CANIGGIA S KANTRIDE. Tako su krajem 80-ih i početkom 90-ih nogometni novinari zvali brzog, efikasnog, atraktivnog i neukrotivog Fabijana Komljenovića, a svi ostali zvali su ga Koma. Zagrebački dečko, koji je bio takav talent Dinamove omladinske škole da ga je Tomislav Ivić kao 16-godišnjaka priključio prvoj momčadi. Ali u najgorem trenutku, kada se probio u prvu ekipu jedne od najjačih generacija Dinama, doživio je tešku ozljedu.

Vratio se, i to sjajno, u Rijeci. Kada se odatle trebao probiti na najveću scenu, raspale su se liga i država i počeo je rat. Komljenović je prošao rađanje HNL-a u najtežim uvjetima, nakon čega je igrao od Njemačke i Kuvajta do Belgije i Koreje. Na Bliskom i Dalekom istoku bio je pionir, daleko prije egzodusa koji je krenuo iz Hrvatske u egzotične krajeve.

Koma je zatim postao jako uspješan trener Dinamove omladinske škole i asistent trenerima prve momčadi, kojeg se spominje i u aktualnim preslagivanjima u Dinamu. Osim po karijeri nogometaša, Koma je slavan i po istoimenom glasovitom kafiću u kojem su nebrojeni zagrebački studenti ostavili hrpe kuna i noći.

Kad sam poznanicima rekao koga idem intervjuirati, odgovor je bio: "Sigurno ćete se naći u Komi." Ali umjesto u Komi, našli smo se u kafiću Kominog suigrača Zvonimira Solde. Zato se znalo s kojim pitanjem će početi intervju.

Je li lokal Koma još Vaš?

Prodao sam ga. Ugostiteljstvo je posao kojem morate biti posvećeni po cijeli dan i noć, a meni je bilo previše tog stresa i napetosti. Radije odem na kavu kod nekog drugog nego da moram visiti stalno u svom lokalu i paziti hoće li biti manjak u kasi, hoće li biti nereda... Vrlo važan razlog je i što držanje takvog kafića i obitelj ne idu zajedno.

Slovenske kolege pričali su mi da ste u Olimpiji kao sportski direktor i šef omladinske škole promijenili sve, da ste zapravo iznova stvorili akademiju. Kako se to u klubu koji je velikan jedne države počisti sve i onda krene ispočetka?

U Olimpiji sam proveo dvije godine kao savjetnik predsjedniku Milanu Mandariću i sportski direktor. On me poznaje još iz igračkih dana i pitao me da dođem kako bih mu potpuno presložio školu nogometa. Akademija mu nije funkcionirala, mlađe kategorije nisu osvajale naslove i tražio je mene jer je znao za moj rad u Dinamovoj školi. Koliko sam ozbiljno prionuo tom poslu, svjedoči što sam čak tri mjeseca prije preuzimanja dužnosti pričao s Mandarićem.

Cijelu školu sam promijenio. Morao sam raditi generalku jer ono što sam zatekao nije valjalo. U prvih mjesec dana sam skenirao situaciju, a onda sam mijenjao i postavljao sve. Premda je Olimpija slovenski velikan s tradicijom i krasnim stadionom, u školi nisu imali ured, stolove i ploče, pa sam donio i to.

Izrotirao sam trenere, dao otkaze, ali sam i doveo nove trenere Slovence. Oni su kao narod vrijedni i marljivi, vole učiti, pa mi je s njima bilo lakše. Što se tiče igrača, napravio sam reviziju stipendijskih ugovora. Ubrzo nakon što sam izveo reorganizaciju, počeli su stizati rezultati svih kategorija. Zatim je Mandarić prodao klub Nijemcima.

U Dinamu bi Vas ipak dočekala puno bolja situacija?

Dinamo je posložen, samo ga treba nadograđivati. Dinamo mora u svim kategorijama težiti najvišem. Najboljim trenerima, skautima, igračima. Najvišim proračunima. I najvećim snovima. Samo tako Dinamo može i mora naprijed. Izvrsnost na svim razinama.

Spominje Vas se u kontekstu preslagivanja u Dinamu. Stalno ste tu negdje i Vaše ime se spominje kroz te priče?

Ja sam na raspolaganju za razgovor. Dinamo, kako mi se čini, ide u regeneraciju cijelog sportskog sustava. Sad je na njima da analiziraju i da vide tko im je potreban, a tko nije. Mislim da Dinamo ima dobar igrački i stručni kadar, tako da tu ne bi trebalo biti puno promjena.

Koja pozicija?

