Foto: Index, RTL

ZOVEM se Adam.

Moram priznati da sam sretno dijete. Moji roditelji učinili su da mi ljubavi nikad nije nedostajalo i jako sam im zahvalan na tome. Ljubav je moje okruženje, moja muzika i moja najdraža igračka. Moja obitelj meni je jako važna, a ja sam važan njima. Ja to znam. Jer me mama dok čita knjigu pogleda preko korica kada misli da je ja ne gledam, a ja gledam, meni ti njeni pogledi puni brige znače, znače mi sigurnost. Tata kaže da sam ja dijete ljubavi. I ja tako mislim. I to mi je super. Volim kada me mama zagrli. Ona kaže da moj višak kromosoma nisu uteg koji otežava njen život, nego je ta težina čini jačom. Moja mama je kao veliki generator ljubavi, ja to tako vidim. Moj tata kaže da je zbog mene bolji čovjek. On to ne kaže meni ili mojoj mami, on to govori svojim prijateljima, na poslu ili kad dođu pa igraju karte. Moj tata kaže da kada daješ najviše što možeš uživaš u svakodnevnim, malim stvarima, pa se one teške nekako zaborave, same od sebe.

Zovem se Adam.

Ja svaki novi dan gledam kao mali projekt. Tako moja mama kaže da je njen dan sa mnom. Moja mama vježba sa mnom ujutro i popodne, od dva do tri sata. I to joj nikada nije teško. Ni ujutro, ni popodne, niti navečer. Nikada. Moja mama radi samo polovicu radnog vremena zbog mene, Adama, djeteta za kojeg kažu da je imalo teškoća u razvoju. Ništa ti doktori ne znaju. Oni misle da sam ja bolestan. A ja nisam bolestan. Ja imam takvo stanje, ne bolest. U institucijama rade ljudi kojima je često samo važno da zadovolje formu. Moja mama nije takva. Ona nikada nije zadovoljavala formu, ona nikada nije bila nespretna sa mnom, nikada uplašena, nikada na licu moje mame ja nisam vidio namješten osmijeh. Uvijek je taj osmijeh bio pravi. Onako od srca. Moja mama kaže, dok uči o mom stanju i meni, da ja nju zapravo učim. I da je to najveća ljepota života.

Zovem se Adam. U Hrvatskoj ima djece koja su mi slična.

U Hrvatskoj se djece koja su slična meni, djece koja imaju moje stanje, otprilike rodi jedno na šest stotina. I moj tata kaže da je imao nevjerojatnu sreću. Što sam ja baš taj jedan, između šest stotina djece koja nemaju moje stanje. Moj tata to gleda kao dobitak na lutriji. Doktor je mojoj mami kazao da ću ja sporije sazrijevati u emocionalnom, psihičkom i intelektualnom pogledu, da se neću uklopiti i da je velika vjerojatnost da neću biti sretan. Moja mama je rekla doktoru da se on za moju sreću ne brine. Moja mama je mene uspješno odgojila jer je na mene gledala kao da ja nemam stanje. Kao da sam zdrav. A za to moraš imati puno ljubavi. I ja to znam. Jednom, rekla mi je, kada učiniš nešto prkosno, nešto drugačije, znat ću da sam uspjela, da si sazrio kao i tvoji vršnjaci.

Zovem se Adam. Nikad nisam ukrao.

Nikada nisam ukrao, nikada prevario, nikada se nisam potukao. Ja sam dijete koje nikada nije reklo ružnu riječ, opsovalo, učinilo nešto ružno drugoj djeci. Tako me moja mama odgojila. Ona voli Krista. On joj je utjeha kad mene boli, kada sam tužan, kada se druga djeca ne žele igrati sa mnom. Ona tada razgovara s njim i on je tješi. Ja isto volim Krista. On je dobar, on na svu djecu gleda isto, a za najmanje među nama, rekao je, da su njegova braća. Za siromašne duhom. Krist bi se igrao sa mnom. Ja to znam. Njemu je, kao i mojoj mami, moje stanje zabavno. On bi učio sa mnom znakove. Ja svaki dan naučim barem po jedan.

Zovem se Adam. I dijete sam ljubavi.

Ja sam dijete ljubavi. Tako kaže moj tata. On kaže da briga oko mene zahtijeva mnogo truda, odricanja no da je važno biti požrtvovan, strpljiv i da se trud isplatio. Sretan sam kada vidim koliko me vole. Mislim da sam unio puno radosti u njihov život. Mama je ovih dana neobično sretna. Ovih dana ja ću primiti dar od Krista. Neće to biti neki osobit dar, kao što su oni za Božić, kada dobijem čokolade i igračke, to će biti jedna obična okrugla hostija. Ali ona puno znači. Ona znači da ću biti njegov brat, da ću raditi u životu lijepe i dobre stvari kakve je radio i on. A on je na ljubav uzvraćao ljubavlju. Dvostruko.

Zovem se Adam. Trebao je to biti veliki dan za mene i moju obitelj.

Danas sam stajao u njegovoj Crkvi sa svim mojim vršnjacima. Moja mama obukla je svoju najljepšu haljinu, a tata je izvadio odijelo i kravatu. Mama je ispekla tortu i kolače. Danas će u našoj kući biti puno ljudi i dobit ću puno darova. Danas je veliki dan, ali ja znam da je najveći dar ona okrugla stvar koju ću primiti u ruke. Tijelo Kristovo. To me zbunjuje još uvijek. Kako ta mala okrugla stvar može biti Kristovo tijelo. Mama kaže da je to metafora i da ja to još učim. Ja znam da ću ja to naučiti. Samo je pitanje vremena. Samo je pitanje vremena kada ću sazreti kao moji vršnjaci. A tada ću biti prkosan kao i oni. Za sada to još ne znam.

Zovem se Adam. Moja mama je plakala.

"Stvaraš gužvu meni", kazao mi je Kristov namjesnik na zemlji. Ja sam ispružio ruku jer nisam htio otvoriti usta. Nisam htio popustiti. Htio sam da mi tijelo Kristovo da u ruku. "On neće", ponovio je Kristov namjesnik koji je tako rastužio moju majku da je ona plakala. Plakala je jučer cijeli dan. Prvi put u životu shvatio sam da me odgojila i da sam velik. Da moje stanje više meni ne brani da iskažem što bi i svako od onih šest stotina djece iskazalo, kada im netko rastuži tako majku. Ja sam shvatio.

I ja sam odbio.

Odbio sam otvoriti usta onom koji je ukrao, onom koji je prevario, onom koji bi se tukao. Odbio sam otvoriti usta onom koji je rekao ružnu riječ, onom koji je opsovao, onom koji je činio nešto ružno drugoj djeci.

Zovem se Adam.

I ja sam prkosan.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala