NEKADA, ova tema bila je subverzivna i kontroverzna, danas i ne baš toliko. Promatrano iz zapadne perspektive LGBT+ tematika, postala je dio mainstreama, u tom smislu da je njena inkluzija prosto obveza u svim produkcijama i svim žanrovima, dakle neovisno o temi ili logici priče, gay parovi, trans i non-binarne osobe, moraju biti uključeni u radnju iako im možda organski u samom scenariju nije mjesto, što kod desno nagnute ili centrirane publike obično izazivaju gunđanje i negodovanje na "woke" propagandu.

S druge strane, to stvari možda čini i delikatnijim, te je u ovom, po svim osnovama duboko podijeljenom svijetu, potencijalno i veći izazov napraviti dobar film koji će, prije nego biti "gay", naprosto biti dobar film - komunikativan, prijemčiv i utjecajan prema ljudima različitih kultura, rasa, vjera, političkih uvjerenja i seksualnih preferenci a to je, složit ćemo se, oduvijek valjda i bio cilj svekolike svjetske umjetnosti.

S tim na umu, osvrnimo se na posljednjih nekoliko godina u pokušaju da proberemo moguće kandidate koji, uz markirani LGBT+ checkbox, sežu ka univerzalno umjetničkoj vrijednosti.

A Secret Love - 2020

Po mnogim parametrima, ovo je paradigmatična priča o bivšoj kanadskoj igračici bejzbola Terry Donahue koja je sa svojom partnericom Pat Henchel provela skoro sedam desetljeća u vezi koju su krile od obitelji i prijatelja, otkrivši se javnosti tek u 2009. kada su obje već bile u osamdesetim.

Spomenuta paradigma ne odnosi se samo na slične priče poznatih parova za koje se do kraja života samo špekuliralo "jesu li ili ne" - primjerice čuveni glumac Cary Grant i njegova veza s Randolphom Scottom, već na sve one ljude moguće i u našem bliskom okruženju, primorane da vode dvostruki život u strahu da će, jednostavno rečeno, zbog onih koje vole izgubiti one koje vole.

Uncle Frank - 2020

Alan Ball već je u svojoj antologijskoj seriji Six Feet Under pokazao vještinu u tretmanu naslovne tematike prirodno je integrirajući u svoju epsku priču o obiteljskim odnosima, seksualnosti, životu i smrti na početku XXI stoljeća.

Ujak Frank, predstavlja light varijantu svega toga, i jedan je od onih sezonskih indie filmova fokusiranih na interpersonalne odnose koji se tijekom nekog velikog road tripa odlaska ili povratka junaka u mjesto rođenja, kompliciraju i razrješavaju na sveopću korist ili sveopću propast.

U ovom slučaju, u fokusu je osamnaestogodišnja Beth (Sophia Lillis) koja saznaje da je njen idol iz djetinjstva ujak Frank (Paul Bettany) u tajnosti homoseksualac što naravno ostatku obitelji nije poznato pa je samim tim i zaplet logično usmjeren ka ovome otkriću i njegovom poučnom epilogu.

Welcome to Chechnya - 2020

Dokumentarac koji nas vodi u dio svijeta gdje se za seksualno opredjeljenje, uz čast, često gubi i glava. Zlonamjerni će svakako potcrtati da je svaki film koji Rusiju prikazuje u negativnom svjetlu automatski interesantan zapadu (nagrađen na Sundanceu i u Berlinu), odnosno da je oko javnosti možda tendenciozno skrenuto od projavljivanja homofobije i netolerantnosti u "savezničkim" zemljama, ili migrantskim sredinama zapadnih metropola...

No, na koncu, činjenice ostaju činjenice - ako ste gay u Rusiji a pogotovo u Čečeniji, loše vam se piše, a kako i koliko, prilično je dobro ilustrirano u ovih sat i pol minuta.

Titane - 2021

Borba s vlastitim spolnim identitetom, odnosno nedefiniranom i neprihvaćenom seksualnošću, obično je najburnija i najžešća unutar same psihe pojedinca, više no što je to u vanjskom svijetu međuljudskih veza i odnosa, a njeno metaforičko reflektiranje na papir, platno ili celuloid, vrlo često rezultira u vrlo vibrantnim kreativnim manifestacijama.

