JEDAN od najpoznatijih ratnih brodova engleske mornarice iz doba Tudorovaca, Mary Rose, stoljećima je bio simbol pomorske moći Henrika VIII. i tragičnog gubitka koji je obilježio bitku kod Solenta 1545. godine. Izgrađen 1510. godine, ovaj impresivni karak-brod bio je ponos engleske flote, no potonuo je pod još uvijek ne do kraja razjašnjenim okolnostima tijekom sukoba s Francuzima.

Gotovo 437 godina kasnije, 11. listopada 1982., Mary Rose izvađena je iz muljevitog dna tjesnaca Solent u spektakularnom pothvatu koji je spojio arheologiju, inženjerstvo i povijest te privukao pažnju cijelog svijeta. Taj je događaj postao jedan od najznačajnijih pomorskih arheoloških projekata ikad provedenih.

Izgradnja i uloga Mary Rose

Mary Rose izgrađena je između 1509. i 1511. godine u Portsmouthu kao dio Henrikova plana da ojača englesku mornaricu u sukobima s Francuskom i drugim europskim silama. Ime je dobila po kraljevoj sestri Mariji Tudor, a već samim dizajnom predstavljala je tehnološko čudo svoga vremena.

Težila je oko 500 tona, a kasnijim preinakama dosegla je 700 tona. Bila je opremljena s približno 90 topova i imala posadu od oko 400 mornara i vojnika. Mary Rose sudjelovala je u važnim pomorskim bitkama, uključujući sukobe kod Bresta 1512. i 1522. godine, te je ubrzo postala ključni brod kraljevske flote.

Tragedija u tjesnacu Solent

Tragedija se dogodila 19. srpnja 1545. godine tijekom francuske invazije na englesku obalu. Dok je Henrik VIII. s obale promatrao pomorsku bitku u tjesnacu Solent, Mary Rose se nagnula tijekom manevra. Pretpostavlja se da su uzrok nesreće bili preopterećenje, nestabilnost broda ili iznenadni udar vjetra.

Voda je prodrla kroz otvorene topovske otvore i brod je potonuo u samo nekoliko minuta. Većina posade stradala je u tragediji; preživjelo je svega tridesetak ljudi. Mary Rose ostala je ležati na dnu mora, zatrpana u mulju, postavši izvanredno očuvana kapsula vremena tudorske ere.

Otkriće olupine

Odmah nakon potonuća uslijedili su neuspješni pokušaji spašavanja. Talijanski ronioci pokušali su izvaditi topove, ali brod je ostao izgubljen u mulju i s vremenom pao u zaborav. Tek u 19. stoljeću, s razvojem ronilačke tehnologije, interes za olupinu ponovno je porastao.

Godine 1836. braća John i Charles Deane pronašli su ostatke broda, no tada nisu shvatili da je riječ o slavnoj Mary Rose. Pravi proboj dogodio se u drugoj polovici 20. stoljeća, kada je povjesničar i ronilac Alexander McKee pokrenuo projekt "Solent Ship" s ciljem pronalaska olupine.

Uz pomoć sonara i povijesnih dokumenata, njegov tim locirao je brod 1971. godine, na dubini od 12 metara. Olupina je ležala na desnom boku, dok je lijeva strana bila izvanredno očuvana zahvaljujući mulju koji ju je štitio od erozije i biološkog propadanja. Otkriće je označilo početak jednog od najambicioznijih pomorskih arheoloških projekata u povijesti, koji je predvodio novoosnovani Mary Rose Trust, uz ključnu ulogu arheologinje Margaret Rule.

Iskopavanja i priprema za vađenje

Iskopavanja su započela 1979. godine i bila su izuzetno zahtjevna. Ronioci su oprezno uklanjali mulj i artefakte, a pronađeno je više od 19.000 predmeta koji su pružili neprocjenjiv uvid u život na brodu i u tudorskoj Engleskoj. Među njima su bili topovi, oružje, glazbala, medicinski instrumenti i osobne stvari mornara.

