GLUMAC Asim Ugljen emotivnim se tekstom oprostio od kolege i prijatelja, scenarista Marka Hrenovića.

"Uopće na znam kako početi, kako ovo napisati. Nadao sam se da se nikada neću naći u ovakvoj situaciji, no, tu sam. S kurcem u guzici i knedlom u grlu. Unaprijed se ispričavam, ne znam da li sam uopće u stanju biti iole koherentan, jer ovakav osjećaj psihofizičke oduzetosti svega, pa i duha, sam doživio samo jednom u životu i nadao sam se da više nikada neću.

Ovo će vjerojatno biti najintimniji tekst koji ću ikada napisati, zlo mi je od same pomisli, ali ovo je najmanje što mu dugujem. I bit će jebeno neugodan. No, da ga napišem ikako drugačije, proklinjao bi me, a to fakat ne želim. U mojem životu, postoje osobe bez kojih ja nisam ja, i bez kojih, suštinski ne funkcioniram kako bih trebao funkcionirati. Moj najveći životni strah je gubitak bilo koga od njih, jer moja cjelokupna hrabrost proizlazi iz svjesti da imam te ljude uz sebe", započeo je Asim u objavi koju dalje prenosimo u cijelosti...

"Ne mogu te uskrsnuti. A to je jedino što bi pomoglo"

"Čovjek vrijedi onoliko koliko vrijede ljudi kojima je okružen." - Cordelia Vorkosigan

To je jedna od najistinijih rečenica koje sam u životu čuo, i smatram te ljude koje imam oko sebe nemogućom srećom i blagoslovom. Tih ljudi nema puno, i svaki vrijedi svoje težine u zlatu za me. Za jednu njihovu dlaku, ubio bih. Jedan od tih ljudi je bio moj brat, moj prijatelj, moj niger, čovjek čiju sam dušu poznavao do tančina, kao i on moju.

Netko bez koga sigurno danas ne bih bio tu gdje jesam. Marko Vladimir Hrenović- Torpedo.

I lik, jebem li ti apsolutno sve po spisku, da ti jebem. Puši mi kurac, jer ovo što si mi napravio, da si mogao, ne bi me čudilo da si napravio, samo da mi napakostiš i smiješ mi se. Uopće ne kužim kako sam se našao u poziciji da ja tebi pišem obituarij. Trebalo je biti obrnuto.

Doslovno bih radije pisao obituarij Tolstoju ili Hemingwayu, negoli tebi. Pa koji ti je kurac, kak' si me mogao ovako sjebati. Od svih oblika umjetnosti, najvećma na svijetu cijenim pisanu riječ. Neka se nitko ne uvrijedi. A Hrenky, moj Tukson, je bio najveći pisac u povijesti čovječanstva.

I sad se nimalo ne zajebavam, niti olako ovo govorim. Nekog kurca sam u životu pročitao, te nekog kurca o pisanoj riječi i znam. Štoviše, živim od izgovora pisane riječi. I neka mi svi pisci na listi ne zamjere, sve vas volim, ali Hrenky je bio čovjek koji se ne rodi jednom u sto, jednom u tisuću godina, nego vjerojatno jednom u povijesti jedne vrste.

Nikada, ali nikada nisam vidio nekog da je toliki majstor riječi kao što je bio on.Skidam kapu i Tolstoju i Dostojevskom i Gorkom, Cervantesu, Milleru, Hemingwayu, Ostrovskom, Herbertu, Plautu, Krleži, and the list goest on. Ali Marko Hrenović je jedini pisac pred kojim klečim.

Upoznali smo se na prvoj godini Akademije, budući da Gluma i Dramaturgija dijele teoretska predavanja. Te, na njegov nagovor, to ljeto završili u Grožnjanu sa Vjeranom Zuppom, kojeg isto više nema, te grupom studenata, da pretvorimo Ionescov neobjavljeni prozni tekst u dramski, te postavimo predstavu.

I bome jesmo. I to kakvu. Tekst koji smo napisali je graničio sa manijakalnim, ali Zuppa se oduševio. A najzaslužniji za taj tekst, si bio ti, Hrenky. Tu je počela ljubavi između nas dvojice. Nikada nisam upoznao nikoga, čiji su se ukusi u apsolutno svemu, od glazbe, književnosti, slikarstva, svega, toliko poklapali s mojima.

Način na koji smo se razumjeli je bio sumanut. Nekad bi ljudi gledali i slušali naše rasprave i komentirali da smo toliko poremećeni u kombinaciji, da to nije jebeno normalno. I nije bilo. Mi smo se razumjeli sudbinski. O našim dogodovštinama bih mogao napisati i knjigu, a bogme i hoću, da svijet vidi kakav je to gigant od čovjeka bio.

