DOMAGOJ ANTOLIĆ (34) prošlog se ljeta vratio u hrvatski nogomet. Nakon dugog razdoblja u inozemstvu potpisao je jednogodišnji ugovor s Lokomotivom, klubom u kojem je napravio prve seniorske korake prije povratka u Dinamo. Krajem lipnja istječe mu ugovor, te još nije odlučio hoće li nastaviti s karijerom u Lokosima ili objesiti kopačke o klin.

Prije odlaska u inozemstvo, Antolić je bio kapetan Dinama iz kojeg je otišao 2018., nakon čega je tri godine igrao za varšavsku Legiju, a onda i tri godine za saudijski Damac. Za Dinamo je igrao od 2007. do 2010. te potom od 2013. do 2018. Za vrijeme prve epizode odradio je jednu sezonu na posudbi u Lokomotivi, dok je pod ugovorom s Lokomotivom bio između 2010. i 2013. Osvojio je sedam naslova prvaka s Dinamom, četiri naslova hrvatskog Kupa, jedan hrvatski Superkup, tri naslova poljskog prvaka i jedan poljski kup.

Antolić je dao veliki intervju za Index u kojem je govorio o svojoj karijeri, razdoblju u Poljskoj i Saudijskoj Arabiji, ali i u Dinamu. Također se dotaknuo aktualnosti u SHNL-u te usporedio lige u kojima je igrao s hrvatskim prvenstvom.

Iza Vas je povratnička sezona u Lokomotivi i SHNL-u nakon šest i pol godina inozemstva. Što se promijenilo od Vašeg odlaska?

Iskreno, neugodno sam se iznenadio. Sa strane infrastrukture i tih stvari, u Hrvatskoj se ništa nije promijenilo. Dočekali su me opet loši tereni i loši stadioni, to me malo žalostilo. Nakon toliko vremena misliš da će se nešto promijeniti na bolje.

Možemo onda odmah povući paralelu s klubovima u kojima ste igrali u inozemstvu. Legija i Damac, poljska i saudijska liga. Obje se u zadnjim godinama trude podići kvalitetu na višu razinu.

Već kad sam ja prešao u Legiju 2018. godine, Poljska je praktički imala sve normalne stadione. Čak i svoje kampove. Malo je percepcija iskrivljena u Hrvatskoj da je to napravljeno zbog Eura, no zbog toga su napravljena samo četiri stadiona. Sve ostalo je privatizirano i napravljeno, a i dalje se tamo nastavljaju ulaganja.

To je slučaj kod praktički svakog kluba. Dobar primjer je Widzew Lodz, klub Željka Sopića. Kad sam ja bio tamo, oni su bili treća liga, a imaju fantastičan stadion. Ako se ne varam, bio je i tada rasprodan svaku utakmicu. Sada su ušli i novi investitori u klub.

Što se tiče Arabije, oni su u zadnje 2-3 godine uložili ogroman novac. Oni rastu, infrastruktura im je OK, može biti i bolja, ali je na većoj razini nego u Hrvatskoj.

Nastavit ćemo o Legiji i Damacu kasnije, vratimo se na Hrvatsku. Ranije ste najavili da će Lokomotiva biti Vaš zadnji klub u karijeri. Kako razmišljate, koliko još planirate igrati?

Dobro se osjećam. Vodit ću se time kako će me zdravlje služiti. I naravno, ako će Lokomotiva htjeti da ostanem.

Uskoro Vam istječe ugovor s Lokomotivom.

Imam fantastičan odnos s Božidarom Šikićem, mislim da ćemo, ako sjednemo, sve u deset minuta dogovoriti. Trebamo se naći i pronaći zajednički jezik.

Što se tiče same sezone, kako ste zadovoljni?

