer, konačno, sutra je Dan nezavisnosti!
Lisa je još sjedila za svojim stolom kada je gospođa Strobe ušla u učionicu, gurnula naočale na vršak nosa i kimnula glavom prema jednom praznom stolu.
– Lisa, znaš li možda je li gospodin Mrva danas bolestan? Lisa je samo odmahnula glavom.
Gospođa Strobe sumnjičavo ju je pogledala. – Lisa. Je li sve u redu?
Lisa je zaista željela reći da je sve u redu. Ali, znala je da gospođa Strobe ima nekakav poseban
laserski vid zbog kojega može gledati u dječje lubanje i njihove male mozgove, točno tamo gdje im se nalaze misli.
I zato je Lisa odgovorila, kao iz puške. – Mrva je u zatvoru.
Razredom je prostrujao šapat, a gospođa Strobe hitro je podigla jednu od svojih obrva tako visoko da joj je gotovo nestala u kosi.
– Oprosti, možeš li to ponoviti, Lisa?
– Da, gospođo Strobe. Mrva je u zatvoru. Zapravo, da budem konkretnija, on je u Tamnici mrtvih.
A onda je gospođa Strobe spustila obje svoje obrve tako nisko i tako ih jako naborala da se činilo kao da na čelu ima brkove.
– Ti si bila netko na koga sam se mogla osloniti, netko za koga sam vjerovala da uvijek govori istinu, Lisa – rekla je. – Ali očito si počela provoditi previše vremena s gospodinom Mrvom.
– Govorim vam istinu! – uzviknula je Lisa.
– Gluposti – frknula je gospođa Strobe.
– Mrva nije u zatvoru. Idemo nastaviti čitati tamo gdje smo stali. Sedamnaesta stranica, molim.
– On je u zatvoru! – ponovila je Lisa.
– Nije! – rekla je gospođa Strobe.
– E, pa je! – tvrdoglavila se Lisa.
– E, nije – odjednom se začuo glas. – Više nije.
Svi u razredu okrenuli su se i pogledali prema vratima. A tamo je stajao Mrva. Bio je potpuno mokar i vrhovi kose bili su mu užasno prljavi, ali inače je izgledao kao i obično.
– Jeste li vi to opet plivali u fontani, gospodine Mrva? – pitala je sarkastično gospođa Strobe.
– Samo mala prepirka s relativno velikom anakondom u kanalizaciji, gospođo Strobe. Ali, riješio sam to sve kako treba. Uz pomoć nekoliko eksplozija. Svi su učenici uzdahnuli i počeli se komešati, ali ih je prekinula gospođa Strobe i njezin poznati udarac dlanom po stolu.
– To je dosta gluposti za danas. Odmah sjedite, gospodine Mrva.
Mrva je učinio kako mu je rečeno, ali čim je sjeo, nagnuo se prema Lisi.
– Dobio sam tvoju poruku – prošaptao je. – Žao mi je što nisam mogao izaći brže. Nažalost, bio sam zadržan posjetom probavnom traktu goleme zmije. Kakva je situacija?
– Truls i Trym prošle su noći provalili u kuću Doktora Proktora – prošaputala je Lisa. – I, koliko sam mogla vidjeti, ukrali su obje staklenke praha.
– Koliko si mogla vidjeti!? Dok su to radili, samo si ih gledala?
– Aha – rekla je Lisa. – Da se uvjerim da sve ide po planu.
– Planu? Kakvom planu?
– O, samo jedan mali malecki plan za hitni slučaj – rekla je Lisa. – Nema se zapravo o njemu ništa previše reći.
Upravo u tom trenutku petorica vrlo ozbiljnih ljudi sjedili su za dugačkim stolom u Uredu za patente u Oslu. Pred sobom su gledali gospodina Tranea koji im je upravo predstavljao nevjerojatni prdonautski prah i pokazivao na staklenku koju je stavio na stol ispred njih.
– Brži je od trkaćeg automobila ili rakete – rekao je gospodin Trane. – Bolje je i jeftinije gorivo od
milijardu litara benzina – nastavio je. – Može ljude poslati na Mjesec. I na Mars. A možda i na Merkur.
Dok je gospodin Trane govorio i govorio, predsjednik, koji je bio najozbiljniji od svih tih ozbiljnih ljudi, netremice je piljio u njega.
