DRUGI burski rat, poznat i kao Anglo-burski rat, jedan je od najznačajnijih sukoba u povijesti južne Afrike. Vođen između burskih republika Južnoafrička Republika (Transvaal) i Slobodna Država Oranž te Britanskog Carstva, trajao je od 11. listopada 1899. do 31. svibnja 1902. godine.

Premda je rat izbio zbog kontrole nad bogatim nalazištima zlata i dijamanata, u svojoj srži bio je sukob između burske želje za neovisnošću i britanskog imperijalizma. Sukob je obilježen gerilskim ratovanjem, politikom spaljene zemlje i koncentracijskim logorima, a završio je britanskom pobjedom uz goleme ljudske i društvene gubitke: deseci tisuća mrtvih, razorena gospodarstva i duboke podjele koje će oblikovati budućnost zemlje.

Podrijetlo i kontekst sukoba

Buri su potomci nizozemskih, njemačkih i francuskih doseljenika koji su u južnu Afriku stigli u 17. stoljeću. Tijekom vremena razvili su snažan osjećaj identiteta temeljen na kalvinističkoj vjeri, agrarnom načinu života i težnji za neovisnošću.

Kada su Britanci početkom 19. stoljeća preuzeli Kapsku koloniju, mnogi su Buri, nezadovoljni novim vlastima i ukidanjem ropstva, krenuli u takozvani Veliki trek. Osnovali su dvije neovisne republike - Transvaal i Slobodnu Državu Oranž - koje su Britanci priznali ugovorima potpisanim 1852. i 1854. godine. Unatoč formalnom priznanju, napetosti između dviju strana nikada nisu u potpunosti nestale.

Situacija je dodatno eskalirala nakon otkrića velikih nalazišta zlata u regiji Witwatersrand 1880-ih godina. Tisuće britanskih rudara, takozvanih uitlandera, stiglo je u Transvaal, što je izazvalo političke i društvene tenzije s burskom vladom pod vodstvom Paula Krugera.

Britanske ambicije za širenjem utjecaja dodatno su pojačali Cecil Rhodes i visoki povjerenik Alfred Milner, koji su zlato vidjeli kao ključ za potpunu britansku dominaciju u južnoj Africi. Prvi burski rat, koji je trajao od 1880. do 1881., završio je burskom pobjedom kod Majube, ali britanske imperijalne ambicije nisu nestale.

Kada je Transvaal odbio ultimatum kojim su Britanci zahtijevali politička prava za uitlandere, izbila je nova i daleko razornija borba.

Početak rata i rana burska prednost

Rat je započeo 11. listopada 1899. kada su burske snage, predvođene generalima Louisom Bothom, Christiaanom de Wetom i Janom Smutsom, izvele preventivne napade na Kapsku koloniju i Natal. Oko četrdeset tisuća burskih boraca, vještih u konjičkoj borbi i odlično upoznatih s terenom, u prvim mjesecima rata ostvarilo je niz pobjeda i opsada.

Gradovi Ladysmith, Mafeking i Kimberley našli su se pod opsadom, a Britanci su u prosincu 1899. doživjeli teške poraze kod Magersfonteina, Stormberga i Colensa. Taj je niz poraza ostao upamćen kao "Crni tjedan" britanske vojske.

Iznenađeni žestinom burskog otpora, Britanci su poslali masivna pojačanja pod zapovjedništvom Fredericka Robertsa i Herberta Kitchenera. Već do sredine 1900. godine uspjeli su preuzeti inicijativu, razbiti opsade i zauzeti prijestolnice Bloemfontein i Pretoriju.

Kruger je otišao u egzil u Europu, a britanska javnost vjerovala je da je rat gotov. Međutim, Buri su promijenili taktiku i prešli na gerilsko ratovanje, što je sukob pretvorilo u još krvaviji i iscrpljujući rat bez jasnih fronti.