Ne mogu reći da sam zadovoljan, ni individualno ni ekipno. Mogao sam puno više dati ekipi i puno više igrati. Bilo je nekih okolnosti, ozljedice, a na kraju i odluka trenera. Imali smo jako dobru ekipu i da ne možemo biti zadovoljni s osmim mjestom. Teška sezona.

Unatoč takvoj sezoni dobre igre pokazao je Robert Mudražija i sada prešao u Dinamo. Što navijači mogu očekivati od njega?

Mudri je jako dobar individualac, može puno toga stvoriti iz individualne kvalitete. Pokazao je to i s 14 golova u SHNL-u. Nama je puno pomogao u sezoni, pogotovo kada smo se mučili.

Dotaknimo se još malo netom završene SHNL sezone. Na početku prošle sezone rekli ste da će Dinamo uvjerljivo osvojiti naslov.

Očekivao sam ovo pitanje, ha-ha. U tom trenutku smo svi to očekivali. Tada su se događali potresi u Hajduku, odlazak Kalinića i Perišića, loš ulazak u sezonu… S druge strane, Dinamo je dobro otvorio prvenstvo, Rijeka je bila u promjenama, otišao je Sopić. Brzopleta izjava, ali mislim da smo svi tada bili uvjereni u takav rasplet. Definitivno sam ostao iznenađen.

Dinamo je uvjerljivo podbacio.

Činjenica je da je prvak osvojio 65 bodova, to se nikada do sada nije dogodilo. Povukao bih crtu s našom 2016./17. sezonom kad smo izgubili titulu od Kekove Rijeke. Mi smo tada osvojili 86 bodova, 21 bod više nego ovaj sad. Dinamo je podbacio, a ostali su bili solidni.

Sada kada ste se vratili i odigrali jednu sezonu, kako biste kvalitetom usporedili hrvatsku ligu od prije desetak godina i sada?

Kvaliteta je malo pala. Popularnost je porasla, ali zbog činjenice što je prvenstvo neizvjesno. I zbog marketinškog dijela, društvenih mreža.

Osjetite li vi igrači taj rast popularnosti?

Definitivno. Kada usporedim s mojim vremenom u Dinamu, tada je postojao taj rat između Zdravka Mamića i navijača, i nismo imali tu iskrenu podršku dijela navijača. Mediji su isto bili dosta negativni, i sve je to negativno utjecalo na klub. Nismo imali podršku koju smo možda i zaslužili s rezultatima. I Vi mediji puno utječete na to. Stvarate sliku i utječete na mišljenje ljudi.

Kada sada vidite puni Sjever i ostale tribine Maksimira, bude li Vam žao što niste takvo ozračje iskusili?

Naravno, zagrebački sam dečko, tu sam odrastao, prošao cijelu školu Dinama. Za to igraš i treniraš. Jako mi je žao da to nisam osjetio na taj način. Bila su takva vremena, mi smo pokušali to nadoknaditi rezultatom i izgurati sve sami, ali nema veze. Drago mi je da se to vratilo. I sam uzmem malog za ruku i odemo na tekmu, da doživi to.

Sada kada su navijači konstanta, nedostaje taj rezultatski iskorak.

Dinamo jako dugo dominira. Ima puno primjera u Europi gdje klubovi dominiraju pa dožive pad. To je normalno. Ali šteta da u trenutku kad je sve oko kluba pozitivno, i kada se vraćaju navijači, izostane rezultat.

Kako komentirate povratak Zvonimira Bobana u klub?

To je jedno ime, i čovjek koji je radio na najvećim mogućim funkcijama. Sigurno velik plus za cijeli hrvatski nogomet.

Vratimo se na vaš period u Dinamu. Redovito ste znali izboriti Europu, no često ste spominjali razliku između mentaliteta tih momčadi i ove koja u posljednjim godinama radi sjajne rezultate.

Cijeli mentalitet kluba se promijenio. Tada je bilo: "Ajmo izboriti Europu, pa šta bude.“ Dosta se teže ulazilo, kvalifikacije su bile dosta drugačije prije mene, a onda se to malo olakšalo i stvorio se koeficijent.