Meni je svejedno koja je to pozicija. U nogometu sam radio sve i ništa mi nije strano. Bio sam trener u amaterskim klubovima Trešnjevci i Lekeniku i čast mi je da sam prošao takve sredine. S malo ljudi, ali kvalitetnih, radio sam sve poslove.

Zatim sam u sustavu kakav je Dinamo radio 12 godina. U omladinskoj školi, zatim tri godine u B momčadi, a bio sam i pomoćnik trenerima prve momčadi Zvonimiru Soldi i Nikoli Jurčeviću. Meni je bitno da sam u nogometu, da sam unutra. Da mogu nešto pokazati i iza sebe ostaviti.

Kako Vas se dojmio novi Dinamo?

Meni su ljudi koji vode Dinamo jako simpatični, od omladinske škole do Uprave. Fulali su jedino filozofiju slaganja momčadi. Trebali su se fokusirati na školu, a ne dovoditi previše stranaca. Što se tiče poslovne strane, rade sjajno. Vratili su milijunske dugove.

Nadalje, marketing kluba radi uspješnije nego ikad. Meni je posebno drago što su vratili veterane Dinama. Oni su duša, srce kluba i jako ih lijepo opet vidjeti uz klub. Krasno je vidjeti i manifestacije koje klub organizira, od Dinamovog do Plavih noći.

Zašto taj novi Dinamo ima 10 stranaca?

Bio sam stranac u Njemačkoj, Belgiji, Koreji i Kuvajtu. Morao sam donositi prevagu gdje god sam došao. Čim to nisam radio, bio sam na transfer-listi. Dinamo ima 10 stranaca. Oni ne smiju biti tu da popunjavaju broj, nego da rade razliku i budu nosioci igre, oni koji donose bodove.

U Dinamu ste proveli 12 godina, od toga većinu u omladinskoj školi. Koja je tajna tog sustava koji Dinamu proizvodi igrače i donosi desetke milijuna eura i zašto ta mašinerija šteka zadnjih godina?

To je proces. Njegovi glavni nositelji su treneri. Zvonimir Soldo, trener juniora, U-19 momčadi, zatim Mario Cvitanović... Opet govorimo o bivšim igračima, to nije slučajno. Stalno se snima, prati, skautira. Ako se talentirani igrač pojavi u Čakovcu, Zadru, Osijeku, Bjelovaru... Dinamo je prvi koji će dovesti to dijete.

Bit je selekcija trenera i igrača. U mlađim kategorijama nije glavni rezultat, nego stvaranje igrača. Dinamo četiri godine nije izbacio igrača, prvotimca. Baturina je zadnji, ali on je 2003. godište. Mali Vrbančić i Živković su na posudbama.

Što kažete na Nou Mikića i Leona Jakirovića?

Supertalentirani igrači, ali za njih se mora napraviti mjesto. Je li to prva ili B ekipa, to treba odlučiti. Evo, kako će sada Dinamo dati šansu malom Mikiću kad je primaran rezultat? Da je situacija komotna, Mikić bi dobio šansu. Ali u situacijama kao što je ova, kada se ganja rezultat, teško.

Hajduk do kraja prvenstva dočekuje i Dinamo i Rijeku na Poljudu. Je li mu to prednost?

Hajduk je ove sezone i u završnici prošle, kada je također na svom terenu izravno s Dinamom i Rijekom odlučivao o trofejima, pokazao da mu je češće puni Poljud teret nego prednost. Rijeka je ovog proljeća izbacila Hajduk iz Kupa na Poljudu.

Jako se dobro sjećam kako je Dinamo, kada sam bio pomoćnik Soldi i Jurčeviću, redovno pobjeđivao Hajduk na Poljudu i tamo uzimao prvenstvo i Kup. U ovakvoj situaciji prevagu ne donosi domaći teren, nego to kakva je atmosfera u momčadi.

Kad smo kod atmosfere u kabini, kako komentirate to što je Petković pucao penal umjesto Baturine, kojeg je trener odredio?

Petković je ušao u igru i on puca penale. I to je tako. On je uzeo loptu, opalio i pogodio. To je najvažnije, a ostalo treba zaboraviti i ići dalje.

Kao nogometaš ste imali jako zanimljiv i buran put. Kako je počelo?

Ja sam domaći dečko iz Dubrave. Krenuo sam u Dinamu, koji me poslao na posudbu u BSK Slavonski Brod, današnju Marsoniju, i tamo mi je bilo sjajno u svakom pogledu. Brod je uvijek bio Dinamova utvrda i tamo je uvijek bilo igrača i trenera za Dinamo.