Jer, bilo mu je nešto poznato. I u samom imenu gospodina Tranea, i u tom njegovom debelom,
kruškolikom tijelu. Ma, da. Definitivno ga je podsjećao na dječaka iz njegova susjedstva, iz kvarta u kojemu je živio prije više od trideset godina. U mjestu po imenu Hovseter. I taj je dječak stalno nabavljao neke nove kućne ljubimce jer bi mu stari ljubimci ili poludjeli, ili otegnuli papke, ili pobjegli. Kao kroz maglu, sjećao se njegove mongolske vodene voluharice. I male slatke zmije iz Amazone. Ma, je li moguće da je to taj isti dječak, samo sada odrastao čovjek?
Kada je gospodin Trane završio, predsjednik je pročistio grlo i rekao: – Sve je to u redu i dobro, gospodine Trane. Ali mi Vam ovdje u Uredu za patente u Oslu ne možemo odobriti patent na to što Vi nazivate… hm, prdonautskim prahom, i za koji kažete da ste ga izumili, ako nam ne kažete od čega se sastoji. I zato Vas, kao predsjedavajući Ureda za industrijsku imovinu, po treći put pitam. Od čega je napravljen taj Vaš izum?
Gospodin Trane se smiješio što je ljubaznije mogao.
– Kao što sam vam već dvaput objasnio, jednostavno se ne sjećam. Sve se to dogodilo zapravo
slučajno. Samo sam ubacio malo ovoga, malo onoga, promiješao na laganoj vatri. I onda je nastao ovaj prah koji vidite ispred sebe.
– Hmmmm – rekao je ozbiljno predsjedavajući.
– Hmmm – priključila su se još četvorica ozbiljnih ljudi.
– Trebamo dokaz – rekao je predsjedavajući.
– Trebamo dokaz – rekli su ostali.
– Kakav dokaz? – pitao je gospodin Trane, pogledavajući na sat. Ljudi iz NASA-e rekli su da će stići letom u dva popodne iz Houstona, a on se nadao da će dotad već imati odobren i potpisan
patent. A s njima se trebao vidjeti u tri popodne.
– Trebamo test – rekao je predsjedavajući.
– Upravo tako! – rekli su ostali. – Patentirajući test za patent.
Gospodin Trane pogledavao ih je ispod oka, u totalnoj nevjerici.
– Morate nam to pokazati – rekao je predsjedavajući.
– Naravno, s vrlo malom dozom. Tek toliko da vidimo kako je ovo sve o čemu nam pričate moguće.
– Naravno – rekao je gospodin Trane kojeg je naočigled krenula hvatati nervoza. – Naravno, draga moja gospodo iz patentnog ureda.
– U svakom slučaju, molimo Vas da koristite ovo – rekao je jedan od ozbiljnih ljudi, pokazujući kacigu koja je visjela na kuki na zidu. – Iako nije baš previše pomoglo posljednjem tipu koji ga je koristio…
– A tko je to bio? – pitao je pokorno gospodin Trane.
– Tip koji je mislio da je izumio novi specijalni barut za topove na tvrđavi Akershus – rekao je značajno predsjedavajući. – Pokazalo se da je barut ipak malo previše eksplozivan.
Ostala četvorica tužno su zatresla glavama i prekrižila se.
Gospodin Trane pomalo je prestrašeno stavio kacigu i prišao stolu. Zabio je žličicu u staklenku
s prahom i još jednom provjerio da je uzeo samo malo, malčice. Tek toliko. A onda je progutao prah, čvrsto zažmirio i čekao. I čekao. I čekao.
Ali, ništa se nije dogodilo.
Barem ništa što bi on primijetio.
Ali, onda je čuo kako petorica ljudi mumljaju među sobom.
– Izvanredno – rekao je jedan od njih.
– Krajnje neuobičajeno – rekao je drugi.
– Ali, zar nismo ovo već vidjeli? – pitao je treći.
Gospodin Trane oprezno je otvorio jedno oko i vidio kako četvrti čovjek lista neku jako veliku knjigu.
– Evo ga! – rekao je čovjek, pokazujući u knjizi.
– Taj je izum već patentiran!
Predsjedavajući je pročistio grlo prije nego što je postao još ozbiljniji.
– Gospodine Trane, vi ste prevarant. Prevarant koji je pokušao ukrasti izum Doktora Proktora.
Gospodin Trane buljio je u njega i zatim promucao: – Zar je taj prokleti profesor već patentirao
prdonautski prah?
– Prdonautski prah? Taj ne. Mi pričamo o vrlo neuspjelom izumu koji je nazvan Svijetlozeleni prah Doktora Proktora. Uvjerite se i sami, dragi moj gospodine!