U grupama smo igrali podređenu ulogu. Dobro, uspjeli smo pobijediti Arsenal, bili smo konkurentni s Olympiakosom, žao mi je što tada nismo prošli skupinu, baš smo mogli. Poslije toga stvorila se dobra grupa igrača s kojom se promijenio mentalitet. To je zasluga i igrača prije mene i tijekom, stvorio se autoritet i koeficijent koji je kasnije pomogao.

Najbolji trenutak u Dinamu?

Pobjeda protiv Arsenala, 2:1 na Maksimiru. To je bio poseban rezultat za to vrijeme. Sjećam se da smo napravili jako dobru analizu. Naravno, Englezi su nas podcjenjivali, što nam je uvijek išlo u prilog. Ali napravili smo dobru analizu. Moram reći da smo imali odličan karakter u svlačionici. Bila je to zaista dobra ekipa: karakterno, igrački i po kvaliteti. Nekako se sve poklopilo.

Imali smo malo sreće kad je Giroud dobio crveni karton, ali generalno mislim da smo odigrali jako dobru utakmicu. Zasluženo smo pobijedili, bez ikakvih upitnika na kraju. Nije da su oni promašivali prilike pa da se može reći da smo imali sreće. Zasluženo smo pobijedili. I to nije bila njihova rotacijska postava, igrali su Sanchez, Giroud, svi njihovi najbolji igrači. Velika imena.

Kako su se igrači Arsenala ponašali u toj utakmici?

Na početku sam osjetio određenu opuštenost. Vjerujem da su nas podcjenjivali. Nervoza je kod njih poslije rasla, to se definitivno vidjelo i po Giroudovom crvenom kartonu. Iako je isključenje bilo dosta rano, osjetili su odmah da smo ih dobro analizirali i da se dobro slažemo na terenu. Shvatili su da im neće biti lako.

Osim te utakmice na pamet pada uzvratni susret protiv RB Salzburga u Austriji, play-off Lige prvaka. Dinamo je nakon produžetaka pobijedio s 2:1, Junior Fernandes u 87. minuti i Hilal Soudani u 95. donijeli su preokret. U toj utakmici proradila je taktika postavljanja Gordona Schildenfelda u vrh napada.

Posebna utakmica, zaista. Moram priznati, mislim da je čak i Sopa (Željko Sopić op. a. ), koji je bio asistent Cici (Zlatku Kranjčaru, op. a.), zaslužan za to. Vjerujem da je njegova ideja bila da se Šifo stavi u napad. Ali nemoj me držati za riječ, da ne istrčim. On je direktno utjecao na tu odluku o ulasku. Mislim da je to bila njegova ideja.

To su taktičke stvari. Trener ili pogodi ili izgubi. Ili ispadneš genij ili te pitaju: "Što si to radio?" Ali bila je to stvarno sjajna momčad. Kad spomeneš Fernandesa i Soudanija - kakva su to bila krila! Sreća je ako danas nađemo jednog ili dva takva igrača te kvalitete. Tu je Pjaca, ali... Prije Pjace bio je Oršić, no ne sjećam se da je bilo puno više takvih krilnih igrača.

Prije Arsenala došli su Ivo Pinto, Fernandes, Soudani, mislim da je i Sigali tada bio s nama. Pogodili su praktički sa svakim strancem, igrački i karakterno. Naravno, bilo je tu nekih iskakanja, to je normalno. Ali generalno, bili smo dobra ekipa, uvijek bismo se vratili na tvorničke postavke. Zaista je to bila strašna momčad.

Kakav je Sigali? Sada ste i skupa u Lokomotivi.

Ma, Sigali je izvanredna kvaliteta, prava ljudina. On je prvenstveno dobar čovjek.

Vaša najdraža SHNL utakmica?