U drugoj polovici 80-ih tamo su bili i pokojni Josip Kuže, pa sjajni Dinamov igrač Vjeko Škrinjar. Brod je nogometni grad i Dinamov grad. Tamo sam igrao s Matom Mandžukićem, Mariovim tatom. On je bio stoper, stariji od mene. A ja sam bio atraktivni napadač kojeg je mali Mario kasnije gledao u HNL-u jer mu je tata govorio da je sa mnom igrao.

I onda puno godina kasnije, kad sam bio pomoćni trener u Dinamu, Mario Mandžukić je za mene rekao: "Bio mi je idol, a sad mi je trener." U Brodu sam bio šest mjeseci i trener mi je bio Krasnodar Rora, još jedna Dinamova legenda. Za pola sezone u BSK-u bio sam najbolji strijelac te skupine treće jugoslavenske lige. U prva tri kola postigao sam tri hat-tricka.

Koji su Vam bili suparnici za proboj u drugu Jugo-ligu?

Šparta iz Belog Manastira, pa Belišće je bilo jako, a ne smijem zaboraviti ni Borovo, kojem je zvijezda bio Siniša Mihajlović.

Tada su već krenule i predratne međunacionalne tenzije?

Da, tako je. Znalo se tko je čiji. Na primjer, Šparta je bila Partizanova filijala, kao i Mladost iz Petrinje, gdje je na posudbi tada bio Zlatko Zahović. Kao što je BSK bio Dinamova ispostava. Naravno, slijedom toga podrazumijevao se i nacionalni predznak svakog od tih klubova. Moram istaknuti da je to bila jako teška, u svakom pogledu zahtjevna liga i iskustvo igranja u njoj mi je puno značilo.

Kako bi danas reagirao mladi i talentirani igrač Dinama da mu predlože odlazak na posudbu u drugu, a kamoli treću ligu?

Uf, kakvi bi to otpori bili! Ja bih svakom mladom igraču preporučio takav početak nogometnog puta. Ja u Dinamu u to vrijeme nisam mogao igrati pored ekstra klasa kao što su Boro Cvetković i Marko Mlinarić i bilo mi je važno samo da igram, stječem iskustvo i pokažem što znam. Pa Luka Modrić se nametnuo Dinamu na posudbama.

Ja sam u Brodu igrao tako da sam izborio povratak u Dinamo i Josip Kuže me stavio u prvu momčad na pripremama, u špici uz Šukera. Ali ozlijedio sam križne ligamente koljena i prisilno pauzirao tri mjeseca. Umjesto mene je zaigrao Kujtim Shala i bio vrhunski. To je bio sjajan napad Dinama zadnje dvije sezone Jugo-lige: Mladenović, Šuker, Boban, Shala.

Ovaj zadnji mi je uzeo mjesto nakon što sam se ozlijedio, ali Kujtim je bio sjajan igrač i moj je veliki prijatelj. Međutim nisam htio sjediti na klupi i čekati mrvice, pa sam prihvatio novu posudbu. Ovaj put u prvoligaša Rijeku.

Sa mnom je tamo otišao još jedan pravi dinamovac i moj veliki prijatelj, Dubravko Pavličić. Odličan branič i "Čileanac", član mlade reprezentacije Jugoslavije koja je '87. bila svjetski prvak.

Dragi, dobri i nažalost pokojni, neprežaljeni Dudo. Vas dvojica ste bili Dinamovi Batman i Robin u egzilu na Kvarneru. Vi neukrotivi i divlji, temperamentni, a Dudo na terenu britak i, kako se tada govorilo, "rezolutan", ali karakterom miran i povučen?

Da. Mi smo bili karakterno različiti, ali usprkos tome ili možda upravo zbog toga, odlično smo se slagali i bili prijatelji. Ja sam u Rijeci imao sreću da mi je odmah krenulo i bio sam član prve momčadi. Dudo je u obrani došao u jaku konkurenciju iskusnih igrača i morao je čekati priliku. Ali kada ju je dočekao, više je nije ispuštao i svima je dokazao da je vrhunski branič.

Vi ste u Rijeci briljirali i bili na pragu velikog, povijesnog transfera?

Bez imalo lažne skromnosti, bio sam među pet najboljih igrača u Jugoslaviji zadnje dvije sezone iznimno jakog prvenstva te države i sve je već bilo dogovoreno da u rekordnom transferu prijeđem u Partizan. Htjeli su me Zvezda i Partizan, ali potonji su bili konkretniji.

Rekord je tada držao Siniša Mihajlović, koji je u zimu 1990. iz Vojvodine prešao u Crvenu zvezdu uz odštetu od milijun maraka, a Partizan je za mene ponudio i Rijeka prihvatila milijun i 200 tisuća maraka.

