BITKA kod Pákozda odigrala se 29. rujna 1848. godine na području između sela Pákozd, Sukoró i Pátka u županiji Fejér, u tadašnjoj Kraljevini Mađarskoj. Bila je jedna od prvih velikih bitaka tijekom Mađarske revolucije 1848.–1849. i smatra se važnim trenutkom u borbi za mađarsku autonomiju.

U sukobu se revolucionarna mađarska vojska, pod zapovjedništvom generala Jánosa Móge, suprotstavila snagama hrvatskog bana Josipa Jelačića, koje su po nalogu bečkog dvora marširale prema Pešti s ciljem gušenja revolucije. Ishod sukoba općenito se tumači kao mađarska pobjeda jer je Jelačić nakon borbe pristao na primirje i ubrzo povukao vojsku prema Beču.

Složen odnos Hrvatske i Mađarske

Odnos između Mađarske i Hrvatske u to je vrijeme bio složen. Hrvatska i Slavonija imale su vlastiti sabor i bana, ali su se nalazile u personalnoj uniji s Mađarskom. Tijekom četrdesetih godina 19. stoljeća sve više su jačale napetosti oko jezika u upravi, kulturnih prava i vjerskih pitanja, a revolucija u ožujku 1848. u Pešti dodatno je ubrzala sukob interesa.

Habsburški dvor postavio je bana Josipa Jelačića da spriječi jačanje mađarske autonomije, pa je on već u ljeto 1848. prešao Dravu i poveo vojsku prema unutrašnjosti Mađarske, nadajući se brzom prodoru prema prijestolnici. Mađarska strana, suočena s opasnošću, mobilizirala je redovnu vojsku, nacionalnu gardu i brojne dobrovoljce te odlučila zaustaviti prodor na položajima kod Pákozda.

Raspored snaga

Mađarska vojska rasporedila se tako da desno krilo brani sjevernu obalu jezera Velence na potezu između Pátke i Pákozda, dok je centar zauzeo uzvisine između Pákozda i Sukoróa, duž glavne ceste prema Pešti. Taj je položaj imao prirodnu prednost jer je teren bio močvaran i nepristupačan, što je otežavalo kretanje protivnika.

Lijevo krilo branilo je liniju prema Alcsútu. Jelačićeva vojska bila je raspoređena u nekoliko kolona koje su trebale frontalno probiti mađarske položaje, a raspolagala je s oko 36.000 ljudi i 48 topova, iako sve snage nisu ušle u borbu.

Tijek bitke

Bitka je počela rano ujutro 29. rujna. Hrvatsko-carske snage krenule su u napade središnjom i bočnim kolonama, ali su naišle na žestok otpor i vrlo težak teren. Na desnom krilu Mađari su odbili neprijateljske juriše zahvaljujući povoljnom položaju i učinkovitoj topničkoj vatri.

U središtu su se borbe vodile na uzvisinama između Pákozda i Sukoróa, gdje su mađarski topovi imali prednost, a protivničke snage morale su napredovati kroz močvarno tlo. Kod Pátke došlo je do žestokog sukoba s manjim pomacima linija, ali bez odlučujućeg proboja. Unatoč ponovljenim napadima, Jelačićeve trupe nisu uspjele slomiti mađarsku obranu. Oko tri sata poslijepodne borbe su se smirile, a do večeri su obje strane obustavile napade.

Posljedice i značaj

Gubici su bili relativno mali u odnosu na kasnije bitke revolucije. Mađari su imali 49 poginulih, 117 ranjenih i 27 nestalih, dok su gubici hrvatsko-carskih snaga bili otprilike slični. Premda brojčano nevelika i bez odlučujuće vojne prevage, bitka kod Pákozda imala je izniman politički i moralni značaj. Pokazala je da se mađarska vojska može suprotstaviti carsko-hrvatskim trupama i spriječiti brzi pad prijestolnice.

Za mađarski pokret ova je pobjeda bila velik poticaj i snažan simbol otpora. Jelačić se nakon potpisivanja primirja povukao prema Beču, a bitka kod Pákozda ušla je u povijest kao događaj koji je spriječio prvi pokušaj Habsburgovaca da silom uguše mađarsku revoluciju. Kasnije je imala važnu ulogu u kolektivnom sjećanju, a između 1951. i 1991. obljetnica bitke obilježavala se kao Dan mađarske vojske.

Jelačić je uskoro potukao Mađare

Nakon poraza kod Pákozda, ban Josip Jelačić povukao se prema Beču, gdje je sa svojim trupama sudjelovao u gušenju listopadske revolucije 1848. Time je zadobio dodatno povjerenje bečkog dvora i ubrzo se ponovno uključio u rat protiv Mađara, sada kao dio carske vojske pod zapovjedništvom feldmaršala Alfreda Windisch-Grätza.

U prosincu iste godine carske snage započele su ofenzivu prema Pešti, a Jelačić je odigrao ključnu ulogu u bitci kod Mór-a 30. prosinca 1848., gdje je njegova vojska porazila Mađare i natjerala revolucionarnu vladu na povlačenje u Debrecen.

Tijekom 1849. sudjelovao je u više vojnih operacija protiv mađarske vojske, no u proljetnoj ofenzivi doživio je zajedno s carem lojalnim trupama niz neuspjeha. Kada se u ljeto 1849. u sukob uključila ruska vojska, Jelačić je ponovno preuzeo važnu ulogu u zajedničkim operacijama protiv pobunjenika.

Njegove su postrojbe bile prisutne u završnim bitkama koje su dovele do sloma mađarske revolucije u kolovozu 1849. godine. Na taj je način Jelačić ostao jedan od najistaknutijih vojnih zapovjednika u Habsburškoj monarhiji tijekom čitavog rata protiv mađarskog pokreta za neovisnost.