Gospodin Trane se pogledao. I počeo vrištati, što od šoka, što od nevjerice. Sjajio je fluorescentno zeleno! Njegovo je tijelo sjajilo fluorescentno zeleno! Točnije, dijelom je bio providan, kao neka prozirna ličinka.
Nekako u isto vrijeme u razredu gospođe Strobe Mrva se nagnuo prema Lisinu stolu i sumnjičavo prošaptao: – Što si učinila?
– Razbila sam prozor na podrumu, uvukla se unutra i preko stare naljepnice na staklenci u kojoj se nalazio Svijetlozeleni prah Doktora Proktora zalijepila novu etiketu…
– A na novoj si naljepnici napisala…?
– Prdonautski prah – zahihotala se Lisa. – I: ‘Držati izvan dosega djece!’
Pogled gospođe Strobe munjevito je pretraživao prostoriju, u potrazi za izvorom šaptanja. Lisa i Mrva još su više pognuli glave.
– I onda? – prošaptao je Mrva.
– I onda sam staklenku s običnim prdoprahom stavila odmah uz nju. Tako da Truls i Trym ne bi ništa posumnjali – prošaputala je.
– I onda sam stavila cijeli prdonautski prah i ostatke običnog prdopraha u svoj ruksak.
– I što si učinila sa svim tim prahom? – slušao je Mrva Lisu u nevjerici.
– Sakrila ga u svoj ormar.
– I onda si samo promatrala kako Truls i Trym…?
– Aha! Promatrala sam s prozora svoje sobe. Provalili su i uzeli obje staklenke. – Tko zna gdje su sad njih dvojica? Nisam ih vidio u dvorištu prije nego je zvonilo.
– O, znam ja – uskliknula je Lisa. Potpuno je smetnula s uma da mora šaptati. – Zapravo, jutros se dogodio nešto neobično dok smo paradirali središtem Osla s orkestrom. Nešto je palo s neba…
– Lisa! – mlatnula je gospođa Strobe dlanom po stolu. – I vi, gospodine Mrva! O čemu vas dvoje
razgovarate?
Mrva se zakašljao.
– Upravo smo raspravljali o tome zašto su žene poput Lise i Vas toliko pametnije od nas muškaraca, gospođo Strobe – rekao je Mrva. – Osobno, uvjerenja sam da žene poput vas trebaju zavladati svijetom.
Gospođa Strobe zabezeknuto ga je gledala.
– Jasno, to je bila samo misao – nastavio je Mrva. – S obzirom na to da sam muško, vjerojatno vrlo glupa misao. I zato zaboravimo na sve ovo i hvala vam na Vašem zanimanju za našu temu, gospođo Strobe. Molim Vas. Možete nastavite gdje ste stali.
Uglovi očiju gospođe Strobe trzali su se u nevjerici. Njezin izražajni nos i kutovi usana isto su se tako trzali. Ali, prije nego je uspjela išta izgovoriti, netko je jako zakucao po vratima.
– Uđite! – brzo je zavikala gospođa Strobe.
Zapravo, zvučala je kao da joj je laknulo što netko prekida ovu neobičnu situaciju. Vrata su se otvorila i na njima je stajao čovjek s tamnim pilotskim sunčanim naočalama koje je pridržavao kratki debeli nos, prepun mitesera.
– Dobar dan, gospođo Strobe – rekao je. – Ispričavam se što smetam.
– Uđite, gospodine Madsen. Što možemo učiniti za vas?
Dirigent je ušao u učionicu i nakašljao se: – Imamo malu poteškoću. Ili da budem precizniji: veliku poteškoću. Kao što neki od vas znaju, jutros, dok smo s orkestrom vježbali u središtu grada, dogodila se strašna nesreća. Nešto vrlo teško, vrlo čvrsto i u svakom slučaju vrlo neočekivano palo je s neba i udarilo dvojicu naših glazbenika u glavu. Oni su sad u bolnici i imaju blagi potres mozga. Ta dvojica učenika su Truls i Trym Trane.
Učionicom se pronio žamor. Doduše, moglo se čuti i podosta tihih „huraaa”.
Gospodin Madsen se nakašljao. – I poteškoća je utoliko što njih dvojica sutra neće moći s nama
svirati na paradi za Dan nezavisnosti. Drugim riječima, tražim nekoga tko ih može zamijeniti, tko
može uskočiti u tako kratkom vremenu. Nekoga tko svira… ovaj, trubu.
Lisa je pogledala Mrvu, koji je sjedio širom otvorenih usta zureći u gospodina Madsena. Gospodin Madsen vrpoljio se i izgledalo je kao da mu je nekako neugodno, ali je ipak nastavio.