Sve je bilo riješeno, ali kako se spremao rat, ja kao Hrvat i Zagrepčanin nisam mogao otići u Beograd. Rijeka je tada bila u jako teškoj financijskoj situaciji. Tri mjeseca nismo dobili plaću i u mojoj prodaji je vidjela izlaz, ali ja nisam htio u Srbiju u osvit rata. Želio sam se vratiti u Dinamo, ali je i tamo bila teška financijska situacija.

Dinamo 1991. ne bi bio u takvoj situaciji da mu godinu dana prije Vi kao dinamovac niste na Kantridi golom u mreži Dražena Ladića izbili naslov prvaka Jugoslavije, i to baš u ovo vrijeme, u travnju u završnici prvenstva i mrtve trke za naslov s Crvenom zvezdom. Dinamo je te sezone bio jesenski prvak i lider sve do pred kraj prvenstva, a te nedjelje na Kantridu je došlo pola Zagreba kako bi proslavili pobjedu kojom će Dinamo doći na korak do naslova?

Pola stadiona Rijeke bilo je u plavom, navijači Dinama bili su u apsolutnoj većini. Šuker je doveo Dinamo u vodstvo u 70. minuti, a desetak minuta prije kraja ja sam postavio konačnih 1:1. Važno je naglasiti da u zadnjim sezonama prvenstva Jugoslavije nije bilo podjele bodova. Kada bi utakmica završila neodlučeno, izvodili su se penali.

Dinamu bod nije značio puno u fotofinišu sa Zvezdom, ali je nakon raspucavanja penala ostao i bez njega jer smo mi imali na golu Tončija Gabrića. On je bio sjajan golman, ali posebna specijalnost bili su mu penali. Na drugoj strani je bio Dražen Ladić, također odličan vratar za jedanaesterce, ali tog dana prevladao je naš specijalist Tonči.

Tonči Gabrić. Još jedna legenda s kojom ste bili bliski i koja je također otišla prerano.

Grozno. I Tonči i Dudo bili su mi prijatelji, obojica su bili ljudine, strašni dečki. O njima kao o nogometašima ne treba trošiti riječi jer ostavili su veliki trag u jugoslavenskom i hrvatskom nogometu, ali i u inozemstvu. Obojica su bili i reprezentativci Hrvatske.

Vratimo se tom Dinamovom porazu u travnju 1990. na Kantridi, kojem ste vi kumovali. Vaš gol imao je ogromne negativne posljedice po Dinamo, ali i jednako velike pozitivne po... Crvenu zvezdu!

Dinamo je kod Rijeke ostao bez bodova, a Zvezda je u tom kolu pobijedila i preuzela vodstvo. Dinamo je, prazan nakon neuspjeha na Kantridi, zatim izgubio i kod Olimpije u Ljubljani i tu je bio kraj, i to prije onog zloglasnog 13. svibnja i Zvezde na Maksimiru. Da je Dinamo pobijedio u Rijeci, bio bi prvak Jugoslavije, a ovako je naslov uzela Zvezda. Prvo jugoslavenski, a slijedom toga i europski.

Da u travnju 1990. nije bilo Fabijana Komljenovića, dinamovca koji je zabio gol Dinamu, alternativna nogometna povijest ovih prostora izgledala bi tako da prvak Jugoslavije ne bi postala Zvezda, nego Dinamo. Bi li Dinamo mogao onda biti i prvak Europe?

Mogao bi, zašto ne. Imao je odličnu momčad te sezone, igrao je puno ljepše od Zvezde. Bio je jesenski prvak Jugoslavije ispred te tako jake Zvezde i bio na vrhu ispred nje sve do te utakmice na Kantridi.

Je li Vam žao što ste golom Dinamu pokrenuli kotač povijesti u smjeru suprotnom od Dinamovih trofeja i slave?

Često me ljudi retorički pitaju: "Taj gol Dinamu ti je sigurno najdraži?" Ne, nije. Meni je bilo jako teško igrati tu utakmicu jer kako god da okreneš, nije valjalo što god da napravim. Da sam rekao da neću igrati, izdao bih Rijeku, grad i navijače koji su me krasno primili i u klub u kojem sam postao netko i nešto.

S druge pak strane, razmišljao sam prije utakmice, ako igram dobro i zabijem Dinamu, neće me podnositi u mom gradu i matičnom klubu. Na kraju sam igrao i zabio, a Davor Šuker je nakon utakmice rekao: "Svaka čast, Komi. Na njegovom mjestu ja bih se trudio zabiti nam tri gola." Gledajte, nisam ja sam sebe iz Dinama poslao u Rijeku. Ja nisam htio ići iz Dinama.

