SVE JE MANJE istinskih veličina u Hollywoodu, a od utorka to ide i na dušu Roberta Redforda, bez trunke sumnje jednog od najznačajnijih aktera industrije filma u posljednjih pola stoljeća i više.

Elitni glumac, redatelj, generalno filmski radnik i težak slučaj face, jedna od glava koje su nosile "drugu zlatnu eru" američkog filma, možda nije imao moć megatransformacije, ali bi li itko bolje od njega odigrao šmekerice, zlosrećne heroje ili nemirne malogrešnike u nekim od monumentalnih ostvarenja Hollywooda tog i svakog vremena... pa teško.

Taj elitni status je sam izborio za sebe, jer nije igrao Redford baš u bilo čemu i kad ga ugledaš na TV-u znaš da bi trebalo dati šansu filmu. Ako ništa, da bi ispoštovao ljude koji su se namučili da ga pridobiju za ulogu, a podrazumijeva se i njega samog.

Dosta klasika - pet se izdvaja

Na stranu sve ostalo čega naravno ima pregršt, ali Svi predsjednikovi ljudi, Tri Kondorova dana, Butch Cassidy i Sundance Kid, Žalac, Jeremiah Johnson, premali je, gotovo jedva vidljiv broj glumaca s takvih pet klasika i s pet glavnih uloga u njima, a ne samo to nego je Redford i apsolutno nezamjenjiv u spomenutim (i svim ostalim) ulogama.

I mogli bi neki drugi da se mjesecima spremaju, izgladnjuju, bildaju, ne kupaju, samuju, vježbaju izgovor, što god da bi "ušli u lik", ali Redford je imao ono "rodila majka" kao što već rekosmo. Dobitnik Oscara za režiju (Obični ljudi), što i nije nevažno, a također osnivač najčuvenijeg festivala nezavisnog filma i posebna je vrsta cara jer mu je dao ime po svom legendarnom vestern liku, je li, Sundanceu. 

Možemo unedogled nabrajati Redfordova djela i zasluge, međutim postavlja se pitanje je li poanta sve to samo ponoviti i podsjetiti ljude koji već to znaju budući da je Robert bio više nego dobro poznata figura tolike desetljeće ili bi možda bilo dobro njega predstaviti i mlađoj publici.

To je obično teži i besmisleniji posao od uvjeravanja ljudi da pogledaju neki film umjesto 1000 Instagram reelseva, jer kako god predstavili "starijeg" glumca/stvaraoca obično se završi na tome da je on ipak stvar prošlosti i novija publika će radije pogledati - novije stvari.

To ne mora nužno biti slučaj i kod Roberta Redforda, jer on ima rijedak kvalitet vremenske univerzalnosti i ne samo da je izgledao vanvremenski, već mu je zapravo i gluma bila takva. On se pojavio u vrijeme kad je cvjetala "metod" škola glumačkog izraza i u američkom filmu je bio rasprostranjen trend spomenute "patnje u ulozi", a Redford se držao pravila koja su postojala ipak malo duže i odlučio je da ne pati nego da, gle čuda, glumi.

Dobra stvar kada ne pratite trendove je ta što nikad ne možete izaći iz mode s obzirom da niste ni ušli u nju, pa su i nakon prolaska najozbiljnije ere Hollywooda njegove role ostale svježe kao i tijekom iste. 

Svojom odmjerenom ekspresijom i ozbiljnošću koja je bila dovoljno dozirana da nikad ne prijeđe u dosadu, Redford je glumio tako da biste ga mogli ubaciti u film iz '40-ih godina prošlog stoljeća ili recimo u film današnje ere, a da se ne primijeti odstupanje od stila i da on ne izgleda kao netko tko ne pripada jednom ili drugom (ili trećem) razdoblju.

To je dragocjen adut u nalaženju nove publike za Redforda i šteta bi bilo ne iskoristiti ga, a postoji još i čitav niz detalja i detaljčića koji mogu ažurirati zanimanje za njega, pored onog najgoreg da je nedavno umro.

Poveznice u suvremenim ostvarenjima

Kada je Tarantino najavljivao film Bilo jednom u Hollywoodu, rekao je kako je njegovo uparivanje Leonarda DiCapria i Brada Pitta najspektakularniji spoj zvijezda još otkad je George Roy Hill snimio Butcha i Sundancea s Paulom Newmanom i Robertom Redfordom, pa se može odatle poći kada se govori o referencama koje bi mogle približiti suvremenom gledatelju što je Redford značio u svoje vrijeme.

Termin "Brad Pitt za bogataše" također nije loš, niti pogrešan, a uostalom obojica su dio holivudskog pravila da u svakoj eri mora imati raskošnog plavušana za ženski dio publike kojem plavušani znače sve u životu, s tim što je u slučaju Bradovog oca Redforda još lakše klizio put ka shvaćanju za ozbiljno, prije svega zbog viška talenta. 

Serije XXI. stoljeća također se ne libe uzeti dio kolača Redfordove ostavštine i prevesti na svoju vodenicu, a najočitiji primjer je britanski Hustle koji je gotovo u potpunosti inspiriran Žalcem. Sam Žalac je nastao 1973., ali se radnja odvija '30-ih i samom tom distancom između vremena nastanka i razdoblja u kojem se radnja odvija, Žalac izgleda kao djelo koje je moglo nastati u bilo kojem dobu, pa i ovom.