– Ako se ne varam, ovdje, u ovom razredu ima netko tko svira… ovaj, trubu. Dječak s… ovaj, apsolutnim sluhom. Dječak po imenu, ovaj, Mrva.
Svi su se okrenuli prema malenom, sitnom, crvenokosom liku koji je baš sad proučavao svoje
prste i nokte i imao nezainteresiran, ravnodušan izraz lica.
– Mrva? – pozvala je gospođa Strobe.
– Da, gospođo Strobe?
– Nije li ovo razlog da budeš van sebe od sreće, sinko? Imaš priliku svirati s gospodinom Madsenom i Paradnim orkestrom škole Delgen na velikoj paradi 17. svibnja.
Mrva je zatvorio jedno oko i zamišljeno gledao u prazno.
– Sedamnaeaseti svibnja. Svibanj, sedamnaesti. Uh, taj mi datum zvuči strašno poznato… O, pa da. Sad se sjećam! Nije li to norveški Dan nezavisnosti? Jer, ako jest, imam već gomilu planova za Dan nezavisnosti. Planirao sam popiti malo tradicionalnog likera eggnog. Pa sam onda kanio sudjelovati u nekoliko utrka u vrećama; za to sam se već prijavio. Pa onda moram obraniti svoju titulu aktualnog pobjednika velike utrke u rolanju jaja u Eggedalu. I to u najtežoj grupi. U grupi tvrdokuhanih jaja…
Djeca su se počela smijati, ali izuzetno snažan udarac dlanom o stol ušutkao ih je istog trena. Ušutjeli su svi, osim, jasno, Mrve.
– Ukratko, možda će mi biti teško ugurati u raspored baš toga dana malo sviranja trube – slegnuo je ramenima.
Gospodin Madsen već se počeo očajnički mrštiti i kao da se spremao zakukati.
– Osim ako… – rekao je Mrva.
– Da? – naglo se razvedrio gospodin Madsen. – Daj, reci mi!
– Ha, osim ako me se ne zamoli. I to vrlo lijepo, naravno… – Da, da, molim te lijepo! – vikao je gospodin Madsen.
– Ili, još bolje. Ako me se preklinje.
– Preklinjem te Mrva, preklinjem! – naricao je gospodin Madsen.
– Na koljenima? – pitao je Mrva.
I gospodin Madsen pao je na koljena i preklinjao dok su pred ovim neobičnim prizorom naočale
gospođe Strobe pale gotovo na dno njezinog nosa.
– U redu! Nek’ vam bude – rekao je Mrva i skočio na svoj stol. – Svirat ću. Samo mi nađite dovoljno malenu uniformu.
Djeca su počela klicati od sreće. Baš kao i gospodin Madsen. I premda je teško sad to sa sigurnošću tvrditi, ali čak je i gospođa Strobe malo malčice klicala. U sebi. I dok su svi oni klicali, Lisa je šapnula nekoliko riječi u Mrvino uho.
A onda je on stavio dva prsta u usta i zazviždao tako glasno da je zvižduk prošao i kroz ključanicu
na vratima. I odjednom je sve ponovno utihnulo.
– A sad, poruka za svu djecu! – vikao je Mrva. – Danas popodne prodavat ćemo prdoprah u Lisinom dvorištu. Je li tako, Lisa?
– Da! – povikala je Lisa i skočila na svoj stol. – I spuštamo cijenu! Zato što… Zato što… Pa zato što je jeftinije!!!
– Zar nije pametna? – nasmijao se Mrva.
Zatim je opet počelo vikanje i kliktanje. A budući da je onda opet zazvonilo zvono, ovaj put za završetak tog školskog dana, Lisu i Mrvu ostala su djeca trijumfalno iznijela iz učionice.
Gospođa Strobe i gospodin Madsen ostali su stajati kao ukopani, gledajući ih kako odlaze.
– To je dvoje pravi par, zar ne? – rekao je gospodin Madsen.
– O da, itekako – rekla je gospođa Strobe. – No, samo se jednu stvar pitam.
– Da?
– Što je udarilo Trulsa i Tryma?
– To je najzagonetnji dio cijele priče – rekao je gospodin Madsen.
– Vjerovali vi meni ili ne, na glavu im je pao – šaht.
Nova poglavlja ovog senzacionalnog dječjeg besteselera kojeg vam je omogućio Fokus čitajte ponedjeljkom i petkom u 19 sati u rubrici Mame.