Primjerice, horor pisci Clive Barker, kao i njegova manje poznata kolegica Poppy Z. Brite (danas William Joseph Martin) stvarali su svoja najbolja djela u periodu ovakve borbe, dok, su nakon "izlaska iz ormara", potonuli u osrednjost i zaborav.

Francuska autorica Julia Ducornau pretpostavljeno je CIS žena (za starije čitatelje hetero), ali je svijet njene umjetnosti "as queer as it gets", što je slučaj i s njenim drugim filmom, body horrorom Titane iz 2021. koji stilskom, žanrovskom i nadasve kompetentnom obradom tematike (kao da i sama vodi ove borbe), uspijeva da se svrsta uz same vrhunce žanra koje je nekoć potpisivao veliki David Cronenberg.

Everything everywhere all at once - 2022

Oskarovski pobjednik iz 22. malčice je potonuo u zaborav i čeka da ga se u poznijem dijelu desetljeća ponovo otkrije, ili da u nekom još daljem trenutku postane kultni klasik i evergreen hit.

Prerušen u šarenoliku i atraktivnu zabavnu kino vožnju kroz multiverzume, ovaj film postavlja mnoštva važnih pitanja koje, pored homoseksualnosti, dotiču i probleme migranata u stranim kulturama, ali i osnovama nuklearne obitelji.

Da se pojavio trideset godina ranije, vjerojatno bi mu sudbina bila da danas bude voljeno čedo ponoćnih projekcija i opskurnih online filmofilskih kultova. Ovako, iako kvalitetan i zabavan, sijevnuo je u podesnom kulturnom trenutku, a onda otišao u hibernaciju iz koje će ga, kao što rekosmo, zanimanje nekih budućih filmskih arheologa moguće izvući i re-evaluirati

The Last of Us - episode 3, Long, long time - 2023

Doista, više nego u slučaju bilo kojeg skorašnjeg filma, ali i epizode ili sezone neke druge serije, ova zaokružena priča od sat i šesnaest minuta, stoji kao najbolji primjer odgovora na našu uvodnu premisu.

Romantična ljubav dvojice muškaraca prikazana na ovako direktan i neuvijen način, može odgovarajućoj publici djelovati odbojno, međutim, čak i najtvrdokorniji homofobi ne mogu poreći da je u slučaju treće epizode prve sezone Last of Us, gluma, režija, priča i egzekucija iste, prosto savršena. Kao i u slučaju svih velikih ljubavnih priča, akcent je prvenstveno na onom "ljubavna", a tek poslije gay.

Činjenica da su njeni protagonisti muškarci nije zanemariva, ali naprosto manje je važna. Kao i u slučaju posljednjeg velikog filma koji bi u tom kontekstu mogli spomenuti - Call me by your name, i za njeno razumijevanje, prije nego pripadanje LGBT+ zajednici, potrebno je da ste u dosadašnjem životu makar jednom nekoga, bezrezervno i bez zadrške voljeli.

Ako jeste, onda možete uživati. Ako niste, onda bi se, prije gledanja bilo čega, valjalo potruditi da to učinite.

Lijepa večer lijep dan - 2024

Ako je u svijetu mainstream, kod nas je i dalje duboka subverzija baviti se ovakvim temama. Osim što nas vraća u period omražene Jugoslavije i još omraženijeg komunizma, film Ivone Juke, hrvatski kandidat za Oscara iz 2024. gura još jedan prst u oko (da ne budemo bezobrazni pa da kažemo nešto drugo).

Njegov festivalski i kino život protekle godine, učinio ga je dostupnim jako malom broju publike čija je reakcija i ocjena uglavnom bila pozitivna.

Međutim, istinska pobjeda, više za umjetnost nego za LGBT+ ideju o inkluziji, bit će tek kada i ako film zaživi i bude prihvaćen, voljen i poštovan od šire publike. Ukoliko se to ne bude dogodilo, naravno uvijek možemo reći da je narod glup, zatucani, prepun mržnje i predrasuda.

S druge strane, možemo stvari staviti u širi kontekst i zapitati se zbog čega u globalu domaća kinematografija, čak i kada izgleda svjetski s kompetentno uslikanim, režiranim i odglumljenim filmovima i dalje životari u nekim sivim elitnim mjehurima teško dopirući do umova i srca onih kojima bi prvenstveno trebalo da se obraća.

S obzirom na sve, nadajmo se da će se kod ovog filma situacija preokrenuti i makar malo krenuti na bolje.