RICKY RUBIO (34), trofejna legenda španjolske košarke sa sjajnom karijerom u domovini, NBA ligi i reprezentaciji, šokirala je javnost. Više od godinu dana nakon što je prestao igrati i povukao se iz javnosti, u emisiji "Lo de Évole" na televiziji La Sexta otkrio je puno toga, najviše o mentalnim problemima s kojima se suočio i koje još uvijek pokušava prevladati.

Rubio je od tinejdžerskih godina u središtu medijske pažnje. U prvoj španjolskoj ligi zaigrao je sa samo 14 godina, a u Euroligi sa 16. Nakon što je s Barcelonom pokorio Španjolsku i Europu, 2011. otišao je u NBA i prvu sezonu u Minnesoti odigrao tako da je završio u idealnoj rookie momčadi, a u najjačoj ligi igrao je 13 godina. S reprezentacijom je osvojio jedno svjetsko i dva europska zlata te olimpijsko srebro. Ipak, u ljeto 2023. objavio je da uzima pauzu kako bi se posvetio mentalnom zdravlju. Pola godine kasnije objavio je da odlazi iz NBA lige te se vratio u Barcelonu, ali je tamo kratko igrao.

Sada je privukao veliku pozornost već na početku intervjua koji je glavna tema u Španjolskoj: "Debitirao sam u ACB ligi sa samo 14 godina. Nitko na to nije spreman. Uvjeren si da si prevarant. Želim osjećaj da sve imam pod kontrolom, a nemam. S 14 godina, kad sam počeo, morao sam slijediti neki scenarij. Za koga ovo govorim? Za djecu koja tek počinju igrati, i one koji ne igraju, i za odrasle. Mi smo ogledalo u kojem se gledaju. Moramo im reći cijelu istinu, ne samo lijepi dio. Čuvajte se, pogotovo mentalno. Glava je jako zeznuta i nikad ne znaš što će biti, moraš biti spreman."

Zašto košarka?

"Igrao sam i nogomet i košarku, ali moja je obitelj više bila sklona košarci. Nitko me nije tjerao. Počeo sam s nogometom, ali nakon dva mjeseca sam htio natrag na košarku. Rekao sam to mami, ali ona mi je rekla da smo već platili cijelu godinu. Moj otac je tada trenirao ekipu i uspio je da ipak mogu igrati košarku iako smo već platili nogomet. Generacija iz '80-ih i Olimpijske igre 1992. dovele su do većeg interesa za košarku u Španjolskoj. Kad smo igrali, činilo se da smetamo nogometašima."

Kako ste tako rano upali u prvu momčad?

"Počeo sam s 14 godina. Napravio sam nered, a nisam ni bio svjestan. S 14 godina nisi spreman za taj svijet. Nitko nije. Danas to ne bih napravio. Na jednom treningu Joventuta nedostajao im je jedan igrač, pa me pomoćni trener pitao imam li tenisice. Trening je trajao pola sata, a ja sam napravio šou, posebno protiv Roberta Archibalda. Nakon toga su mi rekli da sutra idu na pripreme u Andoru i da mogu ići. Rekao sam da imam školu, a oni su rekli da ponesem knjige.

Pomagao sam na pripremama i mislio da je odlazak na prvu ACB utakmicu nagrada. Igrao sam nekoliko utakmica, a sljedeće godine odigrao cijelu sezonu. Na tim pripremama sam zaslužio mjesto. Imao sam sreće što je u ekipi bio Marcelinho Huertas. Zahvalan sam na tome. Jedan je od najboljih suigrača koje sam imao. Ali svlačionica je džungla, čak i s vlastitim suigračima. Pokazuju mračnu stranu – ako te moraju pregaziti da bi uspjeli, učinit će to, bez problema, čak i ako imaš 14 godina. Učiti to s 14 je jako teško."

Adolescencija?

"Nisam je imao. Ne bih mijenjao ono što sam proživio, ali volio bih da sam mogao život gledati drugim očima. Nisam imao slobodne vikende od 14. godine, ni maturalna putovanja. Nisam volio biti 'poseban' ili 'drugačiji', a bio sam. U ponedjeljak, u školi, svi su pričali o stvarima normalnim za njihovu dob, a ja nisam imao pojma o čemu govore."

Što pamtite iz vremena kada ste kao dijete zaigrali s odraslima?

"Imao sam sreću da sam odrastao uz jake obiteljske vrijednosti. Nikad se ne uzoholiti – dobra stvar za druge, ali meni je to bila stalna unutarnja borba: 'Stigao si, ali nemoj vjerovati da si dobar, jer prestaješ učiti.' Uvijek ulazim u igru misleći da ću izgubiti, i tako se više trudim. To je samosabotaža koja me nikada nije pustila da uspijem potpuno. Na jednoj utakmici mi je protivnički igrač rekao: 'Savjet: nemoj nikad pokazati slabost u medijima. Svi smo mi morski psi – kad osjetimo krv, napadamo.'"

Jeste li zadovoljni karijerom?

"Kad pogledam karijeru, nisam zadovoljan. Nikad nije bilo dovoljno. Svoje emocije sam pokušavao skrivati jer sam mislio da će me zakočiti. Na SP-u 2010., kad se Calderón ozlijedio, ja sam sa 19 godina postao prvi razigravač. Izgubili smo u četvrtfinalu zbog trice Teodosića. Rekao sam: 'Izgubili smo zbog mene.' Išao sam plakati sam u WC, osjećao sam da sam razočarao cijelu Španjolsku. To su trenuci koje sam nosio cijelu karijeru."