Definitivno derbi na Poljudu. 2:0 za njih u prvom poluvremenu, a onda preokret na 2:3. Posebna utakmica. To mi je najdraža utakmica, čak i draža od one protiv Arsenala.

Prije toga smo osigurali plasman u Europu i otišli na team building na Kornate na dva-tri dana. Bili smo na plaži, suncu, moru, dosta opušteni. Došli smo na Poljud gdje smo u prvom poluvremenu dobili po lampi, ali smo izvukli pobjedu. To je nešto posebno, pobijediti na Poljudu, utišati publiku, zabiti u sudačkoj nadoknadi.

S kim ste imali najbolji odnos u svlačionici u Dinamu?

Pokumio sam se s Pivarićem, a iz te generacije sam još jako dobar s Ademijem. Čuo sam se prije intervjua s njim.

Što kaže Ademi?

U to neću ulaziti, ha-ha. Ali da, s njima sam ostao u najboljim odnosima.

Jedna mrlja iz razdoblja u Dinamu je sezona bez Europe, 2016./17., kada su Plavi u dvomeču protiv albanskog Skenderbeua ispali iz pretkola Europa lige.

Tada smo možda podcijenili situaciju. Ne samo mi igrači, već generalno kao klub. Izvukli smo ždrijeb koji nam je, barem na papiru, djelovao kao povoljan. U tom razdoblju klub je ostao bez nekoliko važnih igrača. Marko Rog je već bio otišao, Pjaca također. U prvu momčad su ušli mlađi igrači poput Nikole More.

Je li to vaša najniža točka u Dinamu?

Da, bez sumnje. Taj ispad iz Europe bio je velik udarac.

Igrali ste uz njega, kakav je bio mladi Marko Pjaca iz prve ruke?

Bio mi je užitak gledati ga. Danas čak podcjenjujemo koliko je stvarno bio dobar. Imao je jako dobru i ovu sezonu, iako je bilo uspona i padova. Ali tada, kad je išao prema Juventusu, ja sam iskreno mislio da je sljedeći korak Real Madrid. U tom trenutku on je nama sam rješavao utakmice svojom individualnom kvalitetom.

Hrvatska u posljednjim godinama ima problem s krilima. Igrali ste u Dinamovoj akademiji, je li to možda povezano s pristupom mladih igrača i načinom igre?

Da, nismo. I to je šteta. Kad pogledaš generalno, Hrvatska je u zadnjih 15-20 godina imala premalo vrhunskih krila. Imao si Pjacu, Perišića, Oršića, Brekala, ali to je sve skupa premalo za zemlju s takvim nogometnim potencijalom. Mi smo poznati po tome da volimo imati loptu u nogama, da igramo više na posjed, a manje u prostor.

Pjaca se nakon ozljeda vratio u HNL i tako oživio karijeru. Treba li više hrvatskih igrača gledati u tom smjeru kad ne uspiju u inozemstvu?

Apsolutno. Ima trenutaka u karijeri kad jednostavno moraš napraviti korak unatrag da bi opet krenuo naprijed. Pjaca je to shvatio. Htio je igrati, ništa drugo, i to mu se na kraju isplatilo.

Mnogi igrači to teško prihvate?

Većina ne želi. Ego proradi, neki kažu: "Neću se ja vraćati, to nije za mene." Ja to ne gledam tako. Nekad moraš otići 25 centimetara nazad da bi napravio metar naprijed. To je jednostavno tako.

Za reprezentaciju ste debitirali 2014. protiv Argentine.

Pa, najspecifičnije iskustvo. Debitirati za reprezentaciju je poseban osjećaj sam po sebi. A igrati protiv Argentine koja dolazi s Messijem, tu su bili Aguero, Mascherano, čudo od ekipe. Tu utakmicu je igrala većinom HNL ekipa.

