GODINA 1879. označila je prekretnicu u europskoj diplomaciji kada su Njemačka i Austro-Ugarska potpisale Dvojni savez, sporazum koji je trajno oblikovao odnose velikih sila uoči Prvog svjetskog rata. Ovaj tajni pakt, sklopljen 7. listopada 1879. u Beču, bio je više od običnog vojnog ugovora - bio je strateški odgovor na promjenjivu ravnotežu moći, strah od Rusije i Bismarckovu želju da osigura novo njemačko carstvo.

Priča o Dvojnom savezu otkriva kako su se dva carstva, vođena strahom i kalkulacijom, pokušala zaštititi od neizvjesnosti - i pritom nesvjesno postavila temelje za buduće globalne sukobe.

Pozadina: Bismarckova vizija i europska ravnoteža moći

Sedamdesetih godina 19. stoljeća Europa je bila poprište diplomatskih igara i naglih preokreta. Nakon pobjede nad Francuskom 1871. i stvaranja Njemačkog Carstva, kancelar Otto von Bismarck nastojao je očuvati novo carstvo kroz sustav saveza koji bi spriječio izolaciju Njemačke i oslabio Francusku, koja je i dalje težila osveti zbog gubitka Alzasa i Lotaringije.

Istodobno, Austro-Ugarska Monarhija, potresena unutarnjim nacionalnim napetostima i porazom od Prusije 1866., tražila je zaštitu od sve agresivnije Rusije. Napetosti između Beča i Sankt-Peterburga dodatno su rasle nakon Berlinskog kongresa 1878., kada je Austro-Ugarska dobila pravo okupacije Bosne i Hercegovine - potez koji je razbjesnio Rusiju i slavenske narode na Balkanu.

Rusija se osjećala izdanom nakon pobjede u Rusko-turskom ratu (1877.–1878.), pa je njezina suradnja s Njemačkom i Austro-Ugarskom u sklopu Saveza triju careva počela pucati. Bismarck je to prepoznao kao priliku da osigura stabilan blok u srednjoj Europi, koji bi spriječio rusko približavanje Francuskoj i očuvao mir po njemačkim uvjetima.

Sklapanje saveza: Diplomacija iza zatvorenih vrata

Pregovori o savezu započeli su u ljeto 1879., predvođeni Bismarckovim pragmatizmom i austrougarskim strahom od izolacije. Austro-Ugarska, pod carem Franjom Josipom I. i ministrom vanjskih poslova Gyulom Andrássyjem, tražila je čvrsto jamstvo da će Njemačka intervenirati u slučaju ruskog napada.

Rezultat tih pregovora bio je tajni Dvojni savez, potpisan 7. listopada 1879. u Beču. Njegove su odredbe bile jednostavne, ali dalekosežne:

• Ako bilo koju potpisnicu napadne Rusija, druga se obvezuje pružiti punu vojnu potporu.
• Ako napad dođe od bilo koje druge sile (poput Francuske), saveznik će zadržati benevolentnu neutralnost, odnosno neće pomagati agresoru.

Sporazum je bio strogo povjerljiv, što je povećalo njegovu diplomatsku težinu i omogućilo Bismarcku da manevrira između interesa drugih sila. Bio je to prvi čvrsti, institucionalizirani vojni savez između velikih sila u poslijebismarckovskoj Europi.

Značaj i posljedice: Od obrane do blokovske podjele

Dvojni savez imao je i neposredne i dugoročne posljedice. Kratkoročno, učvrstio je osovinu Berlin–Beč, omogućivši Austro-Ugarskoj da se fokusira na Balkan bez straha od ruskog pritiska, dok je Njemačkoj dao sigurnost na jugoistoku i diplomatski alat za izolaciju Francuske.

Godine 1882. savez je proširen uključivanjem Italije, čime je nastao Trojni savez - blok koji će kasnije činiti jezgru Središnjih sila u Prvom svjetskom ratu.

Međutim, dugoročno, Dvojni savez produbio je europske podjele. Francuska i Rusija, osjećajući se ugroženo, potpisale su vojni savez 1894., čime su stvorene konture dvaju suprotstavljenih blokova: Središnjih sila (Njemačka, Austro-Ugarska, Italija) i Antante (Francuska, Rusija, kasnije Britanija).

Unutarnje slabosti saveza bile su očite. Austro-Ugarska je bila krhka i opterećena etničkim sukobima, dok je Njemačka morala stalno balansirati između podrške Beču i održavanja odnosa s Rusijom. Nakon Bismarckove smjene 1890. (ne 1898.), car Vilim II. napustio je politiku opreza i okrenuo Njemačku prema agresivnijoj vanjskoj politici, što je dodatno destabiliziralo Europu.

Put prema katastrofi

Dvojni savez iz 1879. godine bio je zamišljen kao obrambeni pakt koji će čuvati mir, ali je u konačnici postao temelj blokovske podjele koja je Europu gurnula prema ratu. Kada je 1914. atentat u Sarajevu zapalio Balkansku iskru, Njemačka se - u skladu sa starim savezničkim obvezama - stavila na stranu Austro-Ugarske protiv Srbije i njezinih zaštitnika, Rusije i Francuske.

Time je lanac saveza pretvorio lokalni sukob u Prvi svjetski rat. A iz pepela Prvog svjetskog rata stvoreni su uvjeti za Drugi svjetski rat.

Danas se Dvojni savez pamti kao simbol paradoksa diplomacije: dogovora koji je trebao spriječiti sukob, ali je stvorio preduvjete za njega. Bio je to pokušaj da se mir osigura oružjem i zakletvama - pokušaj koji je pokazao koliko su tanki temelji “stabilnosti” kada ih nose strah i ambicija.

U svojoj srži, Dvojni savez ostaje lekcija da svaki savez ima dva oštra ruba: jedan štiti, a drugi prijeti onome tko ga se previše osloni.