Foto: Index, Facebook

ŽIVI ZID. Što reć'? Nije zdravo malograđanski se zgražati nad činjenicom da je koalicija kojoj Živi zid daje najsnažniji pečat ušla u 'hram hrvatske demokracije'. U dosadašnjim sazivima istoga hrama u proteklih dva i pol desetljeća bilo je uistinu svačega: balkanskih prevaranata koji bi prodali rođenu majku za burek i sok, prepredenih seljaka, političkih prostitutki, tjelesnih prostitutki, falsifikatora biografija – proleterskih mučenika prekvalificiranih u domoljubne mučenike, boljševika prekvalificiranih u ustaše, a zalomio se i pokoji ratni zločinac. U svjetlu toga pernardžije djeluju benigno. Također, sama činjenica da netko 'niotkuda' dobije 7-8 mandata zaslužuje jednu podrobniju analizu, taj fenomen per se odaje da se tu ne radi samo o entuzijastima, nego i o svojevrsnom odrazu strukturnih kretnji u hrvatskome društvu.

Pernarre, gospodar Svjetla i Tame

Prvi supredsjednik i svojevrsni praotac Živoga zida je Ivan Pernar, kodno ime: Pernárre (nordijski bi bilo Pernaar). Pernar je, barem u očima politologa, jedna uistinu fascinantna ideološka mješavina. Svoju je antisistemsku karijeru započeo u vrijeme tzv. Facebook prosvjeda 2011., kada su narodne mase ustale srušiti 'kletu' i 'zloglasnu' Jadranku Kosor, Kancelarevu zapisničarku koja ga je, silom prilika, naslijedila. Tada je, prilikom nastupa u Nedjeljom u 2, Pernar Stankoviću ispričao potresnu priču o tome kako su mu komunisti nacionalizirali neku zemlju, koja je danas sportsko igralište jednog hotela, pri čemu on pokislo stoji sa strane i tužno gleda kako mondeni gosti igraju neku igru na njegovoj parceli. U to se vrijeme deklarirao kao 'libertarijanac'. Iz tog vremena prosvjeda potječe i, među sladokuscima sada već granično kultni videozapis, u kojemu ga nakon dana provedenoga na bojnome polju intervjuira 'neovisna novinarka Rozalija Kučko'.

Pernar od prvoga dana ratuje protiv Hrvatske narodne banke. No ne u maniri 'pravog libertarijanca' (iako i ta sekta ima n podsekti), koji bi ukinuo instituciju centralne banke kao takvu, nego HNB-u zamjera to da ne financira 'potrebe države' iz 'primarne emisije'. Ne da ne bi ukinuo centralnu banku, nego bi ju prepustio hiru trenutka, odokativno definiranoj 'potrebi' klike na vlasti. Sve ovo dakako pod egidom mitskog 'naroda', koji nikad nije samoregulirajuće tijelo, pa onda njegova volja prigodno mora strujati 'neokrznuta' kroz razne iznenadno izbačene narodne tribune. Odnosno, u ovom pitanju individualist Pernar prelazi u ono sasma suprotno, u nekakvog ekonomskog autarkista (blaže tumačenje), ili u nacionalno-etatističkog socijalista (smionije tumačenje).

Na ovu se notu nadograđuje Pernarovo organsko nepodnošenje Amerike i NATO-a, a i jedna solidna fiksacija na Izrael, pri čemu se na trenutke čini da je u to antiizraelstvo zakrabuljeno i nešto više od pukog solidariziranja sa Palestincima. Sve ovo začinjava obiljem jeftine antisistemske retorike, a taj 'sistem' nikad ne definira egzaktno, kao onaj komunistički, fašistički, nacionalistički, korporativistički, kibernetički ili neki drugi, kao što ne definira ni doseg 'sistema', njegove sluge, ali ni 'zdrave snage' koje sistemu proturječe. Sa iznimkom sebe, dakako. Po potrebi citira i Tita, Titovo 'ne Staljinu' kao svoje ne 'sistemu', ne priznaje ijedan sud osim onaj svoje partije, na što mu neki antideložacijski ustašoidi u komentarima momentalno krenu psovati majku. Ako je vjerovati Pernaru iz 2011., Tito mu je otuđio parcelu, ali mu sada to ne smeta, bitan je trenutak, tada sve ide - i Tito i Mahatma Gandhi i Julian Assange i Edward Snowden, a možda i David Icke.