Anas Sharbini, Marin Leovac, Šime Vrsaljko, Marko Lešković, Tin Jedvaj, Hrvoje Milić, Milan Badelj, Duje Čop, Mateo Kovačić i Lovre Kalinić igrali su u toj utakmici. Argentina je pobijedila 2:1.

Da, još smo i poveli na toj utakmici. Za nas je to bilo: "Ovo je to, sad se moraš pokazati." Borili smo se maksimalno, imali smo već neke iskusnije igrače - Kovačića, Vrsaljka, Badelja - koji su već igrali na ozbiljnijoj razini. Na kraju smo izgubili, ali mislim da je tu bio neki sumnjiv penal. Nije to bio zaslužen poraz, ali dobro, bila je to prijateljska utakmica.

Godine 2018. dogodio se prelazak u Legiju, gdje ste dobili nadimak Profesor zbog svoje igre. Biste li rekli da ste tamo igrali najbolji nogomet u karijeri?

Možda. U tom trenutku sam već sazrio, imao sam 28, 29, 30 godina. To su najbolje godine za igrača. Barem u tom trenutku, bio sam najzreliji.

Trebalo mi je malo vremena za adaptaciju na njihov nogomet, koji je dosta fizički zahtjevan. Došao sam iz sustava gdje smo praktički cijelo vrijeme dominirali i bili na lopti, a tamo je liga izjednačenija. Nije bilo lako.

Ali mogu reći da su to bile predivne tri godine. Tamo je bilo jako lijepo - puni stadioni, lijep stadion i vrhunski tereni. Bio sam u najvećem klubu Poljske i osvajali smo trofeje. Navijači? Ma, milina. Baš nešto posebno. Svaka utakmica puna i lijepa, stvarno.

Usporedivo s Bad Blue Boysima?

Pa, Boysi su uvijek na vrhunskoj razini, to ne mogu osporiti. U moje vrijeme je bio taj sukob između njih i uprave, ali to je to. Kad Dinamo napravi stadion kakav zaslužuje, bit će to na toj razini. Prvo na Kranjčevićevoj, pa na Maksimiru. Ako sve bude po planu, to bi moglo podići nogomet u Zagrebu na još višu razinu.

Vidiš i sam da za neke utakmice, kad je prognoza da će padati kiša, ljudi čekaju zadnji trenutak za dolazak. Toga nema kad imaš natkriven stadion i kad možeš povesti djecu. Znaš da se nećeš smočiti jer nećeš pokisnuti.

U Poljskoj toga nema?

Oni imaju kulturu odlaska na utakmicu. Imaju obiteljski sektor gdje ljudi dođu s djecom, cijele obitelji. Oni imaju razne sadržaje i zabavu na stadionu. Cijeli dan mogu tamo provoditi vrijeme i družiti se.

Kao da je Hrvatska napredovala po tom pitanju. Otvaraju se fan zone, popratni sadržaji uz utakmice… Hajduk je priča za sebe, ali dobru posjećenost imaju i klubovi poput Istre i Slaven Belupa.

Definitivno se diže, a s novim stadionima bi to bila neka nova razina.

Poljska liga je u velikom uzletu što se tiče infrastrukture i ulaganja, no dojam je da još uvijek kasni po pitanju same igre.

Muče se s ulaskom u Europu. Tu imaju problema. Imaju loš koeficijent. U Hrvatskoj klubovi isto teško izbore te grupne faze. Sad kad je tu Konferencijska liga, sad je puno lakše ući, pa tu igraju. Ali Liga prvaka i Europa liga, to je bilo stvarno teško izboriti. Definitivno smo mi kao nacija talentiraniji, tu uopće nema spora. Ali to te nosi samo do jedne točke.

Posebno se ističe finale Kupa u Poljskoj.

Finale Kupa u Poljskoj tradicionalno se igra na nacionalnom stadionu u Varšavi. Tamo je kapacitet 50.000 mjesta i svake godine se igra 2. svibnja.

