U Zagrebu se posljednjih večeri na zgradi nekadašnjeg TEŽ-a u Folnegovićevoj ulici može vidjeti nesvakidašnji prizor. Na njoj se svake večeri prikazuje rad Dan za dan umjetnika Vladimira Novaka, u sklopu Zagrebačkog salona.
"Rad Dan za dan nastao je iz interesa za međuodnose prirodnih i urbanih ritmova – kako se svjetlo i zvuk, dan i noć, prirodni i tehnički svjetovi isprepliću u našem svakodnevnom iskustvu", objasnio je Novak za Index.
Polazište rada je svojevrsni eksperiment koji polazi od ideje vremenskog produljenja dana, kaže: "Što bi se dogodilo kada bismo dnevno svjetlo, koje prirodno traje samo određeni broj sati, produžili na cjelodnevni, 24-satni ciklus? Može li se u tom produženom vremenu promijeniti naš doživljaj grada i vlastitog ritma života?"
Tijekom dana mikrofoni postavljeni na tri lokacije, kod Meštrovićevog paviljona, u Muzeju suvremene umjetnosti i u Društvu arhitekata Zagreba. Oni bilježe zvučnu dinamiku grada. Kada sunce zađe, svi ti auditivni podaci pretvaraju se u svjetlosne impulse koji noću oživljavaju stari stakleni neboder Tvornice električnih žarulja TEŽ. Zvuk postaje posrednik svjetlosti, a svjetlost produžetak zvuka.
Tvornica električnih žarulja TEŽ u Folnegovićevoj 10 građena je između 1947. i 1953., a neki objekti u tvorničkom krugu dograđivani su do 1965. godine, sve prema projektima Lavoslava Horvata.
Tvorničkim kompleksom dominira toranj, jednostavnog volumena, sa sjeverne i južne strane potpuno ostakljen, a služio je za isprobavanje žarulja. Proizvodna hala, uredska zgrada i trinaesterokatni probni toranj zaštićeno su kulturno dobro industrijske arhitekture i ostat će dio cjeline novog naselja.
"Sam neboder TEŽ-a, poseban objekt gradske industrijske arhitektonske baštine autora Lavoslava Horvata, izgrađen upravo za svjetlo, odnosno za testiranje žarulja nekadašnje tvornice, godinama u slici grada neprimjetan i zapušten, sada postaje svojevrsni gradski svjetionik - tiha vizualna refleksija dana koji je prošao", objašnjava umjetnik.
Svjetlost ne reproducira izravno zvuk, nego ga prevodi u apstraktne svjetlosne modulacije, u svjetlosnu partituru koja kroz noć pulsira i mijenja se, ovisno o dobu godine i promjenjivom trajanju dana i noći.
"Tehnološki sustav koji stoji iza instalacije vrlo je kompleksan, ali u konačnici on ostaje nevidljiv. Promatrač nailazi samo na fluktuacije svjetla, treperenja koja se mogu činiti slučajnima, gotovo pogrešnima. Svjetla osciliraju, ponekad suptilno, ponekad gotovo neprimjetno. I upravo u toj diskretnoj, gotovo pogrešnoj pojavnosti otvara se prostor za refleksiju i pitanje – gdje je granica između slučajnosti i umjetničkog čina, između svakodnevnog događaja i estetskog iskustva?", pojašnjava Novak.
"U ovom radu važno je to pomicanje percepcije - trenutak kada se nešto što izgleda banalno ili tehnički postaje prostor umjetničkog čina i refleksije. Grad je pritom i materijal i sugovornik. Njegov zvuk pretvara se u svjetlost, ali svjetlost ne služi samo da bi nešto osvijetlila, već da bi nas pozvala da zastanemo, da bi taj prijelazni trenutak, između svjetla i tame, između tehnologije i prirode, pretvorila u prostor osluškivanja, kontemplacije i ponovnog promišljanja ritma života u gradu", zaključuje.
Vladimir Novak (1987.) svoj rad temelji na propitivanju medija skulpture s fokusom na relaciju prostor-medij-iskustvo promatrača. Na razmeđu skulpture, tehnologije i znanosti, vidljivog i nevidljivog, ispitivanjem i igrom s pojmovima kao što su tijelo-masa, objekt-instalacija, predmet-skulptura, statičnost-pokret, svjetlo-sjena, iteracijama svojih radova nastoji razbiti očite granice među njima.
Diplomirao je kiparstvo na ALU-u u Zagrebu 2017. gdje je zaposlen kao asistent. Za svoj dosadašnji rad primio je nekoliko nagrada; Rektorovu nagradu (2015.), HPB Grand Prix (34. Salonu mladih – Panoptikon, 2018.), Nagradu Goranske kiparske radionice Lokve (XIII. Trijenale hrvatskog kiparstva, 2018.), te Nagradu Radoslav Putar (Institut za suvremenu umjetnost, 2025.).