GODINA je 1929., fašizam se više ne budi, već je odavno budan i postaje agresivan, što neke europske intelektualce potiče da nešto učine, a neke druge da se sklone. Među njima su i dr. Friedrich Ritter (Jude Law) i njegova supruga Dore Strauch (Vanessa Kirby) koji odlaze na pusti otok Floreana, u sklopu Galapagoškog otočja.

Rat svih protiv svih

Friedrich želi u miru napisati manifest koji će posve promijeniti tadašnju filozofsku paradigmu i pomoći čovječanstvu da se izdigne iz strave i užasa u kojemu je zaglavilo, dok se Dore namjerava posvetiti meditaciji i njome izliječiti multiplu sklerozu. 

Njihovu osamljeničku idilu, koja, saznat ćemo kasnije, zapravo i nije tako idilična, poremetit će njemačka obitelj doseljenika, supružnici Margret (Sidney Sweeney) i Heinz Wittmer (Daniel Brühl), zajedno s Heinzovim sinom Harryjem.  Friedrich i Dore potrudit će se zagorčati život novim susjedima kako bi ovi što prije otišli, no prije nego im to pođe za rukom dobit će nove i još zahtjevnije goste. 

Na otok se iskrca samoprozvana barunica Eloise Bosquet de Wagner Wehrhorn (Ana de Armas), iznimno manipulativna i tašta žena koja dolazi u pratnji dvojice ljubavnika i sluge s namjerom da ovdje izgradi raskošni hotel.

To se pokazuje kao puka tlapnja koja nikada neće biti realizirana pa umjesto da u ovom zemaljskom raju, po kojemu je film dobio ime, svi zajedno sjednu na pješčanu plažu i uz vino i gitaru drugarski zapjevaju, štajaznam, može onu staru stvar Plavog orkestra "Fa fa fašista, nemoj biti ti, ili ću te ja draga ubiti", oni su se upustili u doslovnu realizaciju teksta ovog bezvremenskog hita.

Kad započne krvoproliće tri će strane zaigrati igru sklapanja savezništava po principu njegov/njezin/njihov neprijatelj je moj/naš prijatelj, a koalicije će se često sklapati i razvrgavati. Sve dok ne dođe do prirodnog završetka, ovaj rat svih protiv svih ne bi mogla prekinuti ni konferencija u Jalti. 

Politička i društvena alegoričnost koja se odnosi na razdoblje uoči Drugog svjetskog rata, naravno, namjerna je, no ni upadljivi paralelizmi s današnjim vremenom, pretpostavljam, nisu slučajni.

Ipak, film pazi da događaje koji predstavljaju daleki odraz užasa koji se počinje valjati po europskom kontinentu, ne optereti direktnim i prenaglašenim aluzijama i paralelama. Priča je, naime, dovoljno sumanuta i bez toga.

Životinjska farma s ljudima umjesto životinja 

Film Rona Howarda (Utrka života, Da Vincijev kod, Genijalni um), pustolovni triler Raj, možda je najlakše opisati kao Gospodara muha s odraslima ili Životinjsku farmu s ljudima umjesto životinja, a rekao je jednom netko, ne sjećam se više tko, "kad su u blatu, ljudi su gori od svinja".

Ipak, podrijetlo filma nije literarno, niti je riječ o reality showu tipa Survivor, već se temelji na istinitoj priči što za film ima i dobrih i loših posljedica. 

Pozitivno je što svijest o tome da gledamo istinitu priču olakšava prihvaćanje mahnitog razvoja događaja za koje bi inače, da nisu istiniti, mnogi rekli da su neuvjerljivi, dok s druge strane istinitost redatelju otežava dramaturšku obradu, a time, posljedično, otežava i gledatelju da se zakači za priču.

Meni je to uspjelo tek pri kraju filma kad se konačno među, blago rečeno, ne osobito simpatičnim likovima pomolio jedan s vrlo jasnim vrijednostima i prioritetima te izdominirao u samoj završnici.

Da je umjesto o factionu riječ o fictionu, Howard i njegov scenarist Noah Pink (Tetris) zacijelo bi malo pritegnuli labave scenarističke niti i tako filmu dali na dinamici i tenziji. Kako to nisu mogli, preostao im je tek rad na likovima i atmosferi. Srećom, pet lica koja traže dramaturga pronašli su jako dobre glumačke tumače i tako donekle premostili dramaturške pukotine. 

Filmu malo nedostaje da postane velik

Jude Law jako se ozbiljno prihvatio role liječnika koji s vremenom gubi moralni kompas koji ga je doveo na otok, no svejedno ne prestaje okolinu šamarati filozofskim citatima među kojima, naravno, prednjače oni Nietzscheovi, iako ni Schopenhauer ne zaostaje mnogo.

Vanessa Kirby nema toliko vremena na ekranu, no i ovaj je put vrlo dojmljiva, dok se Daniel Brühl u svojoj drugoj suradnji s Ronom Howardom (u prvoj je igrao Nikija Laudu u Utrci života), ponovno pokazuje pouzdanim i zahvalnim glumcem koji ne skreće pažnju na sebe, ali odlično obavi posao. 

Najviše prilika dobiva Ana de Armas zahvaljujući flambojantnom liku barunice koja se podjednako služi svojim tijelom i inteligencijom kako bi manipulirala ljudima oko sebe, no njezin ples po rubu grotesknog koji nerijetko završava u karikaturi, osobito njezin engleski s jakim njemačkim akcentom, nije me baš očarao.

Za razliku od Sidney Sweeney koja nakon Euforije ponovno pokazuje ozbiljne dramske potencijale. Nakon što je bljesnula kao model u traper editorijalu, zalomio joj se i film koji, nema greške, najavljuje novu glumačku zvijezdu. 

Kad je pak o atmosferi riječ, njemački direktor fotografije Mathias Herndl sve radi suprotno od očekivanja, ne prikazuje Floreanu u rajskim vinjetama i živopisnim bojama, već filmskoj slici daje neku odbojnu i oporu kvalitetu po kojoj već na početku filma znamo da to neće izaći na dobro.

Sličnu strategiju u zvučnoj slici provodi Hans Zimmer, koristeći prigušene, potmule tonalitete kojima gradi atmosferu nelagode, neuroze i katastrofe u nastajanju. 

Rezultat je ambiciozan i zanimljiv, ne uvijek uspio, ali ipak većinom dojmljiv survival film kojemu malo nedostaje da postane velik. Problem je što nitko, a očito ni Ron Howard, ne zna što je to što mu nedostaje.

Svetislav Basara je u Kontraendorfinu dao nacionalizmu originalnu dijagnozu, "biti Srbin, Hrvat, itd. nije nacionalnost, nego virusna infekcija", piše Basara te objašnjava da virus ne dolazi izvana nego iznutra.

U Howardovom Raju fašizam ima istu dijagnozu, što je i razlog zašto se od njega ne može pobjeći, čak ni na pusti otok. Jer on ne dolazi izvana, on je već u nama. On je, naime, taj koji Raj pretvara u Pakao.

Ocjena: 6.5/10