Bili ste na glasu kao zajeban tip, onaj koji ne da na sebe. Jesu li samo takvi likovi uspijevali u ne samo natjecateljski jakoj, nego i kontaktno surovoj Jugo-ligi?

Gledajte, niste mogli tamo proći kao mekušac. Konkretno, dođete u Osijek, a tamo vas čeka stoper Vlado Kasalo. Pa u Niš, a eto ondje pred golom Zorana Bankovića. Hoćete u Mostar, dolje je glavni Ismet Šišić. Da mi je vidjeti tko bi se naigrao pored Nedžada Verlaševića na Tušnju u Tuzli.

Pa ti prođi pored navedenih. To su bili frajeri, zvjerke, face, likovi koje ne želiš sresti u slijepoj ulici. Znaju te udariti, znaju ti ući i polomiti te. Uz takve likove morao si biti fajter.

Spomenuli ste da Vam legendarni gol koji ste zabili Dinamu nije najdraži u karijeri. Koji je?

Onaj koji sam postigao za pobjedu Hrvatske 1:0 kod Slovenije, 19. lipnja 1991. u Murskoj Soboti. Namjestio mi ga je Zvone Boban. Tada nisam bio svjestan koliko je taj moj gol velik i važan. Sada je u svim enciklopedijama i almanasima kao prvi gol koji je Hrvatska postigla u gostima.

Aljoša Asanović strijelac je prvog domaćeg gola Hrvatske, a ja prvog gostujućeg. I nisu ga postigle takve svjetske klase kao Šuker, Bokšić, Boban, Prosinečki, nego ja, i na to sam neizmjerno ponosan. Ali koliko god sam na to ponosan, toliko sam ogorčen na ono što je bilo osam mjeseci ranije vezano uz reprezentaciju Hrvatske.

Pretpostavljam da Vas boli što niste pozvani na prvu utakmicu Hrvatske, protiv SAD-a u listopadu '90.?

Tako je. Morao sam biti pozvan za tu utakmicu Hrvatske jer sam tada bio jedan od najboljih igrača Jugo-lige i bio sam bolji od pola igrača koji su bili pozvani nastupiti protiv Amerike. Ne želim nikoga od njih omalovažavati iako sam tada izjavio: "Pozivaju se za tu utakmicu Albanci i Slovenci, a mene, koji sam Hrvat i želim igrati, se ne zove."

Bio sam mlad, temperamentan i nepromišljen jer ja ne da nemam ništa protiv Kujtima Shale i Grege Židana, nego sam s njima jako dobar.

Ali znam da se mnogi Hrvati tada nisu usudili odazvati na poziv izbornika Dražana Jerkovića, a ja sam htio igrati i stvarno sam bio u sjajnoj formi, ali nisam dobio poziv. Nije me bilo ni na drugoj utakmici Hrvatske, protiv Rumunjske na Kantridi. Ali onda sam se ispričao gosponu Draži, velikanu i velikom čovjeku, i on je moju ispriku prihvatio te me pozvao za utakmicu protiv Slovenije.

Ipak, nakon toga više niste pozivani u reprezentaciju. Zaboravili su Vas idući izbornici Špaco Poklepović, Vlatko Marković i Ćiro Blažević?

Joj, pokojni Špaco je napravio cirkus! Prva akcija Hrvatske nakon međunarodnog priznanja države bila je ljetna turneja 1992. po Australiji. Tu se već reprezentacija slagala "po babi i stričevima". Špaco je poveo pola Hajduka u Australiju, a ja nisam dobio poziv i to me baš razljutilo. Kasnije su me također izbornici zaobilazili iako su nebrojeni igrači dobivali pozive i prilike, a posebno me boli što nisam dobio šansu dok sam bio u Genku.

Kao kapetan kluba imao sam sezonu u kojoj sam postigao 14 i namjestio 22 gola, ali u HNS-u su smatrali da to nije dovoljno. Znam da se nisam mogao mjeriti s ofenzivnim velikanima, ali da sam mogao biti pozvan barem par puta na širi spisak, mogao sam.

Igrali ste i sazrijevali kao sportaš i čovjek u jako izazovno vrijeme promjena. Gdje Vam je bilo teže, u predratnoj Jugo-ligi ili u ratnom HNL-u?

Teže je bilo u stvaranju hrvatske lige. To je bilo baš grdo. Stvarali smo ligu i igrali je u zemlji čija je čak trećina bila okupirana. U gradove u kojima smo igrali dolazili smo pod uzbunama, pola lige igralo je u izbjeglištvu, uvijek je falilo novaca i sve se svodilo na preživljavanje. U to ratno nevrijeme smo i mi sportaši bili organizirani u sportske čete, pa smo trčali savskim nasipom, čuvali dvorane po Zagrebu i tako dizali moral ljudima.

