ANTE Paradžik (Ljubuški, 10. veljače 1943. – Zagreb, 21. rujna 1991.) bio je hrvatski političar, dopredsjednik Hrvatske stranke prava (HSP) te jedan od osnivača i prvi načelnik Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS). U studentskim danima istaknuo se kao sudionik Hrvatskog proljeća 1971. godine, zbog čega je više puta bio zatvaran i politički proganjan.

Rođen je u Ljubuškom, u obitelji Blaža i Milice Paradžik. Otac mu je 1945. nestao kod Bleiburga kao pripadnik Hrvatskih oružanih snaga. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnom mjestu, a Pravni fakultet u Zagrebu, gdje je specijalizirao obiteljsko pravo.

Hrvatsko proljeće i politički progon

Kao predsjednik Saveza studenata Hrvatske (SSH), Paradžik je 1971. godine postao jedno od istaknutih lica Hrvatskog proljeća. Na skupovima je tražio veću samostalnost Hrvatske, ravnopravnost građana, reformu deviznog sustava i pravedniji gospodarski model. Nakon sloma pokreta, uhićen je i osuđen na tri godine zatvora, zajedno s Draženom Budišom i Ivanom Zvonimirom Čičkom.

I kasnije je više puta hapšen i zatvaran: 1975. pod optužbom za politička kaznena djela, 1976. zbog korištenja hrvatske trobojnice bez zvijezde na pozivnici za vjenčanje. Često je bio podvrgnut mučenju, a putovnica mu je bila oduzeta sve do 1990. godine.

Politički angažman u demokratskim promjenama

S početkom višestranačja uključio se u domaću politiku. Vrlo rano je došlo do sukoba s Franjom Tuđmanom i odmaka od HDZ-a u čijem je osnivanju sudjelovao. S Markom Veselicom osniva i djeluje u Hrvatskoj demokratskoj stranci (HDS), ali tu uskoro dolazi do neslaganja nakon čega Paradžik odlazi.

Ubrzo s Dobroslavom Paragom i Krešimirom Pavelićem pokreće obnovu Hrvatske stranke prava (HSP), koja je utemeljena 25. veljače 1990. godine. Paradžik postaje dopredsjednik stranke i prvi načelnik Ratnog stožera HOS-a, stranačke vojne formacije.

Politički uspon i žestoka kritika Tuđmana i HDZ-a

Kritizirao je vlast Franje Tuđmana, optužujući je da nije dovoljno odlučna u obrani Hrvatske. U isto vrijeme, HSP i HOS doživljavali su snažan rast - od nekoliko tisuća članova 1990. do preko 100.000 krajem 1991. godine, uz masovne skupove i prosvjede.

Ipak, unutar stranke dolazilo je do sukoba i autoritarnih poteza vodstva, u kojima je i Paradžik sudjelovao. Unatoč tomu, njegova popularnost u ratnim mjesecima ostala je velika.

Paradžik je u to vrijeme obilazio Hrvatsku i sudjelovao na osnivačkim skupovima HSP-a. Na njima je držao žestoke govore u kojima je kritizirao Tuđmana i HDZ, optuživao ih da su komunisti te da žele samo nastavak komunističke politike.

Govorio je da su lopovi. "Komunisti su krali malo jer su mislili da će biti dugo na vlasti. Ovi kradu lopatama", rekao je u jednom govoru o HDZ-ovcima. Govorio je da je HDZ krcat komunističkim kadrovima, da su ministri redom odani komunisti s desetljećima iskustva u Partiji  i da je to samo nastavak politike iz vremena komunizma.

S druge strane, Paradžik i tadašnji HSP nisu krili divljenje prema NDH i Paveliću. Štoviše, otvoreno su govorili da su oni nasljednici ustaškog pokreta, a HSP-ova stranačka vojska HOS preuzela je kao slogan ustaški pozdrav "Za dom spremni".

Za vrijeme vlasti HDZ-a i premijera Andreja Plenkovića stvorila se priča o takozvanim dvostrukim konotacijama ovog pozdrava - onom iz doba NDH i onom iz doba Domovinskog rata. No, važno je spomenuti da osnivači HOS-a nisu krili da su taj pozdrav, uz još mnogo ideoloških načela, preuzeli izravno od ustaša.

Hrvatska u jesen 1991. godine

U kontekstu ubojstva Ante Paradžika bitno je spomenuti opću situaciju u kojoj se Hrvatska zatekla u sumornu jesen 1991. godine. Vukovar je bio pod opsadom, upravo tih dana trajala je bitka za Šibenik koja će postati jedna od prvih velikih pobjeda Hrvatske vojske.

Hrvatska je živjela u sjeni rata koji se tek zahuktavao. Zbog toga su diljem Hrvatske - odnosno onog dijela Hrvatske koji nije bio okupiran - posvuda bili policijski i vojni punktovi. Naoružani policajci zaustavljali su automobile, a dojave o pojavi "martićevaca" bile su učestale, a nisu rijetke bile ni pucnjave na policijskim punktevima.

Iz današnje perspektive se čini da je HDZ u početku 90-ih bio daleko najmoćnija stranka, ali to ni blizu nije bilo tako. HDZ će to svakako postati u godinama koje dolaze, ali na samom početku 90-ih, u vrijeme dok Hrvatska još nije bila međunarodno priznata, HSP je bio jedan od glavnih pretendenata za vlast.

Dapače, HSP je imao HOS, svoju stranačku vojsku, koja u to vrijeme nije bila sastavni dio Hrvatske vojske. Situacija je bila toliko užarena da se Tuđman bojao puča i građanskog rata. Tuđman je otvoreno HSP i HOS kritizirao zbog ustaške retorike i ustaških obilježja, a što je, smatrao je Tuđman, bio jedan od glavnih razloga zašto se brojne zemlje nećkaju priznati Hrvatsku.

To je bila kulisa u kojoj se dogodilo ubojstvo Ante Paradžika.

Tragična smrt i kontroverze

Dana 21. rujna 1991., Paradžik se vraćao sa stranačkog skupa u Križevcima. Tamo je održao još jedan žestok govor u kojem je kritizirao Tuđmana i HDZ.

Na putu od tamo, vozili su se kasno navečer, stao je na više policijskih punktova.

Ubijen je kod jednog punkta u Sesvetama, hrvatska policija otvorila je rafaljnu paljbu po automobilu u kojem su bila tri putnika. Policija je kasnije tvrdila da je pucnjava izbila nakon dojave da se u automobilu nalaze naoružani "martićevci".

Osim Paradžika, kojeg je jedan metak pogodio u jetru i praktički na mjestu usmrtio, u autu su bili Branko Perković, vozač i zaposlenik HSP-a te Ivan Oršanić, povjerenik HSP-a za Kanadu. Perković je bio teško ranjen, a Oršanić je prošao bez ozljeda.

Pravosudni epilog i povijesne kontroverze

Ubojice su osuđene na zatvorske kazne, no ubrzo su amnestirane odlukom predsjednika Franje Tuđmana. Paradžikova smrt dogodila se u trenutku kada je HOS bio u sukobu s državnim vlastima, a ostala je trajna kontroverza Domovinskog rata.

Ubojstvo Blaža Kraljevića, zapovjednika HOS-a u BiH u ljeto 1992. godine, učvrstilo je misterij službeno slučajnih nezgoda u kojima su stradali čelni ljudi HOS-a. Te smrti i danas izazivaju sumnju kod brojnih HDZ-ovih oponenata, posebno onih s desne strane političkog spektra.