Zanimljivo je i da se Pernaru, koji 2011. u intervjuu relativno ljupkoj Rozaliji govori da je 'spreman položiti svoj život' (protiv bezvezne Jadranke Kosor), sada 'neda' odazvati na obični obavijesni razgovor u postaju PU riječke, a preko društvenih mreža plasira preventivni udar, gdje sa teme, kako sam kaže 'zlouporabe djeteta' (?!), priču skreće na sina tajkuna Ježića, 'sistem' i razočaranost Facebook sljedbom koja ga je iznevjerila, rekavši mu da ode na taj razgovor kada ne krije ništa, a to mesiji nije najbolje leglo. No ne može se reći da je Pernar neinteligentan ili naivan, naprotiv. Kada mu je to koristilo, svojeg je dojučerašnjeg suborca, Dušana Cvetanovića Duš-a, dečka koji se čini kao iskrena i dobroćudna osoba, javno obrisao sa cipele kao da se nikad ne znahu. Čovjeka sa kojim je bio boj još od 2011. i dana Saveza za promjene (Pernar je bio vrhovnik, a Duš tajnik), čovjeka koji je vodio Vilijevu predsjedničku kampanju. Duš je u međuvremenu napustio Živi zid i osnovao Slobodnu Hrvatsku, neku vrstu 'neiskvarenog' Živog zida, stranku izrazito lijepa logoa. Taj razlaz Duš-a i Živoga zida protekao je tako mirno i nekonfliktno da mi se činilo da je možda riječ o tajnoj operaciji, 'diversifikaciji portfelja', maskiranoj podružnici Živoga zida. No kada je Pernar trebalo gostovati u istoj emisiji sa Duš-om, gdje bi ga Duš vjerojatno suočio sa možebitnim konkretnim zločinima mu, odao insajderske detalje, ovaj je sa gnušanjem odbio prići u emisiju i krenuo Duš-a agresivno svoditi na nekog hahara koji je osvojio 'par desetaka glasova', na beskućnika s ulice, nedostojnog Njega. Pernar zna znanje, nije mu strano biti prepreden, iskoristiti poziciju moćnijeg prema sada slabijem.

Sve ga ovo čini istinskim utjelovljenjem Živoga zida, prvim mučenikom pokreta, nekarizmatičnim karizmatikom.

Vili, karlovački vilenjak upitne čistoće srca

Ivan Sinčić, kodnog imena Vili, bio mi je izrazito simpa kada se pojavio. Pričao je gluposti, ali se činilo da u njih uistinu vjeruje, a prema takvim ljudima mogu imati jedan minimum poštovanja. Solidno se držao i u predsjedničkoj debati, suočen s utegnutom Kolindom, nervozno-neprirodnim Josipovićem i teatralno-napornim Kujundžićem. Još mi je simpatičnije bilo kada je uoči prošlog saziva Sabora, u moru pod sumnjivim okolnostima potkoženih nabiguzica, kao imovinu prijavio tek jednu livadu (!) u Karlovcu, a vrijednost joj procijenio na 3000kn. Jedino simpatičnije od toga bilo bi da je prijavio kakvu peglicu, te joj vrijednost procijenio na 500kn. No ono što me natjeralo da preispitam stav o Viliju jest njegova reakcija u realnom vremenu, kada ga je novinarka suočila sa novom strankom koju je tajno osnovao u vrijeme izbora, te ju dovela u kontekst navodno lažirane skupštine zbog koje je upitna sudbina izvornog Živog zida. Vili je nastavio pričati bez da je trepnuo, kao da se ništa nije dogodilo, te na opetovano inzistiranje novinarke odgovarao kao da se radi o kupovini kaugume, a ne zabadanju noža u leđa biračima, spremanju Noine arke za slučaj da Upravni sud da po trijumvirat nepovoljni pravorijek.. To nije obećavajuće. Slično je muljanje u prekjučerašnjem Otvorenom pokazala i njegova lošija polovica, Vlady.