Onda vam se ostvarila želja da zaigrate u NBA ligi?

"Jesam li to stvarno želio? Mislim da da. Ali pitanje je koliko sam bio pod pritiskom. Kao dijete sam sanjao da ću cijelu karijeru igrati za Joventut. Igrao bih 15 minuta od kuće, s prijateljima – to sam propustio zbog NBA-a. Karijera jest bila sjajna, ali možda bih kao osoba bio sretniji. U Minnesoti sam živio s najboljim prijateljem. Jedne večeri smo išli na večeru i ja mu sat vremena nisam ništa rekao – jer sam proživljavao poraz. Zbog toga mi je žao."

Jeste li imali prijatelja u Americi?

"Nisam stekao prijatelje, samo suigrače. Zbog svog karaktera teško se otvaram, ne volim konflikte. Vidio sam ponašanja koja nisu bila u redu, ali nisam imao snage reći nešto. Ljudi ni ne primjećuju kad su u svom egu. Razgovori u svlačionici – 'Koji auto voziš?' – to mi nema smisla. Ne čini te boljim čovjekom."

Bili ste zvijezda Wolvesa?

"Bio sam kao zvijezda u Minneapolisu, to bilo doba proboja YouTubea, što je pomoglo tome. Morao sam stvoriti lik, iako to nisam htio. Nikad se nisam zaljubio u američku kulturu. NBA je postala show, biznis. Izgubila se ljubav prema košarci – i to dolazi i u Europu. Što nosim iz SAD-a? Ono što ne bih radio."

Teški trenuci u NBA-u?

"Treća sezona bila je jako teška. Nakon jedne utakmice, razgovaram s mamom i plačem: 'Želim se vratiti.' Ona kaže: 'Idemo.' Nisam otišao, ali to mi je bilo važno – nije me pokušavala uvjeriti, samo joj je bilo stalo da budem dobro."

Ima li sličnosti između vas i Laminea Yamala, koji je također kao dijete upao među seniore?

"Vidim neke sličnosti. Daje se ogromna odgovornost djetetu. Moj sin (5 godina) pitao je: 'Jesu li to kopačke Lamina Yamala?' – iako kod nas doma ne pričamo o nogometu. Djeca slušaju u školi. Postavlja se pitanje: pripremamo li te mlade sportaše dovoljno da nose tu odgovornost?"

Kruna karijere vam je osvajanje naslova prvaka svijeta sa Španjolskom 2019.?

"To je veliki momčadski uspjeh. Osvojio sam MVP, ali nisam bio euforičan. Osjećao sam se kao prevarant. Kao u Space Jamu, kao da će mi oduzeti moći. Nisam znao zaustaviti taj 'lik'. Kad mi se sin rodio u Phoenixu, imao sam ležaj u sobi za tretmane. Ostavio sam sina s dva dana da igram. Imao sam sreću da sam bio na porođaju. Neki kolege nisu. Ali nisam znao stati."

Majčina bolest vas je strahovito pogodila?

"Kad su joj dijagnosticirali rak (2015-16), bilo je grozno. Nakon treninga sam je zvao – a ona bi morala prekinuti jer je povraćala. U pauzi za All-Star sam otišao u Barcelonu. Kad sam se vratio, znao sam da neće dugo živjeti. Morao sam igrati, iako to nisam htio. Srećom, čekala me. Da nije, nikad si ne bih oprostio."

Druga teža ozljeda?

"Koljeno mi je otišlo. Znao sam da je puklo, ali nisam htio prihvatiti. Nisam mogao ni ženi odgovoriti. Bio sam ljut na sve. Vratio sam se igranju, ali osjećaj je bio čudan. Jedva sam spavao tri dana, stalno tamni snovi. Zamolio sam za pomoć. Kad me žena došla vidjeti, rekao sam: 'Pomozi mi spakirati kofere.' Nisam mogao – ali morao sam."

To vam je bilo najgore razdoblje?

"Jedne noći pomislio sam: ne želim nastaviti, ne s košarkom – sa životom. Imam obitelj, sina... ali na sekundu sam osjetio da nešto preuzima kontrolu nada mnom. Mogu razumjeti one koji se odluče na najgore. Sve postane preteško. Kad sam rekao 'stajem', osjećao sam se kao da umirem."

Beskrajno ste samokritični?

"Za mene ništa nije bilo dovoljno. Pau Gasol mi je uvijek bio ogledalo. U jednom trenutku sam ga pitao: 'Kad sam izlazio na teren, mislio sam da sam najgori – to me motiviralo. A ti?' On mi je rekao: 'Ja sam izlazio misleći da sam najbolji.' Pomislio sam: 'J*bo te, zašto mi to nisi rekao prvog dana!?'"

Želite li i dalje igrati?

"Htio bih igrati košarku, ali ne kao Ricky Rubio. To je nemoguće. Želim igrati, ali ne mogu. Ispitujem sve dokle mogu. Odgovor je sve jasniji. A ono što znamo jest – nemamo sve odgovore. Ne znam ni ja."