GERTRUDA od Andechs-Meranije, poznata i kao Gertruda Meranska, bila je jedna od najutjecajnijih i najtragičnijih figura srednjovjekovne Europe. Kao supruga ugarskog kralja Andrije II. Arpadovića bila je kraljica Ugarske, a time i Hrvatske, jer je Hrvatska tada bila u personalnoj uniji s Ugarskom. Rođena oko 1185. godine u Bavarskoj u moćnoj dinastiji Andechs-Meranija, Gertruda je svojim brakom povezala Panonsku nizinu i Jadran s političkim krugovima Svetog Rimskog Carstva.

Podrijetlo i obitelj

Potekla je iz ugledne obitelji. Njezin otac bio je Berthold IV. od Andechsa-Meranije, vojvoda Meranije i markiz Kranjske, a majka Agnes od Rochlitza, pripadnica saskog roda Wettin. Dinastija Andechs-Meranija imala je važne posjede u Bavarskoj, Istri i Kranjskoj te snažne veze s europskim vladarskim kućama.

Gertrudina sestra Hedviga kasnije je kanonizirana kao sveta Hedviga Šleska, a druga sestra, također imenom Agnes, bila je kratkotrajno udana za francuskog kralja Filipa II. Augusta, iako brak nije bio priznat. Njezina braća, osobito Berthold, kasniji nadbiskup Kaloče, igrala su važnu ulogu na ugarskom dvoru i pridonijela jačanju utjecaja obitelji u Panoniji.

Brak i politička uloga

Između 1203. i 1204. godine Gertruda se udala za Andriju II., mlađeg sina ugarskog kralja Bele III. Brak je imao jasnu političku dimenziju jer je povezivao interese slavonsko-ugarskog dvora s bavarsko-tirolskom kućom Andechs-Meranija. Kada je Andrija nakon smrti brata Emerika 1205. postao kralj Ugarske i Hrvatske, Gertruda je okrunjena kao kraljica. Kao inteligentna i ambiciozna žena ubrzo je stekla snažan utjecaj, osobito tijekom muževih odsutnosti, te je na dvor dovodila njemačke rođake i savjetnike, što je izazvalo nezadovoljstvo dijela ugarskog plemstva.

Gertruda i Andrija imali su petero djece. Najpoznatiji među njima bio je sin Bela IV., koji je vladao od 1235. do 1270. i ostao upamćen kao obnovitelj kraljevstva nakon mongolske provale. Kći Elizabeta postala je svetica Katoličke crkve i zaštitnica siromašnih, dok su Ana Marija, Koloman i Andrija mlađi također igrali značajne uloge u političkom životu svojega doba, iako su dvojica sinova umrla relativno mladi.

Kontroverze i neprijateljstva

Gertruda je uživala ugled obrazovane i pobožne kraljice, no istodobno je bila predmet sumnji i kritika. Plemstvo ju je optuživalo da pogoduje strancima, a kasniji kroničari tvrdili su da je svojim njemačkim rođacima dijelila prevelike posjede, iako su ti navodi vjerojatno pretjerani. Usprkos tome, nesumnjivo je da je njezina politika potaknula napetosti na dvoru i među velikašima.

Tragična smrt

Dana 28. rujna 1213. godine, tijekom lova u šumi Pilis, Gertruda je brutalno ubijena u uroti dijela ugarskih velikaša. Iako su suvremeni izvori šturi, poznato je da je napad bio usmjeren protiv nje i njezine njemačke pratnje. Neki kasniji spisi povezivali su ubojstvo s plemićem Bánkom Bánom, no to je literarna interpretacija bez povijesne potvrde. Njezino tijelo najprije je privremeno pokopano u Pilisu, a zatim preneseno u opatiju Pilis.

Gertrudina smrt ostavila je dubok trag u ugarskoj i hrvatskoj povijesti. Njezin sin Bela IV. po dolasku na vlast 1235. osvetio se ubojicama, učvrstivši time kraljevsku vlast. U kasnijim stoljećima njezina se tragična sudbina pretvorila u simbol sukoba između stranog utjecaja i domaćeg plemstva.

Posebno snažan kulturni odjek imala je u 19. stoljeću kroz dramu "Bánk bán" Józsefa Katone i istoimenu operu Ferenca Erkela, gdje je prikazana kao ambiciozna kraljica koja favorizira strance na štetu naroda. Iako su ti prikazi dijelom fiktivni, oni pokazuju kako se njezina osobnost pretvorila u metaforu političkih i nacionalnih napetosti.