PRVI čovjek Dinama je odabrao. Mario Kovačević i njegov angažman na klupi Dinama je brdo na kojem je spreman umrijeti. Kratki je to siže histerije koja se nadvila nad Dinamo zadnjih dana, a klub i dalje stoji kod prvotne ideje - Kovačević ostaje, uprava mu je spremna dati (barem) jednu cijelu sezonu, a Dinamova struka vjeruje da je sposoban ispraviti sve greške koje je dosad napravio.

Teško je prisjetiti se zadnjeg trenera Dinama koji je bio pod ovolikim pritiskom i za koga je vladao gotovo konsenzualni zaključak navijača da je već morao biti bivši. Djelomično i zato što su ova momčad i njezin trener prvi pravi istinski sportski projekti proljećara, za razliku od pretprošle i prošle sezone kada su se manje ili više snalazili s onim što su u klubu zatekli.

Priča o Kovačeviću davno je prerasla priču oko toga tko treba ili ne treba biti trener Dinama. Jednako toliko, ako ne i više, postala je priča o egu i viziji prvog čovjeka kluba. On je svoje navijače stavio pred test u kojem više i nemaju izbora.

Može li Kovačević okrenuti situaciju?

U rezultatskom smislu, situacija u Dinamu zasad nije idealna, ali ni alarmantna. Do kraja prvenstva su 23 kola, odnosno u igri je 69 bodova. Hajduk je na plus četiri, ali uskoro dolazi na Maksimir nakon što ga je Dinamo svladao na Poljudu. Tri boda bit će vjerojatno, a četiri skoro sigurno dovoljna iz preostale četiri europske utakmice da se izbori nokaut faza Europa lige.

To je trenutačno najmanji Dinamov problem. Puno veći je onaj da sada već u kontinuitetu igra slabo. Utakmica u Puli bila je čak najbolja u ovom ciklusu. Dinamo je primio dva gola, ali je skoro stvorio više šansi nego protiv Malmöa, Celte, Osijeka, Rijeke i Vukovara skupa.

Treba napomenuti i da Dinamo već tradicionalno ulazi u probleme s formom sredinom listopada. U trenažnim procesima postoje ciklusi. Nijedna ekipa ne može biti u fizičkom optimumu čitavu sezonu pa se metodologija treninga prilagođava tome da forma bude na vrhuncu onda kada je to klubu najvažnije s obzirom na ciljeve.

Dinamova momčad godinama je kodirana na to da najspremnija mora biti na samom startu sezone, kada igra ključne utakmice za ulazak u euroskupine i milijune od UEFA-inih nagrada. Ove sezone nije bilo eurokvalifikacija, ali dojam da je Dinamo trkački pao i da je praktički prve ozljede u sezoni doživio u listopadu sugerira mogućnost da je ekipa prolazila sličan trenažni proces kao i prošlih sezona.

Teren je trenutačno manji problem

Koliko god to često zvučalo kao floskula, teren je trenutačno manji dio problema koji Dinamo ima. Kako je ekipa "ni iz čega" pala do razine neprepoznatljivosti, tako može s dvije vezane pobjede vratiti mir i samopouzdanje. Kao i uvijek u nogometu, stanje nije nikad tako dobro kakvim se čini i nikad nije tako loše kakvim se čini.

Problem je što ništa izvana ne odaje dojam da Kovačević vlada situacijom. Svugdje na svijetu su oni igrači koji ne igraju nezadovoljni, ali ne događa se baš svugdje u svijetu da situacija puca tako da nezadovoljni igrači u medijima agitiraju za više minuta.

Matteo Perez Vinlof, Dion Drena Beljo, Dejan Ljubičić, Luka Stojković, Gabriel Vidović, Villar i drugi su igrači u koje je Dinamo ljetos uložio kroz odštete i plaće preko 15 milijuna eura, a koji ili ne igraju ili im je potpuno ubijeno samopouzdanje. Ako su odnosi između većeg dijela svlačionice i trenera narušeni do točke pucanja, a zasad se o tome samo naklapa, onda je vraćanje ekipe na pravi put nemjerljivo teža misija.

Radi li se o Bobanovu egu?

Nedavnim izborima, prvim demokratskim u pravom smislu te riječi, Boban je izabran na čelo kluba u kojem je preuzeo sportske operacije, od reizgradnje Dinamove škole nogometa, preko rekonstrukcije prve ekipe pa sve do imenovanja trenera.

Kovačević je njegov projekt koji je u Dinamo dolazio s jasnim rizikom da nikad nije radio na ovom nivou, s ovoliko teških igrača, suradnika, funkcionera i navijača i da je upitno kako će se snaći. To što ga je Boban najprije imenovao, a zatim zadržao znači da kritiku treba adresirati na samo jednu adresu - njegovu. 

Najviše kritika u tome smislu Bobanu ide u smjeru toga da Kovačevića ne želi smijeniti isključivo iz svog ega, jer bi time priznao da je njegov odabir trenera bio promašen. Takav zaključak je apsolutno moguć, ali time je pritisak na Bobana još veći. Druga sezona bez titule u nizu bila bi potpuni debakl Proljećara koji bi okrenuo većinu glasača protiv njih.

Ideja iza ostanka je jasna

Ideja iza Kovačevićeva ostanka je jasna. Dinamo je dosad skoro uvijek u krizama reagirao tako što je treneru dao otkaz. Nekad bi takvim potezom pogodio, nekad ne, ali dugoročno nije imao nikakav kontinuitet struke. Kada bi kojim slučajem Kovačević dobio otkaz do kraja ove polusezone, Dinamo bi u nešto više od dvije godine izmijenio sedam trenera.

Navijači Dinama, a nisu po tome različiti od drugih Hrvata (i nemalog broja drugih kultura), kunu se u strpljenje i viziju sve do prve krize. Onda svi traže glave. S druge strane, tek rijetki razumiju da vizija nešto znači samo ako ćeš ju slijediti i onda kad trenutačno ne daje rezultate i kad ju svi kritiziraju.

Ljudi su bića koja ni ne znaju zašto stvari idu dobro kada idu dobro jer ih nemaju potrebu preispitivati ni korigirati. Vjera u viziju vrijedi onda kad stvari idu loše, a ne dobro.

Ne preostaje nam ništa nego vjerovati Bobanu više nego svojim očima

Ostaviti Kovačevića usred ovolike drame je hrabar potez Bobana. Daleko najlakši i najpopulističkiji potez bio bi trenera baciti lavovima, "dokazati svoju veličinu" priznavanjem greške i krenuti ispočetka skidanjem pritiska sa sebe i stavljanjem na idućeg nesretnika kojeg ista ovakva kriza čeka za par mjeseci.

Činjenica da Boban nije napravio i, osim u iznimnom slučaju, ne planira, može dovesti samo do dva scenarija. Bit će to najbolja ili najgora trenerska odluka u modernoj povijesti Dinama, a Boban pukovnik ili pokojnik. Potpisnik ovih redaka se apsolutno slaže s onima koji ne vide neki jasan pokazatelj da će stvari krenuti bitno nabolje. Dapače, pisao je o tome još dok je sve bilo dobro.

Isto tako, Boban je prije nešto manje od dva mjeseca dobio unisonu podršku članova da vodi klub prema svojoj ideji, a ne reakcijama medija ili navijača. Jedino što si kao predsjednik Dinama ne smije dozvoliti je da navijači u svakom trenutku ne znaju koja je to točno vizija. Na kraju nam nije preostalo ništa drugo osim toga da vjerujemo Bobanu više nego svojim očima.