PRIZNAJEM, i ja sam je prvo gledao: lice prekrasnih crta, sa zblajhanom plavom kosom, zgodno, gotovo androgino tijelo, mi, novostasali tinejdžeri sanjali smo je otvorenih očiju. Album Parallel Lines krasio je valjda svaku kolekciju ploča, mogli ste ga vizualno prepoznati na kilometar.

Tek godinama kasnije, kad su se malo smirili moji hormoni, vratio sam se izazovnoj Debbie Harry kao glazbenici. Jednoj od vrlo rijetkih koja se oprobala u različitim stilovima i u svakom od njih ostavila trajni pečat.

Zaštitno lice punka

Nije trebalo dugo tvorcima osebujnog magazina Punk da zamijete Debbie. Njezin bend Blondie je nastupao u kultnom CBGB klubu od 1975. godine, dok su se još zvali Angel and the Snake. Fotografija Debbie, koju je napravio njihov gitarist Chris Stein, krasila je duplericu Punka 1976. godine, a danas ju se cijeni kao umjetničko dostignuće. Godinu dana kasnije na naslovnici su bili Blondie s koncerta, a 1978. Debbie je prikazana u stripu kao pokvareni android koji susreće bend DEVO.

Nje je bilo posvuda, po svim časopisima koji su se bavili njujorškom alternativnom scenom, a onda i sve popularnijom punk glazbom.

Iako nekima i danas zna zazvučati čudno svrstavanje Blondie u punk, treba imati u vidu da je to bila oznaka za svu tadašnju minimalističku glazbu sirovog zvuka. U tu se shemu svojim pristupom glazbi na prva dva albuma (a pomalo i kasnije) uklapala i Debbie s Blondie.

Punk je imao i svoju provokativnu stranu, upravo kao i prva pjesma s debitantskog albuma nazvanog po bendu. Izvorni je naslov bio Sex Offender (to Debbie i pjeva na kraju pripjeva), što se izdavačima činilo previše drskim i to se moralo malčice dotjerati. Pjesmu su skladali Debbie i basist Gary Valentine, on je krenuo s nekom jednostavnom temom, a onda su je zajedno glazbeno i tekstualno razvijali.

Ako vam ovo malo vuče na Ramonese, niste u krivu. Napokon, nastupali su u istom klubu.

Disko kraljica

Premda volimo nostalgično na kraj sedamdesetih gledati kao na eru novoga vala, puno veću slušanost imao je disco, to bjelačko skrnavljenje funky glazbe. Sami potražite top liste onog vremena, nećete na vrhu naći Ramonese, Pistolse, Clash.

A ni Blondie u svojoj punk fazi.

Već spomenuti album Parallel Lines osmislili su kao simbiozu različitih stilova, projekt u koji su u to vrijeme već krenuli, primjerice, Clash i Stranglers. Sasvim razumljivo, jer ne možete publiku trpati samo dvominutnim pjesmama s tri žestoka akorda, punk je izražajno bio jako limitiran.

Debbie je nekako najviše voljela raditi s Chris Steinom, onim istim koji je napravio neke od njezinih najfamoznijih fotki. Još u pripremi prethodnog albuma Plastic Letters napisali su Once I Had a Love, koju su zbog ritma basa zvali i The Disco Song, ostavivši je prilično nedovršenom (nađete je na YouTubeu).

Vratili su joj se godinama kasnije, a lavovski dio posla obavio je njihov novi producent Mike Chapman, kojega je Debbie u početku gledala sumnjičavo, da bi je definitivno kupio produkcijom pjesme, kako su je sad nazvali, Heart of Glass. Punkerskim puritancima ovo je bilo ravno izdaji, a gledano ovako unatrag radi se o odličnoj numeri neobične melodijske linije i raskošnog zvuka. Zapravo, uopće nije jednostavno napraviti nešto tako slušljivo, ne čudi da je upala i na Rolling Stone listu 500 najboljih pjesama. 

U Engleskoj me svojedobno zasmijalo kad sam shvatio da većina izvornih govornika ima isti problem kao i ja s razumijevanjem što Debbie točno pjeva. Nemojte se sada praviti važni kad imate Google na raspolaganju, pretpostavljam da su Njujorčani bili jedini kojima su riječi sjele iz prve. 

Koketiranje s discom se isplatilo, na YouTubeu (a i izvan njega) to je njihova daleko najpopularnija pjesma.

Pop diva

Projekt prerastanja imidža punk benda još jače su nastavili na albumu Eat the Beat, dobivajući sve izrazitiji pop zvuk. Istina, nisam volio pop glazbu, bio sam zadrti rocker, trebalo mi je dosta vremena da shvatim da pop može biti kvalitetan (i da je u nekim sretnijim vremenima imao hrpu odličnih pjesama). Najviše su naglaska stavili na pjesmu Atomic, ali im se dogodilo da nju, a i cijeli album, zasjeni njihov singl Call Me.