Gerilsko ratovanje i britanska brutalna taktika

Gerilska faza rata trajala je od druge polovice 1900. do kraja sukoba. Burski komandosi nastavili su izvoditi brze prepade na britanske opskrbne linije i uništavati željezničku infrastrukturu, koristeći pokretne jedinice i dobro poznavanje terena.

Britanci su odgovorili drastičnim mjerama. Pod Kitchenerovim zapovjedništvom provedena je politika spaljene zemlje kojom je uništeno oko trideset tisuća burskih farmi, čime je onemogućena logistička podrška gerilskim snagama i istodobno slomljen civilni otpor.

Najmračnije poglavlje rata predstavljali su koncentracijski logori. Britanske vlasti internirale su više od 115.000 burskih civila, uglavnom žena i djece, u logore u kojima su vladali katastrofalni higijenski uvjeti, glad i bolesti. U njima je umrlo oko 26.000 ljudi, od čega više od 22.000 djece.

Istodobno je između 115.000 i 130.000 crnih Afrikanaca bilo zatvoreno u odvojene logore, često u još gorim uvjetima, a smrtni broj procjenjuje se između 14.000 i 20.000 ljudi. Vijesti o ovim zločinima izazvale su val ogorčenja u Europi, osobito u Nizozemskoj i Njemačkoj, gdje su Britanci otvoreno optuživani za ratne zločine.

Kraj rata i posljedice

Iscrpljeni glađu, bolešću i gubitkom teritorija, Buri su u svibnju 1902. pristali na mir. Ugovor je potpisan 31. svibnja 1902. u Vereenigingu, a prema njegovim uvjetima Transvaal i Slobodna Država Oranž postali su britanske kolonije uz obećanje postupne samouprave i amnestije za većinu boraca.

Međutim, pitanje prava crnog stanovništva izričito je izostavljeno iz sporazuma, čime su postavljeni temelji kasnijeg institucionaliziranog rasizma i sustava apartheida.

Drugi burski rat odnio je živote oko 75.000 ljudi. Poginulo je približno 22.000 britanskih vojnika, od čega većina ne u borbi, nego od bolesti poput tifusa, dizenterije i malarije. Na burskoj strani poginulo je oko 7.000 boraca i 26.000 civila, a točan broj poginulih crnih Afrikanaca nikada nije precizno utvrđen, iako je riječ o desecima tisuća ljudi.

Rat je učvrstio britansku vlast u južnoj Africi i postavio temelje za stvaranje Južnoafričke Unije 1910. godine, ali je istodobno produbio podjele između Bura i Britanaca te bijelaca i crnog stanovništva, što će oblikovati društvene odnose desetljećima.

Povijesno naslijeđe

Ovaj sukob otkrio je i ozbiljne slabosti britanske vojske, što je potaknulo vojne reforme koje će odigrati ključnu ulogu u Prvom svjetskom ratu. U međunarodnoj javnosti rat je izazvao rasprave o kolonijalizmu, imperijalizmu i moralnosti ratovanja, posebno zbog koncentracijskih logora.

Za Bure, rat je postao snažan simbol otpora, a likovi poput Louisa Bothe i Jana Smutsa kasnije su odigrali ključnu političku ulogu u povijesti Južne Afrike. No taj otpor nije bio pokret za univerzalnu slobodu jer crni Afrikanci, iako brojčano većina stanovništva, nisu imali politička prava i ostali su isključeni iz svih pregovora i odluka.

Drugi burski rat nije bio samo sukob između jedne velike imperijalne sile i male republike, nego prijelomni trenutak koji je duboko oblikovao povijest i društvo južne Afrike. Ostao je simbol otpora, ali i tragičan podsjetnik na razorne posljedice kolonijalnih ambicija i rasnih politika.

U zemlji koja se i danas suočava s naslijeđem rasnih podjela, priča o Burima i njihovoj borbi ostaje živa - složena, kontradiktorna i poučna, kao upozorenje da nijedan rat ne ostavlja jednostavne pobjednike.