U NEKIM situacijama svima nama kroz glavu prođu iste misli, ponekad potpuno sulude.
Primjerice, kad moramo proći kontrolu na aerodromu. Gotovo nema osobe koja u tim trenucima ne misli da je nešto skrivila.
Ili kad nas u kinima upozore da stišamo mobitele. Čak i oni koji ih inače imaju na vibraciji, još jednom provjere jesu li utišani.
Svi vjerujemo u onih pet minuta sna ujutro. No to se često pretvori u najmanje pola sata sna.
Iako smo nešto čuli, zna nam se dogoditi da sugovornika pitamo da ponovi još jednom.
Pakiranje dodatne odjeće, naročito donjeg rublja je obvezno. Naravno da će se dogoditi pet katastrofa zaredom i trebat će nam šest gaćica.
Kad god netko kaže 2007., u našim glavama to je prije tri godine.
Skrivamo i da smo potajno hipohondri. Svi mi kad osjetimo oštru bol u torzu pomislimo da je to naš siguran kraj.
Pjesme bez ikakvog smisla i ritma, zujanje i brundanje... Sve nas povremeno možete uloviti kako proizvodimo zvukove koji se jednostavno mogu nazvati bukom.
Stišavanje glazbe u automobilu kad se izgubimo totalno ima smisla, zar ne?
Odlazak pod tuš često se čini kao prava muka, no jednom kad uđemo, iz njega ne izlazimo.
Prije odlaska na spavanje računamo u sekundu koliko nam je vremena ostalo do buđenja. Činjenica da sad imamo mobitele koji nam to govore ne pomaže.
Svoj glas baš svi mrzimo čuti.
U stresnim situacijama ne možemo ne izanalizirati svaku svoju riječ. Izanalizirati? Otkud sad ta riječ?