PUKOVNIK Saito iz Mosta na rijeci Kwai bio je holivudski seks-simbol u mladosti i to zvuči nevjerojatno koliko i Saitov zahtjev da se most izgradi do 12. svibnja 1943., međutim znamo da se stvarno izgradio, a bogami i ovaj je stvarno bio mokri san ženske kinopublike 1910-ih i 20-ih. Sve se može kad Japanac nešto hoće i tu imamo dva čvrsta dokaza. Japančevo ime glasilo je Sessue Hayakawa, Kwai mu je bio posljednji pravi juriš, a prije toga ih je imao mnogo i nije im manjkalo raznovrsnosti.

Otac mu spasio život

Sessue je rođen 1886. kao Kintaro Hayakawa, iz nekog razloga u hodu je promijenio ime, a zamisao njegovih roditelja bila je da postane član Japanske carske mornarice. Zbog povrede on to nije ispunio, pa je stari Hayakawa, prikladno japanskoj tradiciji, osjećao veliki stid što mu je sin gubitnik u nastajanju, a mladi Hayakawa, opet prikladno japanskoj tradiciji, pokušao je samoubojstvo iliti "seppuku" s 18 godina. Spasio ga je otac.

Poslije toga su ga roditelji poslali u SAD da juri bankarsku karijeru kad već fizički nije bio sposoban za mnogo što, ali to je samo jedna verzija njegove biografije. Druga glasi da se bavio pranjem suđa, radom u tvornici, prodavanjem sladoleda i konobarenjem po Americi prije nego što se okrenuo glumi.

No koja god da je priča točna, obje su suglasne da se nakon nekog vremena bacio na daske, da je primijećen u predstavi Tajfun i da je zbog toga uzet da igra u istoimenom filmu iz 1914. kada je i postao zvijezda platna.

Uslijedila je DeMilleova Prevara i još nekoliko naslova. Sessue je u to vrijeme slovio za najplaćenijeg glumca s, za tadašnje uvjete, nevjerojatnih 3500 dolara zarade tjedno, ali mu se nije sviđalo što su ga uglavnom stavljali u slične uloge (Japanac=negativac, važilo je), pa je osnovao svoju producentsku kuću, sam sebi birao posao i uzimao još više novca nego ranije.

Žene mu se bacale pod noge

Slovio je za zen glumca, hladnog pogleda i bez mnogo mijenjanja grimase, što je bilo osvježenje za taj period u nijemom filmu kada su se većinski glumci trudili što ekspresivnije pokazati osjećaje, a i ženama se svidio njegov pristup. Postoje mnoga svjedočanstva kako su mu se doslovno bacale pred noge i širile bunde kada je izlazio iz automobila.

To su mahom bile bjelkinje, tako da ne znam je li njegov status među gospođama poboljšao ili pogoršao američko-japanske odnose.

U svakom slučaju, antijapansko raspoloženje imalo je svog zamaha u ondašnjem Hollywoodu i bilo je jedan od glavnih razloga zašto je Hayakawa 1922. napustio to mjesto iako mu se popularnost mjerila s Chaplinovom ili onima koje su imali Douglas Fairbanks i John Barrymore. Bez ustezanja se smije reći da je bio preteča Rudolpha Valentina.

City of dim faces, His birthright, Bonds of honor, Dragon painter još su neki filmovi iz ere kad je ime Sessuea Hayakawe značilo povećanje vlažnosti zraka u prostoriji.

U narednim desetljećima živio je nomadski i stekao slavu i obožavanje širom Europe, u Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj, Rusiji, tako da nakon što je postao prva azijska zvijezda u Americi, postao je i prva azijska internacionalna zvijezda.

Drugi svjetski rat proveo u Francuskoj

U mnogim zemljama stigao je ponešto snimiti i uvijek su to bili megahitovi u okvirima granica tih država. Drugi svjetski rat proveo je zaglavljen u Francuskoj i sad i tu imamo dvije verzije (ima za još nekoliko točaka, ali mnogo je sve to cjepidlačiti).

Po jednoj je bio dio Pokreta otpora i pomagao je savezničkim pilotima, po drugoj se samo bavio japanskim življem i pružao pomoć zemljacima u periodu kad nisu bili baš rado viđeni u Europi. U svakom slučaju nije se imao čega stidjeti poslije rata.

Prvi ga je Humphrey Bogart vratio u američku kinematografiju. Godine 1949. se na njegov poziv pridružio filmu Tokyo Joe, a u narednih 15-ak godina pojavio se u još nekolicini filmova, prije svega House of bamboo, The three came home, Novi švicarski Robinsoni i naravno u Mostu na rijeci Kwai Davida Leana, a njegov Saito kao "negativac od časti" negdje je dobar reprezentant i ostalih uloga koje je imao u post-(II)ratovskom periodu.

Alec Guinness osvojio je Oscara za glavnog glumca, Hayakawa je nominiran za sporednog i može se reći da Guinness jedino u scenama s japanskim kolegom nije taj koji ždere sve oko sebe uistinu nenadmašnom glumom, već su dva čovjeka praktično ravnopravni. Divota ih je gledati kako se takmiče u tvrdoglavosti i zanimljivo, Britanac pobjeđuje.

Nema sumnje da ga iz današnje perspektive ljudi najbolje znaju kao Saita, zasluženo, opravdano, ali ne smijemo zaboraviti da su 40 godina unazad horde tinejdžerki i njihovih majki rezale vene i kapilare za ovim žućkastim gospodinom i da se u knjigu filmskih šmekera upisao praktično ranije nego bilo tko drugi, a svakako je rijedak Japanac koji se u toj knjizi uopće našao, i to još prije 100+ ljeta, zaista impresivno.

Preminuo je 1973. u Tokiju, a svoje početke gotovo devet desetljeća ranije imao u gradiću Minamiboso. Koloritni gospodin Sessue Hayakawa.