Zadnjih 20 godina smo proveli zajedno, te napisali stotine pizdarija. I oduvijek maštali o tome kako ćemo jednog dana to sve snimiti, postaviti na scenu, objaviti. Čekali smo taj trenutak da nam se zvijezde poklope i da se to napokon dogodi. I dogodio se. Došao je trenutak gdje smo mogli sve naše sulude snove, ideje, tekstove i ino pretvoriti u stvarnost.

I nisam ga nazvao. Nisam mu niti poslao poruku. Jer on je bio drugačiji čovjek. Netko tko nema mreže. Netko tko nema smartphone. Netko tko ti šalje mail kada želi stupiti u kontakt s tobom. I htio sam mu reći da je naš trenutak kada sve te snove možemo pretvoriti u stvarnost došao. Htio sam mu to reći osobno u lice. Da vidim kako se ozari kada shvati da ćemo napokon to sve stvarno napraviti.

Sve ono o čemu smo tolike godine sanjali. I noć prije negoli ću se vidjeti s njime da mu to kažem, Marko je preminuo. Tiho, mirno, u snu. I ostavio mene po prvi put preplašenog na životnoj razini. Doslovno sam planirao, kao u filmovima, and they lived happily ever after, s njime. Da do penzije pišemo i produciramo naša sranja, nešto na čemu smo radili sve te dekade. I onda me zajebao i ostavio me samog.

Ovo zvuči kao loš vic. Doslovno sam Beavis koji je ostao bez svojeg Buttheada. Matt Stone bez Treya Parkera. Maverick bez Goosa. Prijatelj me nazvao i pitao: "Što ćeš ti sad?" I po prvi put u životu nisam imao niti ideju. Doslovno. Ne mogu te uskrsnuti. A to je jedino što bi pomoglo.

I ideja da to ne mogu me morbidno plaši. Jer fakat ne znam kako ću bez tebe. Kako ću bez da ti pošaljem tekst u tri ujutro da mi pomogneš, ili da te nazovem u dva da mi pomogneš s ulogom? Ovakav oduzimajući strah sam osjetio samo kada je Adis imao nesreću i kada danima nismo znali hoće li se izvući ili ne.

Povraćao sam koliko sam plakao, a to nikad prije nisam. Dvaput. I znam da bi me sad stjerao u kurac i rekao da ne budem pička i da prestanem cmizdrit, ali jebi se, frende. Ti si ostavio mene, a trebalo je biti obrnuto. Nabijem te na kurčinu. Jebi se, kako si mogao?!

Kak' da ja sad idem dalje? Osudio si me na tuđe tekstove do kraja života. Pa koji ti je kurac, kako si mi mogao to napraviti!?! Kunem vam se svima, osjećam se kao da mi je netko odrezao ruku. Stvarno, i ovo ne govorim u afektu. Ostao sam bez ruke. I nemam blage kako ću dalje. Mislim, znam, stavit ću kuku, ali kuka nikad nije ruka.

Sjedio sam ispred Akademije, umoran od noćnog snimanja i pio kavu. Prišao mi je i pitao me zakaj sam tužan. Nisam bio. Ali iz zajebancije sam mu rekao da sam tužan jer mi na klasi ne daju da glumim terorista. Rekao je da ne brinem, da ću glumiti terorista. Sutradan je došao i dao mi dva papira ispisana rukom.

Pisalo je: "Apokalipsa, dobra drama u četiri slike. Za Asima." I bio sam terorist. Te smo postavili to za KRADU na Akademiji. Ljudi nisu vjerovali kakvi smo debili. A mi smo se smijali jer smo znali da je to proizašlo iz naše sprdnje. Bio je jedini čovjek koji mi je napisao sve što sam ikada želio.

Bio je čovjek koji je izmislio riječ kaligularno, a ja sam bio jedini čovjek koji je razumio da ja to Small Boot napad od Hulka Hogana, jer Kaligula znači Mala Čizma, iliti Čizmica. Obojica smo pucali od ponosa, ja, jer je netko koga toliko volim, smislio nešto toliko genijalno kao kaligularno, a on, jer je netko koga on voli, shvatio što želi reći.

I sad ga više nema. A ja ne znam kako dalje. Sve što sam ikada htio, sada je neostvarivo, jer nema tebe. Jer bez tebe, ja ne znam kako. Jebi se. Namjerno si mi ovo napravio. I kad dođem u Pakao, gdje znam da me čekaš, razbit ću ti pičku za ovo. Pa idemo pit. Tvoj odlazak me promijenio. Više nikada neću biti isti. I mrzim te zbog toga. Voljet ću te zauvijek, Tuksone moj. I jebi se još jednom.

Fakat si me sjebao. Da sam bar ja tebe. Requiscas in pace, brate moj.

Tko je bio Marko Hrenović?

Marko Hrenović bio je hrvatski scenarist poznato po radu na projektima kao što su Dnevnik velikog Perice (2021.), Bumbarovo ljeto (2025.) i Počivali u miru (2013.).