Tema domišljatih prevaranata je također uvijek relevantna i iz prve ruke mogu posvjedočiti da ne postoji osoba kojoj se film nije dopao, bez obzira na preferencije i starost, a uzorci su dvoznamenkasti. 

Kad smo kod serija, u Peep showu imamo fantastičan trenutak kada glavnom liku (jednom od dva) Jezu jedan gospodin ponudi 530 funti da spava s njegovom djevojkom, a on njoj to onda predstavi počevši od pitanja "Voliš li Roberta Redforda?" aludirajući naravno na Nepristojnu ponudu gdje je Redford manje-više učinio sličnu stvar.

"Ovo je definitivno dobra ideja, bila je na filmu. Ne mogu u film staviti lošu ideju, stigla bi ih tužba" pomislio je u sebi i - pogriješio naravno. 

Za ovdašnju publiku je dobar primjer i što Đorđe Čvarkov u svojim izlaganjima redovno priča kako fizički podsjeća na Roberta Redforda, a kad bismo kroz najbolje filmove iz posljednjih par desetljeća mogli povući paralele s Redfordovim neprolaznim naslovima možda bi Zodiac Davida Finchera bio primjer broj 1 kako objasniti ljudima da se moraju pogledati Svi predsjednikovi ljudi.

Tematika nije ista, ali su oba proceduralni trileri. To samo na prvu ne zvuči kao posebno zanimljiv podžanr, ali u stvari još kako ima svoju publiku i pošto živimo u vremenu kada ljudi vole vidjeti nešto "istinito", a da ne moraju baš gledati dokumentarce, Zodiac (2007.) doživljava drugu mladost.

Njegov prirodni predak Svi predsjednikovi ljudi mogao bi uz njega biti double-feature kao dva filma gdje je možda i najdetaljnije prikazan proces novinarskog/istraživačkog rada bez preskakanja nefilmičnih dijelova i s gotovo dokumentarnim prikazom procedure korak po korak bez da u bilo kojem trenutku sam tijek filma djeluje suhoparno. Otkrivanje zlodjela američkog predsjednika ili serijskog ubojice, to već i nije neka razlika.

Tri Kondorova dana možda i najlakše mogu pridobiti današnju publiku s obzirom koliko je američki film, a još više američki TV program, okrenut štreberskoj kulturi, a u Kondoru imamo prajm primjer štreberskog vlažnog sna upakovanog u tmurnu hladnoratovsku atmosferu. Ako vam je potreban protagonist u čijoj koži bi želio naći se svaki momak s viškom informacija i manjkom uživo iskustva, zamislite ovo.

Heroj Tri Kondorova dana prije svega izgleda kao Robert Redford, potom radi za CIA, a posao mu je čitanje stripova i knjiga koje izlaze širom planeta i traženje tajnih šifriranih poruka između redova. Onda pukom srećom ostaje jedini preživjeli u svojoj kancelariji, pa solo kreće u kišnu špijunsku avanturu gdje nikome živom ne može vjerovati, a usput sreće i ženu koja izgleda kao Faye Dunaway, a i ona je knjiški moljac.

Da postoji scenarij u glavi za svakog zaludnog post-odlikaša što bi želio da mu se dogodi u životu, Tri Kondorova dana bi bio odgovor.

Kad smo kod nepotrebnog znanja, Redfordov redateljski rad koji prolazi redovno ispod radara je Kviz, a između ostalog je zanimljiv što je peti film u onoj čuvenoj 1994. kada su za Oscara bili nominirani Pakleni šund, Iskupljenje u Shawshanku, Forrest Gump i Četiri vjenčanja i sahrana.

Kviz je dostojan član tog kvinteta, možda i više nego neki drugi članovi, ali se redovno zaboravlja da je i on bio tu, pa em može biti korisno znanje baš za kvizove, em je odlična opcija za watchlist, naročito ljudima koji vole one "istinite" filmove o kojima smo pričali.

Filmovi i serije su jedno, ali ne smijemo zanemariti moderna sredstva komunikacije, a jedno od osnovnih oruđa u tom svakodnevnom procesu jesu i gifovi. Upravo se Robert Redford nalazi na jednom od najpopularnijih gifova svih vremena, u pitanju je bradati baja koji potvrdno klima glavom i koji izgleda kao da je izašao iz neke prirodnjačke emisije, pa mnogi ni ne znaju o kome se radi.

Redford se zapustio za ulogu u Jeremiah Johnson i kada govorimo o ostvarenjima koja prate usamljenika u divljini, nema potrebe dalje ići od Johnsona i taj film je također sigurna preporuka za sve generacije, a naročito za ljude koji vole pogledati i sadržaje iz kojih su proistekli gifovi koje svakodnevno koriste.

U stilu bradonje Redforda koji uz blagi smiješak daje nečujno "da", tako bi trebao izgledati odgovor na poziv za gledanje i Jeremiaha Johnsona i bilo kojeg filma koji smo ovdje naveli. Nadamo se da novi gledatelji neće izostati, te da je sad malo lakše i doći do njih. 

A i da nije, barem se Robert Redford uvijek može osloniti i samo na redovne fanove...