APOLLO Milton Obote, čovjek koji je vodio Ugandu kroz prve korake neovisnosti, ali i duboke etničke i političke podjele, ostao je jedna od najkompliciranijih figura afričke povijesti 20. stoljeća.

Rođen u siromašnoj seljačkoj obitelji u sjevernoj Ugandi, Obote je od skromnih početaka u selu Akokoro stigao do vrha moći kao premijer i predsjednik dvaput, između 1962. i 1985. godine. Njegov život bio je isprepleten s borbom protiv kolonijalizma, unutarnjim sukobima i nastojanjima da izgradi socijalističku naciju, ali i optužbama za autoritarizam i nasilje koje su ostavile trajne ožiljke na ugandskom društvu.

Umro je u egzilu 2005. godine, ostavivši naslijeđe koje se i danas raspravlja: heroj neovisnosti ili diktator koji je posijao sjeme kaosa?

Rani život i put ka politici: Od seljačkog dječaka do aktivista

Milton Obote rođen je 28. prosinca 1925. godine u malom selu Akokoro u okrugu Apac, u srcu Lango plemena u sjevernoj Ugandi. Treći od devet djece u obitelji farmera, njegov otac Stanley Opeto bio je lokalni starješina, što je mladom Miltonu dalo rani uvid u tradicionalne strukture moći.

Obitelj je bila skromna, ali je Obote pokazao izuzetnu inteligenciju: pohađao je protestantsku misionarsku školu u Liri, a kasnije Gulu Secondary School. Godine 1947. upisao se na prestižni Busoga College u Mwiri, gdje je dobio stipendiju, a zatim na Makerere College u Kampali 1948. godine, glavni centar obrazovanja u britanskoj Ugandi.

Međutim, Oboteovo studentsko doba bilo je burno. Zbog aktivnog sudjelovanja u političkim debatama i organiziranju protukolonijalnih skupova, izbačen je iz Makererea 1949. godine prije diplome. To ga nije zaustavilo - naprotiv, potaklo ga je na rad u Nairobiju u Keniji, gdje je radio kao uredski pomoćnik i radio u trgovini.

Tamo se zbližio s kenijskim nacionalistima i počeo razmišljati o panafrikanizmu. Vratio se u Ugandu 1957. godine, u vrijeme kada je borba za neovisnost dobivala zamah. Pridružio se Uganda People's Unionu, a potom pomogao u osnivanju Uganda National Congressa (UNC), stranke koja je zagovarala ujedinjenu Ugandu protiv britanske podjele na plemenske regije.

Borba za neovisnost: Osnivanje UPC i dolazak na vlast

Oboteovo ime izranjalo je 1960. godine kada je osnovao Uganda People's Congress (UPC), stranku koja je privlačila sjeverne narode poput Langa i Acholija, suprotstavljajući se dominaciji južnog Buganda kraljevstva pod kraljem Edwardom Mutesom II.

UPC je bila socijalistički orijentirana, inspirirana indijskim i britanskim laburistima, s naglaskom na zemljoreformu i nacionalno jedinstvo. U izborima 1961. godine UPC je osvojila većinu izvan Bugande, ali nije mogla vladati bez savezništva.

Ključni preokret dogodio se 1962. godine, godine ugandske neovisnosti. Obote je sklopio taktički savez s Kabaka Yekka (KY), strankom kralja Mutese, koja je dominirala u Bugandi. Taj savez osigurao je pobjedu na izborima, a Uganda je 9. listopada 1962. godine proglasila neovisnost od Britanije.

Obote je postao prvi premijer, a Mutesa ceremonijalni predsjednik. U prvim godinama, Obote je radio na modernizaciji: nacionalizirao je neke industrije, promovirao obrazovanje i pokušavao izgraditi federalni sustav koji bi uravnotežio plemenske interese. Međutim, napetosti su tinjale – Buganda je tražila veću autonomiju, a Obote je vidio u tome prijetnju centralnoj vlasti.