Onda je došao rat i umjesto milijunskog transfera, otišli ste u NK Zagreb. Ali taj Zagreb, koji je zadnju sezonu u Jugoslaviji bio prvak druge lige te se tako probio u prvu, bio je baš jak. Borili ste se za naslove u HNL-u, a uvijek sam tvrdio da se nije raspala Juga, da bi ta momčad imala što pokazati i u Jugo-ligi.

Kako ne! Bili smo top momčad! Nikola Jurčević, Renato Jurčec, Vjeko Škrinjar, Damir Lesjak, Joško Popović, Miroslav Žitnjak, Niko Čeko, Željko Župetić, ja sam došao iz Rijeke... Pa mi smo razbijali Dinamo, a s Hajdukom se do kraja borili za naslov. Veliki Dražan Jerković je vodio klub, a Ivo Šušak kao trener nas je sjajno vodio.

Slijedio je kratki, ali plodni intermezzo u Istri. Tamo ste igrali jako dobro, ali zašto samo pola godine?

Zato što mi je trebalo šest mjeseci da dobijem slobodne papire kako bih mogao otići u Schalke. I baš mi je drago da me pitate za Istru iz nekoliko razloga. Prvi je što mi je u Puli i klubu Istri bilo predivno. Volim taj grad, podneblje, ljude i klub. Za Istru kao regiju vezan sam brojnim rodbinskim i prijateljskim vezama. U Istri sam igrao jako dobro, navijači su me obožavali i pjevali mi "Koma, poludi", a ljubav je bila uzajamna.

U brojnim intervjuima i novije vrijeme podcastima uvijek se sva pitanja vrte oko Rijeke, Dinama, Schalkea, Genka… ali nijedno pitanje ne bude vezano za Istru. Tako ne govorim ništa o tom kratkom, ali jako slatkom dijelu moje karijere, i onda mi ljudi tamo to s pravom zamjeraju. Zato mi je drago da ovom prilikom ispravljam tu nepravdu.

Čast mi je i privilegija što sam bio igrač Istre. Iako nam je bilo jako teško, mjesecima nismo primali plaću, ali igranje tamo pod legendarnim Milivojem Milfom Bračunom, pa sa suigračima kao što su Željko Gospić, Damir Jurković, Kruno Jurčić, Hrvoje Meštrović, Branko Lađević… uspomena je za cijeli život. Pula je specifičan grad, s posebnim šmekom i o razdoblju tamo mogu reći sve najbolje.

Slijedila je jako zanimljiva inozemna karijera s početkom u Schalkeu. Kako je iz bijede ratne Hrvatske skočiti u glamur Bundeslige i u klub koji ima 100 tisuća članova?

Nevjerojatno, mislio sam da sanjam. Schalke je na svakoj utakmici, bez obzira igrao protiv trećeligaša ili Bayerna, na tadašnjem Parkstadionu imao 70 tisuća navijača, ali fanatičnih navijača. Naše treninge gledalo je pet, šest tisuća gledatelja. To je više nego tadašnje utakmice HNL-a. Tada je vrijedilo pravilo da mogu igrati samo tri stranca, a na klupi je bilo samo pet igrača. Od stranaca su bili Jiri Nemec, kapetan reprezentacije Češke, zatim nizozemski napadač Youri Moulder i ja.

Došao sam u momčad kojoj je sjajno išlo i stalno sam bio na klupi. Nikome to ne zamjeram jer ekipa koja pobjeđuje se ne mijenja. Ono malo prilika što sam dobio iskoristio sam sjajno. U dva nastupa bio sam igrač utakmice. Trener Jorg Berger i glavni menadžer Rudi Assauer su me uvjeravali da ostanem, govorili mi da je iduća sezona moja, ali ja sam želio igrati. Zvali su me Grasshopper i Genk, ja sam se odlučio za Genk.

Tamo ste, što se učinka tiče, imali najplodniju sezonu karijere, ali je ipak zapelo?

Te sezone, 1995./96., imao sam 14 golova i 22 asistencije. U Genku sam bio i kapetan, i to Branku Struparu. Išlo mi je sjajno, ali je zapelo oko ugovora, koji mi nije dobro sastavio moj menadžer Tomo Horvatinčić.

Onaj Tomo Horvatinčić?

Da.

Gdje Vas je put odveo zatim?