Taj stadion izazvao je veliku pozornost u Hrvatskoj kada je reprezentacija na njemu igrala utakmicu Lige nacija.

Tako je. Dva kluba tamo uđu u finale i jedna polovica stadiona navija za jedan klub, druga za drugi, i to je puna kuća, prava fešta, nogometni praznik. To je 50.000 ljudi, sad je nedavno Pogon iz Szczecina igrao protiv Legije, stadion je bio pun. Baš mi je prijatelj poslao snimke, to je nešto nevjerojatno za doživjeti. Nije usporedivo s našim kupom. Oni su od toga napravili praznik.

Nakon avanture u Poljskoj, slijedio je odlazak u Saudijski Damac u srpnju 2021. godine. Kako ste se tamo snašli?

Sam dolazak bio je pravi kulturološki šok. Ipak dolaziš iz Europe, a tamo je sve drugačije, nije mi bilo jednostavno. Posebno prvih mjesec dana, bilo mi je stvarno teško priviknuti se na novu sredinu.

Iako su me dočekali hrvatski trener i stručni stožer, sve mi je u početku bilo jako naporno. Ali malo po malo, čovjek se na sve navikne, i na život i na nogomet. Kad je nakon mjesec dana stigla moja obitelj, bilo mi je puno lakše. Sve se s vremenom posložilo, ali taj početak nije bio nimalo lagan.

Jeste li se dvoumili kada je stigao poziv?

Jesam, kako ne bih. U tom trenutku nisam planirao odlazak u Saudijsku Arabiju, više sam očekivao da ću ostati u Europi. Međutim, ništa se konkretno nije realiziralo. Nije bilo ponude zbog koje bih rekao: "To je to, moram ići." A onda se pojavila Saudijska Arabija i financijski je to bila najbolja opcija.

Damac je tada bio posljednji na tablici. Rekao sam si da ću uzeti rizik, a na kraju sam tamo proveo tri i pol godine.

Sada se u pravilu nalaze oko sredine tablice.

Da, postali su stabilan prvoligaš. Godinu prije mog dolaska borili su se za opstanak, a isto je bilo i te sezone kad sam stigao. No od tada su stvari krenule nabolje.

Već sljedeće godine ostvarili smo povijesni uspjeh, završili smo kao peti na ljestvici, što je bio najbolji plasman u povijesti kluba. Nakon toga su se učvrstili u sredini tablice i već godinama drže stabilnu poziciju u ligi.

Je li bilo naznaka da će se saudijska liga pretvoriti u ovo što je postala? Trenutak kada je Cristiano Ronaldo potpisao za Al Nassr, kako to ljudi tamo doživljavaju?

Nije bilo naznaka. Bilo je tu i prije nekih vrhunskih igrača, Ever Banega, Gomis… Ali puno rjeđe, bilo ih je manje. Jedna ekipa imala je maksimalno 2-3 takva igrača. I onda je niotkud došao Cristiano. Znao sam da će njegov dolazak otvoriti vrata. Čim su njega uspjeli dovesti, nebo je granica.

Igrali ste protiv njega?

Jesam, tri utakmice. Bio je impresivan. Iskreno, mislim da on i dalje može igrati u Europi bez problema. Pogotovo u klubovima koji dominiraju posjedom, gdje ne mora previše sudjelovati u obrani.

Koliko je zapravo utjecao na klub i ligu?

Ronaldo je promijenio sve - ne samo klub, nego i cijelu ligu. Kad je stigao, promijenili su način prehrane, način treniranja, sve. Čuo sam priče kako je tamošnji kondicijski trener uspio podići fizičke kapacitete igrača za 10 do 15 posto. Počeli su davati više od sebe, sve se profesionaliziralo.

Što mislite, u kojem će se smjeru liga nastaviti razvijati?