Prvi mandat: Pucanj na Lubiri i uspon autoritarnosti

Krhotine saveza s Bugandom pukle su 1966. godine. Obote je optužio Mutesu za podršku pobunjenicima i korupciju, a 24. svibnja naredio vojni napad na Lubiri palaču u Mengu, srce Buganda kraljevstva.

Ugandska vojska, pod tadašnjim pukovnikom Idijem Aminom, osvojila je palaču, a Mutesa je pobjegao u egzil u Britaniju, gdje je umro 1969. Obote je odmah suspendirao ustav, proglasio novi, centralizirani i preuzeo titulu predsjednika. Ova "Mengo kriza" označila je kraj monarhije u Bugandi i početak Oboteovog autoritarnog vladanja.

Njegov prvi mandat (1966.-1971.) obilježio je "Move to the Left" – radikalni lijevi obrat iz 1969. godine. Obote je nacionalizirao banke, industrije i plantaže, proglašavajući Ugandu "demokratskim socijalizmom". Ovo je izazvalo bijeg kapitala i sukobe s Crkvom, ali i poboljšalo pristup zdravstvu i obrazovanju za siromašne.

Međutim, represija je rasla: politički protivnici su uhićivani, a vojska, posebno Aminovi ljudi, dobivala je moć. Etničke tenzije između sjevernjaka i južnjaka pogoršavale su se, a Obote je favorizirao svoje Lango pleme, što je izazvalo optužbe za plemensko favoriziranje.

Aminov puč i godine terora i masakra

Oboteova vladavina završila je dramatično 25. siječnja 1971. godine, dok je bio na putu iz Singapura. Idi Amin, njegov bivši saveznik, preuzeo je vlast u beskrvnom puču, podržan dijelom vojske i Baganda naroda koji su mrzili Obotea zbog Mengo krize.

Obote je pobjegao u Tanzaniju, gdje je organizirao egzilnu opoziciju. Aminov teror - masakri, protjerivanje Azijata i ekonomski kolaps - trajao je do 1979. godine, kada ga je svrgnula ugandsko-tanzanijska invazija, podržana Oboteovim snagama.

Drugi mandat: Povratak i Bush rat

Obote se vratio u trijumfu 1980. godine, pobijedivši na izborima s UPC-om. Njegov drugi mandat (1980.-1985.) trebao je biti obnova, ali brzo je postao noćna mora. Optužen za masovne prevare i torture, Obote je pokušao centralizirati moć, ali etničke podjele duboko su se produbile.

Narodna Resistance Army (NRA) pod Yowerijem Musevenijem započela je Ugandski Bush rat 1981. godine, gerilski sukob koji je prolio rijeke krvi. Oboteova vojska optuživana je za masakre civila, posebno u Luwero trokutu, gdje su stradali tisuće.

U srpnju 1985. godine, general Tito Okello svrgnuo ga je u još jednom puču. Obote je ponovno otišao u egzil, ovaj put u Zambiju, gdje je proveo dvadeset godina u gotovo potpunoj tišini, pišući memoare i kritizirajući Musevenija.

Za mnoge je i dalje heroj

Milton Obote umro je 10. listopada 2005. godine u Johannesburgu od zatajenja bubrega, u 79. godini. Iznenađujuće, Museveni, njegov dugogodišnji neprijatelj, organizirao je državnu sahranu u Kampali, gestu pomirenja koja je šokirala mnoge. Obote je ostao oženjen Mirijom Obote, s kojom je imao četvoro djece, i dobio je počasni doktorat s Long Island i Delhi sveučilišta.

Njegovo naslijeđe je dvosjekli mač: hvaljen kao otac neovisnosti i panafrikanist koji se borio protiv kolonijalizma, ali osuđen za autoritarizam i etničko nasilje koje je otvorilo vrata Idi Aminu i godinama nestabilnosti. Ugandani ga pamte kao arhitekta moderne nacije, ali i kao čovjeka čija je vizija socijalizma koštala previše života.