Harelbeke. Bio sam dio sjajne ekipe koja se tamo okupila u malom klubu koji je pomrsio račune belgijskim velikanima te sezonu 1997./98. završio u vrhu tablice, kao peti. Međutim bilo je previše dobro da bi potrajalo. Harelbeke je upropastilo to što nas je previše plaćao i tako je klub bankrotirao.

Htjeli su preskakanjem stepenica doći i ostati u društvu Bruggea i Anderlechta, ali to ne ide. Harelbeke, ta bajka belgijskog nogometa o kojoj su '98. svi pričali, propao je. A ja još imam njegove dionice. Baš sam pametno uložio, ha?

Slijedio je povratak tamo gdje je praktički počelo, u Brod, ali kao igrač Hrvatskog dragovoljca.

To je bilo 1998./99. Bio sam šest mjeseci kod Stjepana Spajića, čiji je Dragovoljac bio domaćin u Brodu. Odigrao sam tamo sjajno protiv Hajduka, a tu su utakmicu uživo gledali Kuvajćani koji su se slučajno zatekli u Brodu.

Kuvajćani 90-ih u Slavonskom Brodu? Pa, kako su se oni tamo zatekli - došli kupiti dijelove za tenkove u Đuri Đakoviću?

Ha, ha, ha! Možda baš to, ali su se u Kuvajt vratili sa mnom. Tko je tad s ovih prostora uopće do tada bio u Kuvajtu? Samo Miljan Miljanić! Tko je znao gdje je Bahrein? Pa, naravno da nisam imao pojma gdje je to kad smo tamo presjedali na avion za Kuvajt.

2000. igrao sam tamo samo dva mjeseca. Nisam smio igrati kuvajtsko prvenstvo kao stranac, ali sam zato mogao igrati njihovu Ligu prvaka kao pojačanje. Igrali smo protiv Egipćana, Sirijaca, zabijao i bilo mi je odlično. Zarada tamo - top.

Zadnja postaja bila Vam je Koreja. Kako ste tamo završili?

Iz Saloona, iz noćnog izlaska! Nakon Kuvajta sam prestao igrati nogomet. Imao sam 32 godine i rekao da je dosta. Ranije sam otvorio kafić, koji je jako dobro radio. Moj prijatelj Robert Brčić vodio je nogometaše u Koreju, ali mu nijedan nije prošao probu. I onda moj kum Bane kaže: "Pa, daj, Brk. Koma će ti proći!" Ja reko: "Daj me nemoj." Ali Brčiću je to stavilo bubu u uho i on me zove za par dana i veli da je Korejcima poslao moju videokasetu i da su se oni zapalili i da žele da dođem.

Ja sam i dalje bio protiv toga jer sam se umirovio i bio nespreman, ali onda me Brk zamolio da se mjesec dana pripremim malo i da odemo u Koreju. I ja sam se tih mjesec dana spremao, ali lagano, s kondicijskim trenerom Miljenkom Rakom. I igram prijateljsku utakmicu za Pohang protiv olimpijske reprezentacije Japana i odigram savršeno. Odmah nakon tekme me mole da ostanem i potpišem, ali ja sam pristao na samo pola godine. Bio sam prvi Hrvat, a nakon mene su uzeli Joška Jeličića.

Onda su slijedili i Mato Neretljak i Mislav Oršić, ali Vi ste probili led kada u Koreji nije bilo igrača iz naših krajeva. Sigurno ste doživjeli kulturološki šok?

Kako ne! Koreja je tada bila nepoznati teritorij. Japan je i tada, ma i još odavno, bio zapadnjačka zemlja. Kina prije 25 godina nije bila ovako otvorena Zapadu kao danas, tamo su nogometaši i sportaši općenito bili ustrojeni i postrojeni poput vojske. Ako bih morao usporediti Koreju s njima tada, rekao bih da su bili nešto između Japana i Kine.

Koreja također nije bila kao danas bliska Zapadu. Na primjer, kada sam ja bio tamo, nitko nije govorio engleski jezik. Ali i prije nego što sam prevladao taj početni šok, a posebno malo kasnije, jako sam cijenio Korejce. Tako kulturni, pristojni ljudi, puni poštovanja. To je narod kod kojeg nema deranja i povišenih tonova. Sve je čisto, uredno, posloženo. Za pola godine tamo nisam nigdje vidio smeće. Baš mi je drago da sam bio u Koreji i odande nosim samo najljepše uspomene.

Kakve uspomene odande nosi Vaš bankovni račun?

