Za razliku od Griffitha (kojeg je kasnije slavno citirao Godard) koji je svojedobno ustvrdio kako je za film dovoljno imati djevojku i pištolj, britanski redatelj Scott Mann dokazao je da za uspješan film sasvim dobro mogu poslužiti dvije djevojke i stup.
Riječ je o filmu "Pad" koji se prije četiri godine iz posve anonimnog mikrobudžetnog survival trilera pretvorio u mini hit, kako na streaming platformama tako i u kinima. Uslijedio je, naravno, nastavak koji pokušava pronaći recept kako, uz poneku varijaciju, snimiti manje-više isti film, uz još veći utržak.
Prvi film pratio je pustolovine dviju djevojaka, Hunter i Becky, koje su odlučile popeti se na 600 metara visok televizijski toranj usred pustinje kako bi raspršile pepeo Beckina preminulog supruga, no stvari kreću po zlu kad dio ljestava pukne, a one ostaju zarobljene na vrhu tornja s oskudnim zalihama, bez mogućnosti komunikacije sa svijetom i s lešinarima koji ih već počinju oblijetati.
Nastavak se nastavlja na kraj originala...
Tko je gledao "Pad" zna da kraj baš i nije sretan, a nastavak "Pad 2: Bez povratka" ("Fall 2: Deadpoint") direktno se na njega naslanja. Na početku, Jax Hunter (Harriet Slater), sestra poginule Shiloh, prilikom prodaje sestrinog automobila upoznaje njezinu najbolju prijateljicu Luce (Arsema Thomas), a ona je pokušava nagovoriti da zajedno ispune jednu od želja sa Shilohine bucket liste, da se prošetaju pogibeljnom stazom koja se proteže uz sam vrh izmišljene planine Kwan u Tajlandu.
Uvodni dio filma vrlo je kratak, Luce želi ići na planinu, Jax ne želi, pa je Luce nagovara kao "ovo je tvoja prilika da se oslobodiš", ali Jax i dalje neće, pa joj onda Luce još kaže da neka se "suoči sa svojim strahovima" - valjda slično kako se Shiloh suočila sa svojima prije nego što je poginula. Kad joj spomene da se na planini nalazi i kip zmaja koji, prema legendi, "proždire strahove", to očito ostavi dojam na Jax koja se preko noći predomisli i počne pakirati ruksak.
Tamo će ih kao vodič pratiti Amerikanac Jon (Tom Brittney), mladić pristala lica i u svakom pogledu pouzdan i dobronamjeran, barem dok nam redatelji, braća Michael i Peter Spierig, ponekim kadrom koji malo predugo traje i hvata Jonov izraz lica koji djevojke ne vide, ne namignu, odnosno signaliziraju da možda ipak nije sve onako kako nam se čini.
Problem s pješačkom stazom jest u tome što je izgrađena još u 13. stoljeću, no nakon više stotina godina, baš su sada, kada su Jax i Luce odlučile njome proći, iz dasaka počeli ispadati šarafi, matice i sajle. Također, upravo su ovih dana zaredale jake kiše, a onda i potres, pa će nakon jednog odrona Luce i Jax ostati zatočene na stijeni, bez dasaka koje omogućavaju povratak.
Situacija je slična kao i u originalnom filmu, s tom razlikom što su se tada cure popele na toranj visok 600 metara, a ovdje su zaglavile na dvostruko višoj lokaciji, na čak 1200 metara iznad tla. Očito je u nastavku sve trebalo biti dvostruko: duplo više, duplo opasnije, duplo napetije te s barem dva obrata na kraju.
Režija najveća kvaliteta filma
Riječ je o filmu koji se zasniva na efektnoj, ali jednostavnoj premisi, toliko jednostavnoj da čak ni skromnih 90-ak minuta nije lako ispuniti nekim suvislim sadržajem koji nije penjanje, visenje i padanje.
U prvom filmu, kompleksan odnos između protagonistica, kao i njihovi životni backgroundi, još su kako-tako držali vodu, no u nastavku je količina selfhelp budalaština po jedinici vremena na rubu podnošljivog te debelo nadilazi potrebe ovakvog filma. Stoga treba uživati u svakom trenutku u kojem djevojke vise s kakve prečke i suočavaju se sa svojim strahovima, njima doduše nije lako, ali barem drže jezik za zubima.
Autor originalnog filma Scott Mann ovdje je koscenarist (s Jonathanom Frankom) i producent, dok je režiju prepustio braći Spierig. Ovi su se u dosadašnjoj karijeri uglavnom bavili znanstvenom fantastikom i hororom, a najpoznatiji su po ZF trileru "Predestination" iz 2014. godine o putovanju kroz vrijeme, no kao veliki ljubitelji Johna Carpentera i Sama Raimija, Spierigovi se ne oslanjaju samo na tehnologiju, već uzbuđenje pokušavaju postići prvenstveno kreativnim režijskim rješenjima, uz što manje oslanjanja na CGI.
Njihova redateljska vještina zapravo je i najveća kvaliteta "Pada 2", budući da je većina scena jako atraktivno režirana, što se moglo vidjeti već i u izvrsnom traileru. Pojedini kadrovi gledatelja stavljaju u poziciju sličnu onoj u kojoj su se našle protagonistice, pa mogu izazvati vrtoglavicu, a ponekad i nesvjesne trzaje nogama.
Za razliku od ovih tehnički dotjeranih i povremeno spektakularnih dijelova filma, dramaturška rješenja i odnosi među likovima doimaju se banalno i otrcano, baš kao i bizarni obrati u završnici filma. Od glavne glumačke trojke nešto je zanimljivija Harriet Slater u ulozi Jax, dok su Arsema Thomas i Tom Brittney funkcionalni, no ništa više od toga.
S obzirom na to da filmovi poput ovoga imaju uglavnom samo jednu svrhu, a ta je da gledatelja drže u napetosti, kao svojevrsni surogat za roller coaster, na "Pad 2" se ne bismo trebali žaliti, dobili smo točno ono po što smo došli - malo dobroćudne zabave i dozu adrenalina.
Ocjena: 2,5/5