BITKA kod Crécyja, koja se odigrala 26. kolovoza 1346. godine u sjevernoj Francuskoj, predstavlja jedan od ključnih trenutaka u Stogodišnjem ratu između Engleske i Francuske. Ova bitka nije samo donijela iznenađujuću pobjedu manjoj engleskoj vojsci protiv brojčano nadmoćnije francuske sile, već je i označila početak nove ere u vojnoj taktici.

Ona je pokazala da tradicionalna viteška konjica, koja je dominirala europskim bojištima, više nije nepobjediva pred discipliniranom pješadijom i strijelcima opremljenim longbowovima (dugim lukovima).

Ova pobjeda podigla je ugled Engleske kao vojne sile, potresla ravnotežu moći u zapadnoj Europi i utjecala na buduće bitke, poput one kod Poitiersa i Agincourta. Štoviše, bitka je nagovijestila pad viteškog doba i uspon profesionalnih vojski, mijenjajući način na koji su se vodili ratovi u srednjem vijeku.

Tko je sudjelovao u bitci

U bitci su se sukobile dvije glavne strane: engleska vojska pod zapovjedništvom kralja Edwarda III. i francuska vojska koju je predvodio kralj Filip VI. Englesku stranu činili su uglavnom engleski i velški vojnici, uz neke normanske i njemačke plaćenike.

Edward III. bio je glavni zapovjednik, a njegov sin, šesnaestogodišnji Edward, poznatiji kao Crni Princ, zapovijedao je desnim krilom. Drugi važni engleski zapovjednici bili su grofovi od Northamptona, Arundela i Warwicka. Engleska vojska brojila je između sedam i šesnaest tisuća ljudi, uključujući tisuće strijelaca s longbowovima, vitezove i pješake.

S druge strane, francuska vojska bila je znatno veća, s procjenama od dvadeset do trideset i pet tisuća vojnika, uključujući osam tisuća oklopljenih vitezova na konjima, genoveške samostrelce i pješadiju. Filip VI. bio je na čelu, a među važnim sudionicima bili su njegov brat Karlo od Alençona, slijepi kralj Ivan od Bohemije te grofovi od Flandrije i Lorrainea. Francuska strana imala je i saveznike poput genoveških plaćenika, ali njihova vojska bila je manje disciplinirana i koordinirana.

Kako je došlo do bitke

Bitka kod Crécyja bila je dio šireg sukoba poznatog kao Stogodišnji rat, koji je započeo 1337. godine. Glavni uzrok bio je spor oko nasljedstva francuskog prijestolja: Edward III. tvrdio je da ima pravo na francusku krunu preko svoje majke Izabele, kćeri Filipa IV.

Francuska je, međutim, oduzela Edwardove posjede u Gaskonji, što je dovelo do otvorenog rata. Prije bitke, engleske snage pod vodstvom Henryja od Lancastera postigle su uspjehe u Gaskonji, porazivši Francuze kod Bergeraca i Auberochea.

U ljeto 1346. godine, Edward III. pokrenuo je veliku invaziju na Normandiju, iskrcavši se kod Saint-Vaast-La-Hougue s flotom od preko tisuću brodova. Njegove snage pljačkale su normandijske gradove, uključujući Caen, kako bi oslabile francusku ekonomiju i isprovocirale Filipa VI.

Filip je okupio veliku vojsku i krenuo u potjeru, ali Edward je uspio prijeći Seine i Somme, zauzevši obrambeni položaj na brežuljku kod Crécy-en-Ponthieu. Francuzi, umorni od dugog marša, nisu čekali da se cijela vojska okupi, već su napali istog dana, što je dovelo do kaotičnog sukoba.

Tijek bitke

Engleska vojska zauzela je povoljan položaj na brežuljku, s krilima zaštićenim prirodnim preprekama poput rijeke Maye i sela Wadicourt. Edward III. rasporedio je svoje snage u tri divizije: Crni Princ na desnom krilu, grof od Northamptona na lijevom, a sam kralj u rezervi. Iskopali su jame kako bi ometali konjicu, a strijelci s longbowovima bili su postavljeni na krilima za unakrsnu vatru.

Bitka je započela kasno poslijepodne kada su genoveški samostrelci napredovali prema engleskim linijama. Međutim, engleski longbowovi, koji su mogli ispaliti tri puta brže i jednako precizno, uništili su ih, a kiša je dodatno ometala genoveške samostrele.

Francuska konjica, ljuta na samostrelce koji su se povukli, krenula je u juriš, ali je pala pod kišom strijela koje su probijale oklope i ubijale konje. Napadi su se ponavljali kroz noć, ukupno petnaestak puta, ali svaki je bio odbijen. Crni Princ našao se u opasnosti i bio je spašen od strane svojih vitezova, dok je Filip VI. ranjen strijelom u čeljust. Bitka je završila u mraku, s francuskim snagama u rasulu.

Posljedice bitke

Pobjeda kod Crécyja bila je potpuna za Engleze, s minimalnim gubicima od oko dvjesto do tristo vojnika, dok su Francuzi izgubili između četrnaest i šesnaest tisuća ljudi, uključujući tisuće vitezova i plemića poput Karla od Alençona, Ivana od Bohemije i grofa od Flandrije. Ova katastrofa bila je politička i vojna sramota za francusku krunu, oslabila je njezin ugled i dovela do gubitka mnogih visokih plemića.

Nakon bitke, Edward III. krenuo je na opsadu Calaisa, koji je pao sljedeće godine i ostao pod engleskom kontrolom više od dvjesto godina, služeći kao važna baza za buduće invazije. Bitka je također dovela do osnivanja Reda podvezice, prestižnog viteškog reda, i utjecala na daljnji tijek Stogodišnjeg rata, potičući engleske uspjehe, ali i pokazujući ograničenja engleske ekspanzije. Dugoročno, promijenila je vojnu doktrinu, naglašavajući važnost pješadije i strijelaca nad konjicom.

Jedan od najzanimljivijih detalja je uloga Crnog Princa, koji je u svojoj šesnaestoj godini zapovijedao krilom i stekao slavu, usvojivši motto "Ich Dien" i perje od noja od poginulog kralja Ivana od Bohemije, simbola koji su postali znak princa od Walesa.

Slijepi kralj Ivan od Bohemije, unatoč svom hendikepu, zavezao je uzde svog konja za vitezove i jurišao u bitku, gdje je poginuo. Bitka je bila prva u kojoj su korišteni rani topovi, iako su imali ograničen utjecaj, a engleski longbowovi, duži od metar i pol, mogli su probiti oklop s udaljenosti od dvjesto metara.

Francuski vitezovi podigli su Oriflamme, crveni stijeg koji je značio da se ne uzimaju zarobljenici, što je dovelo do krvavog pokolja. Nakon bitke, Edward III. odbacio je prvo pojačanje Crnom Princu, rekavši da mu treba dati priliku da "zaradi svoje mamuze", naglašavajući viteški ideal. Ovi elementi čine bitku ne samo vojnim, već i legendarnim događajem u povijesti.