Intrigantni film Paul Schradera Američki žigolo, s bezvremenski zgodnim Richardo Gereom, upletenim u političko-kriminalnu zavrzlamu s izrazitim seksi konotacijama, trebao je neku jaku naslovnu stvar. Nju je skladao Giorgio Moroder, "otac disca" i tvorac vrhunskih filmskih hitova (Flashdance, Ponoćni ekspres, Scarface), nazvao ju je Man Machine i ponudio Blondie da je izvedu.

Debbie je za nekoliko sati imala i tekst, zamišljen kao prilično zapaljiv monolog glavnog junaka. Neki su slušajući "Cover me with kisses, baby, cover me with love, roll me in designer sheets, I'll never get enough" zamišljali Gerea, a neki Debbie. Kako god, tekst je odlično pogođen, a i Debbie je sjajno digla svoj prilično moćan glas s C4 na visoki i voluminozni E5.

I tako je nastao hit koji je šest tjedana proveo na vrhu top liste i podario Debbie status božice popa, koja će nadahnuti novu generaciju pop diva, počevši od Madone.

Pionirka rapa

Blondie su zapravo sve vrijeme pratili, a povremeno i predvodili suvremene trendove. Znali su čak otići i u dosta avangardne vode, poput orkestralne pjesme Europa kojom su otvorili svoj album Autoamerican. Izdavači su odmahivali glavom slušajući snimljeni materijal, jer na njemu nisu vidjeli niti jedan potencijalni hit.

Prevarili su se. Obrada pjesme jamajčanskih legendi Paragons Tide is High postala je treći broj jedan za Blondie.

Ubrzo je s tog albuma došla i Rapture, njihova četvrta pjesma na vrhu top lista, pravo remek djelo autorskog tandema Harry i Stein. Kombinacija novog vala, funkyja, s primjesama jazza i istaknutom rap dionicom ovoj su pjesmi osigurali mjesto u povijesti pop glazbe kao prvom rapu na vrhu američke top liste.

A i Debbie je postala prva reperica s hitom, mora joj se priznati da se vrlo uspješno otisnula u tada prilično nove vode stila u kojemu je u prvom planu ritmizirani govor. No, za razliku od kasnijih šabolniziranih rap trendova, ova ima i originalnu, prilično kvalitetnu glazbenu podlogu, a ne neko sampliranje tuđih melodija.

Baka i njena mama

Moram vam na kraju ispričati i nešto tužno.

Tromjesečnu Angelu Trimble njezini su roditelji dali na posvojenje Richardu i Catherine Harry, koji su bebicu preimenovali u Deborah Ann. 

Debbie je još kao četvorogodišnjakinja bila upoznata s činjenicom da je posvojena. U mladosti nije kanila potražiti svoje roditelje, a onda ju je negdje 1980. uhvatila želja da upozna majku. Koja je inače bila koncertna pijanistica, od nje je Debbie očito naslijedila i svoj glazbeni talent. Nažalost, mama nije iskazala nikakvu želju da upozna svoju sada već odraslu i slavnu kćer.

Blondie su nakon ne baš uspješnog albuma The Hunter 1982. otišli sa scene, da bi se vratili sedamnaest godina kasnije s albumom No Exit i hitom Maria. Dosta uspjeha postigli su i s pjesmom Fun (s njihovog posljednjeg albuma Polinator iz 2017.). Od tada nisu više ništa snimili, gaze ih godine, a u travnju ove godine umro je i Clem Burke, odličan bubnjar i (ne samo) meni najdraži instrumentalist sastava. 

Ako pitate Debbi Harry koja joj je najdraža pjesma iz te druge faze, ona će bez krzmanja odabrati Mother iz 2011. godine s albuma Panic of Girls, za koju je napisala riječi.

Debbie je tad već bilo 66 godina, i dalje je imala prelijepo lice i vrlo očuvan glas. Novinare je uvjeravala da pjesma nema nikakve veze s njezinom mamom. Vama ću ostaviti da sami protumačite riječi "Mother in the night, where are you? I'm calling you, mother's left the building, we're the abandoned children".

Debbie je ove godine napunila osamdeset i mnogi se slažu da je i dalje zgodna na jedan drugačiji, posebni način.

Iza sebe ostavlja bogato potomstvo – pjesme, nastupe i spotove.

"Seks, stil, stav – sve su to sredstva izražavanja. Nisam pokušavala šokirati, pokušavala sam biti iskrena. Naša je glazba bila o slobodi – prelaženju barijera, plesanju na rubu, odbijanju uklapanja u kalupe".

Ona se svoje djece neće odreći.