Fantastične. Plaća u Koreji je bila vrhunska. Da sam znao kakvi su uvjeti tamo, otišao bih tamo 90-ih u naponu snage, ostao 10 godina i vratio se u Zagreb kao milijunaš. Zato što je taj vrhunski ugovor iz Koreje kod nas vrijedio još više zbog odnosa dolara, kojim plaćaju Korejci, i njemačke marke, tečaja 1:2. Kod nas se tada sve računalo u "dojč markama", pa mi je recimo 200 tisuća dolara iz Koreje ovdje vrijedilo 400 tisuća maraka.

Koji treneri su vas vodili?

Miro Cvenk, Rudo Cvek, Rudi Belin, koji me primio na selekciji u Dinamu. Zatim u tom klubu profesor Zdenko Kobešćak, Ivan Đalma Marković, Ivo Šušak, Čedo Jovićević. U prvu ekipu Dinama me uveo znate tko? Tomislav Ivić!

On me primijetio kao juniora i kada sam imao 16 i pol godina me priključio u prvu momčad. Ivić je gledao treninge svih mladih kategorija, pa je tako primijetio i mene. I tako sam kao klinac završio među bogovima: Mlinka, Boro Cvetković, Snješko Cerin. Nisam ih se usudio pogledati, ni njih ni Ivića.

Kako Vas se kao klinca dojmio trenerski velikan kao što je Tomislav Ivić?

Vizionar ispred svog vremena. Stalno smo kod njega radili sve situacije jedan na jedan i dva na dva. Treninzi u dvorani, treninzi na otvorenom, kod njega je sve bilo posebno, novo, moderno iako je Ivić tada imao 50 godina. Radili smo na stopalu po sat i pol. U dvorani udarali u zid po sat i pol Prosinečki, Boban, Jurčević, ja. Sprint, primanje, okret i udarac po sat i pol. I to su bespogovorno toliko dugo radili Mlinka, Boro i Cerin.

Zamišljam da danas trener kaže igraču da napravi tako nešto?

Odmah bi se žalili upravi i bila bi smjena trenera jer se ne igra u malim kvadratićima. Danas nitko ne gleda dubinu. Zaboravili su igrati na dva velika gola na treninzima. Tko igra tako na treninzima, kad golmani brane? Kada igrač puca s 25 metara? Jedino ako sam dođe i puca.

Kod nas se sada danima stvara fama oko toga što su Rakitić i Karačić u zadnjih mjesec i pol zabili po gol iz slobodnjaka. Pa, u Jugo-ligi su u svakom kolu bila po dva takva gola.

Nego što! Svaka čast spomenutim golovima i igračima koji su ih zabili. Ali Baka, Mlinka, Zvone, Aljoša, Piksi, Šuker, Robi, Fadil Murići… zabijali su tako kad god su htjeli. Ne samo zato što su oni bili ekstra talenti, nego jer su to trenirali i usavršavali i jer ih se na to poticalo.

Koji trener danas je po Vašem guštu?

Nisam fan Guardiole. Nogomet je brzina, dubina, sprint i prije svega prostor. Ja volim Kloppov stil, brzinu i kontakt. Vinicius i Rodrygo, kako bi se oni snašli kod Pepa?

Vidite li danas u HNL-u nekog Komu?

Zvučat ću neskromno, ali odgovor je ne. U našoj ligi ne vidim tako brzog igrača kao što sam bio ja. Ali, u toj Jugo-ligi svaki klub je imao brzog igrača. Hajduk Alena Bokšića, Zvezda Mitra Mrkelu, Rijeka Matjaža Florijančića, Priština Kujtima Šalju, nešto ranije harao je Zlatko Vujović.

Pa ni naša reprezentacija nema brzanca, igrača prostora, kao da su svi operirani od brzine i samo traže loptu u noge. Vidjeli smo protiv Francuske. Ne možeš igrati zatvoreno a da nemaš dubine. Tko će to isprintati, otvoriti prostor?

Imali ste dugu karijeru. Molim Vas idealnih 11 od igrača s kojima ste igrali?

Na golu Jens Lehmann iz Schalkea. Desni bek Jackie Peters iz Genka. Lijevi bek Zvjezdan Cvetković iz Dinama. Stoperi Vlado Kasalo iz Dinama i Niko Čeko iz Zagreba. Sredina Robert Prosinečki iz Dinama, Phillipe Clement iz Genka, Zvone Boban iz Dinama, kao i Marko Mlinarić. Napad Šuker i Šalja iz Dinama.

Strašna momčad. Nakon ovakve ekipe ne smije biti više pitanja, moramo s njom završiti.

Čekaj, čekaj, moram napraviti jednu promjenu. Stavi umjesto Clementa u vezu Zvonimira Soldu, ipak smo u njegovom lokalu. Hahaha!