Imaju jasan cilj - žele napraviti ligu koja će biti stabilna i konkurentna, s ozbiljnim ulaganjima. Teže tome da ih se percipira kao ozbiljnu nogometnu ligu na svjetskoj razini. Ne vjerujem da će stati s ulaganjima, barem ne do Svjetskog prvenstva 2034. godine, koje organiziraju.

Je li infrastruktura na toj razini?

Još nisu potpuno spremni po pitanju infrastrukture. Imaju zaista odlične terene, oni su bez greške, ali dosta stadiona je zastarjelo. Imaju nekoliko novih objekata, ali tu se još ulaže i ulaže se pametno.

Primjerice, u Damacu smo tada dobili novi stadiončić, kapaciteta četiri do pet tisuća gledatelja. To izgleda kao mali kamp, ali s natkrivenom tribinom i stvarno kvalitetnim terenom. Takvi su stadioni idealni za treninge i manje utakmice, a sve skupa podsjeća na razinu koju imaju europske akademije.

Veliki klubovi već imaju velike stadione i sjajne uvjete. Njihovi objekti su na vrlo visokom nivou, i tu se vidi jasna razlika u ambicijama. Sve u svemu, ide to u dobrom smjeru.

Hoće li s vremenom i drugi klubovi, osim velike četvorke (Al Hilal, Al Ahli, Al Nassr, Al Ittihad), pojačati ulaganja ili će i dalje postojati velika razlika?

Općenito gledano, svi klubovi dobivaju određeni budžet. I manji klubovi mogu dovoditi ozbiljna pojačanja, samo u određenim okvirima. U prvoj godini reforme liga je bila puno otvorenija u financijskom smislu, tada su svi klubovi imali pristup većim sredstvima. Kasnije su ti iznosi smanjeni i jasnije definirani.

Velika četvorka ima posebnu podršku, stoje iza njih sredstva iz Public Investment Funda (PIF), a uz to imaju i privatne ulagače koji ulažu vlastiti novac, posebno kad se radi o dovođenju zvučnih imena.

Manje klubove pak financira Ministarstvo sporta, ali njihovi su budžeti ograničeni. Ipak, i u tim okvirima mogu dovesti jako dobre igrače. Razlika između velikih i malih klubova postoji i sada, a postojala je i ranije, to nije ništa novo.

Damac je, recimo, pretprošle godine doveo Nicolaea Stanciua, kapetana rumunjske reprezentacije. Tu su i imena poput Kevina N'Koudoua, koji je igrao za Beşiktaş, a ranije i za Marseille i Tottenham. Dakle, i klubovi izvan velike četvorke mogu složiti vrlo ozbiljne momčadi.

Kakva je situacija s hrvatskim igračima u Saudijskoj Arabiji? Marcelo Brozović je jedan primjer.

To je individualno, ovisi od igrača do igrača. Uzmimo za primjer Stanciua, imao je zapaženu ulogu na Europskom prvenstvu, a sada se vraća u Genou. To znači da i dalje ima visoku razinu i da saudijska liga ne znači nužno silaznu putanju u karijeri.

Imali smo i Kantéa koji je igrao za francusku reprezentaciju i svejedno je nastupao u Saudijskoj Arabiji. Bilo je tu još nekoliko reprezentativaca, pa čak i igrača iz Srbije koji su imali vrlo zapažene nastupe na velikim natjecanjima. Zato ne bih rekao da je saudijska liga slabija pa da zato tamo završe samo oni koji ne mogu igrati drugdje.

Što se tiče Brozovića, moguće je da je u nekom trenutku malo uplovio u zonu komfora. Možda se jednostavno malo opustio. Kada pogledaš njegov profil, kvaliteta mu nije sporna i vjerujem da bi i dalje mogao lagano igrati u ozbiljnom europskom klubu. Ali pretpostavljam da je stigla ponuda koju nije mogao odbiti iz financijskog, a možda i životnog aspekta.