Pronađeni drveni lukovi, kuhinjske posude i svakodnevni predmeti omogućili su istraživačima da rekonstruiraju svakodnevicu posade na način koji dotad nije bio moguć. Najveći izazov bio je sam čin vađenja broda. Mulj je godinama čuvao strukturu, ali njegovo uklanjanje značilo je i izlaganje olupine morskim strujama i plimama, što je predstavljalo ozbiljan rizik od urušavanja.

Spektakularno vađenje broda

Kako bi spriječili oštećenja, inženjeri su izradili posebnu čeličnu kolijevku, tzv. "lifting frame", koja je obuhvatila olupinu i stabilizirala je za podizanje. Dodatne mreže i podupirači osiguravali su da se konstrukcija ne raspadne tijekom transporta.

Dana 11. listopada 1982. godine, uz pomoć dizalice "Tog Mor" i pontona, olupina Mary Rose podignuta je na površinu. Bio je to spektakularan trenutak koji je u izravnom televizijskom prijenosu pratilo milijune gledatelja. Tijekom dizanja došlo je do pucanja jednog dijela konstrukcije, no olupina je ipak sigurno izvučena i smještena na ponton.

Cijelom događaju svjedočio je i Charles III., tada još princ od Walesa, čime je podizanju broda pridana dodatna simbolična težina.

Konzervacija i zaštita

Nakon što je izvađena, Mary Rose prevezena je u suhi dok u Portsmouthu, gdje je započela dugotrajna faza konzervacije. Drvena konstrukcija tretirana je polietilen glikolom (PEG) kako bi se spriječilo isušivanje i pucanje, proces koji je trajao desetljećima. Oporavak olupine bio je dug i zahtjevan, ali upravo zahvaljujući toj pažljivoj obradi brod je danas očuvan i dostupan javnosti.

Kulturno značenje i povijesna vrijednost

Mary Rose nije bila samo inženjerski pothvat, već i kulturni događaj globalnih razmjera. Artefakti pronađeni na olupini otvorili su prozor u život 16. stoljeća. Oružje poput dugih lukova i topova pokazalo je koliko je tudorska vojna tehnologija bila napredna.

Osobni predmeti, uključujući drvene češljeve, kožne cipele, glazbala i čak ostatke brodskog psa, otkrili su ljudsku dimenziju pomorskog života. Pronađeni medicinski instrumenti, poput kirurških pila i posuda za lijekove, svjedočili su o tadašnjoj praksi liječenja na moru.

Analiza ostataka više od 200 kostura članova posade omogućila je znanstvenicima da rekonstruiraju zdravlje, prehranu i ozljede mornara, pokazujući kako su mnogi bili mladi muškarci koji su živjeli i radili u teškim uvjetima.

Naslijeđe Mary Rose

Danas je brod smješten u Mary Rose Museum u Portsmouthu, koji je otvoren 1984. godine, a obnovljen 2013. Muzej privlači stotine tisuća posjetitelja godišnje i jedan je od najznačajnijih kulturnih centara posvećenih tudorskoj povijesti.

Vađenje Mary Rose 1982. godine označilo je prekretnicu u pomorskoj arheologiji i postalo inspiracija za slične projekte, poput spašavanja švedskog broda Vasa. Pokazalo je kako suradnja povjesničara, arheologa i inženjera može doslovno oživjeti prošlost.

Mary Rose danas nije samo olupina, nego i priča o ljudima koji su je gradili, plovili na njoj i poginuli s njom. Ona govori o kralju koji je sanjao o pomorskoj veličini, o mornarima koji su živjeli i radili na moru u teškim uvjetima i o modernim naporima da se očuva ono što je more gotovo četiri stoljeća skrivalo.

Njezino vađenje iz mulja Solenta nije samo vratilo brod na površinu, nego i cijelo jedno poglavlje tudorske povijesti u kolektivnu svijest. To je priča koja pokazuje da povijest, i kada je doslovno potopljena, može ponovno isplivati na površinu.