U SVEMIRU postoje brojni primjeri galaksija koje se međusobno spajaju u procesu koji traje milijardu godina. Mada su nam uglavnom jasni principi iza ovakvih događaja, još uvijek ne znamo što se tada točno zbiva sa supermasivnim crnim rupama u središtu tih galaksija.

Astronomi smatraju da se najvjerojatnije dvije supermasivne crne rupe spajaju u jednu još veću, šaljući pritom ogromne gravitacijske valove koji se prelijevaju kroz svemir. No, u slučaju neke asimetrije tijekom spajanja galaksija, moglo bi se dogoditi da novonastala crna rupa odleti iz galaksije povlačeći sa sobom roj zvijezda.

Takve odbjegle crne rupe nazivaju se hiperkompaktni zvjezdani sustavi (eng. hypercompact stellar systems, HCSS), odnosno radi se o supermasivnoj crnoj rupi koja uz sebe vuče hrpu gravitacijski vezanih zvijezda, piše Science Alert.

Crne rupe u našoj galaksiji

Ono što se događa na većim razinama trebalo bi se zbivati i na manjim. Znamo da se crne rupe zvjezdanih masa mogu spojiti jer smo detektirali nekoliko takvih događaja diljem svemira.

Kada je naša galaksija, Mliječna staza, bila mlađa i vjerojatno imala manju središnju crnu rupu, mogla se spojiti s obližnjom satelitskom galaksijom koja je u središtu također imala manju crnu rupu. Takvo spajanje rezultiralo bi nastankom crne rupe srednje mase, odnosno između zvjezdane mase i one supermasivne. Takva crna rupa srednje mase bila bi između 100 i 10.000 puta masivnija od našeg Sunca i vukla bi za sobom snop zvijezda. U osnovi, nastao bi mali primjerak HCSS-a.

Računalne simulacije predviđaju da bi se u halou galaksije poput naše trebalo nalaziti nekoliko stotina takvih odbjeglih crnih rupa. Galaktički halo je pojam iz astronomije koji opisuje nakupinu plina iznad i ispod diska spiralnih galaksija.

Astronomi s nizozemskog Instituta za svemirska istraživanja SRON i Sveučilišta Radboud u Nizozemskoj shvatili su da smo možda već prije uočili ovakve male HCSS-ove tijekom prijašnjih istraživanja i da se informacije o njima skrivaju u mnoštvu već dostupnih podataka. No, kada su htjeli analizirati te podatke, uvidjeli su zapravo da nitko nije detaljno odredio kako bi trebali točno izgledati hiperkompaktni zvjezdani sustavi. Uglavnom, čak i ako se informacije o HCSS-ovima u našoj galaksiji skrivaju u već prikupljenim podacima, za sada nemamo alat s kojim bismo ih mogli identificirati.

Stoga su znanstvenici u novom radu simulirali ove sustave stvarajući detaljna predviđanja njihovih boja, izgleda i spektra. Učinili su i korak dalje i predvidjeli kako bi HCSS-ovi trebali izgledati ​​u podacima devet zasebnih istraživanja koja su sada u tijeku, kao i kako će se pojaviti na dvodimenzionalnoj slici teleskopa.

Potraga za HCSS-ovima

Za sada nisu uspjeli identificirali ni jedan HCSS; to je sljedeći korak u njihovom istraživanju, ali su objavili rezultate svojih simulacija, što znači da i drugi astronomi sada mogu krenuti u potragu.

Ako pronađu male HCSS-ove, to će biti velika stvar jer nema puno dokaza koji govore u prilog postojanja crnih rupa srednje mase.

"Trenutno se samo raspravlja o postojanju crnih rupa srednje mase. Ako doista pronađemo hiperkompaktne zvjezdane sustave, dokazat ćemo i postojanje crnih rupa srednje mase", rekao je astronom Davide Lena iz SRON-a.

Istraživanje naziva Hypercompact stellar clusters: morphological renditions and spectrophotometric models objavljeno je u znanstvenom časopisu Monthly Notices of the Royal Astronomical Society.