Vlady, međimurska femme fatale

Treći, možda i krucijalni supredsjednik Živoga zida je fatalna Vladimira, kodno ime: Vlady. Vladimira je napustila pitomo i rumeno Međimurje, gdje se radi dan i noć i ne brine monetarna briga, da bi se oslobodila u velegradu, povezala s pernardžijama. Pričalo se da je prvo ljubovala sa Pernarom, a potom je predana Sinčiću. Ako je ovo istina, trijumvirat Pernarre-Vlady-Vili povezan je tkivom ne samo ideologije, nego i slatke ljubavi. Vladimira je u jeku optužbi slavodobitno rekla da će svoj mandat prepustiti 'doktoru znanosti' Branimiru Bunjcu, da bi na taj način pokazala da joj je sveti cilj iznad osobnoga probitka. No ono čega se Vladimira nije izrijekom odrekla (a što bi bila istinska askeza, ako se već na istu nepotrebno igra) su solidna sredstva koja će Živi zid dobiti iz državnog proračuna za svakog zastupnika kojeg je dao u Sabor.
Ono što se nerijetko (i u kuloarima i od bivših živozidlija) može čuti jest da je Vladimira uvela neku vrst strahovlade u stranku, da je Crna kraljica, da Vilija tretira kao beta-muškarca, a možda i kao gama-muškarca. Da Vili pleše kako Vladimirina kaubojska čizma svira.

Runtić i 'partnerica'

Četvrti, sada već bivši supredsjednik je Hrvoje Runtić. U svome prvom televizijskom nastupu nakon javnog kraha živozidaške idile, u Studiu 4 HRT-a, Runtić je djelovao kao korektna osoba, nije izbacivao žuč kao zapeta puška koja jedva čeka domoći se dalekovidnice pa opaliti po dojučerašnjim suborcima, čak je bio i zeru samokritičan. Čini se kao nekakav rječiti čovjek iz naroda, nipošto poluinteligent, koji niz godina pomaže slavonskoj sirotinji u rvanju sa bankama, a sada je to odlučio politički ozbiljiti. Prema svemu sudeći, iako nominalno supredsjednik Živoga zida, svo je vrijeme bio zadnja rupa na svirali. Runtić je možda i ponešto osobno motiviran zbog Mihaele Varge, njegove 'partnerice', koju je Vlady u maniri alfa-ženke navodno izgurala iz izborne žiže na način da joj je financijski sabotirala personaliziranu kampanju, i to u korist lovrinovićevca Ivice Mišića. Mihaela se također čini neinvazivnom, pristojnom i plahom, iako su na snazi naznake da ima neke grijehe iz prošlosti. Prema papirima koje je Živi zid objavio, nakon što je shvatio da ništa od 'umirivanja' Runtića i Varge, ispada da je prije 10-ak godina muljala sa nekim novcima. To samo govori su svi znali sve o svakome, od samoga početka, no šutjelo se zarad zajedničkoga cilja, a sada kada je deložacijska omerta prekršena, mini-zločini izbijaju na površinu.

Stvar postaje tek zanimljiva kada u priču ulazi Ivan Lovrinović. Lovrinović se u Sabor prvo ušuljao na listi Mosta, potom je pod utjecajem nerealiziranih ambicija u novoj vladi (koje mu je Božilije Petrov uskratio) neuspješno sadio tikve sa Karamarkom, a po Karamarkovu padu se brzo prebacio pernardžijama, uvidjevši ogromni potencijal, pitanje vremena prije nego će stranka koja je na prošlim parlamentarnim izborima šokirala – prebaciti ključne D'Hondtove pragove i napuniti Sabor.

U ovoj je fuziji Lovrinović dobio puno, a Živi zid malo. Lovrinović je dobio 'muscle' na terenu, brojeve, divizije, a Živi zid kvaziakademsku oblatnu, priliku da kraj njihove 'monetarne reforme' stoji i jedna profesorska titula, neovisno o tome što ista nije verificirana u top of the pop međunarodnim (CC) časopisima, dapače, to joj je u očima živozidlija čak i plus. Mladi je ekonomist Vuk Vuković (sada doktorand na Oxfordu) to jednom natuknuo, pa je dotični profesor odmah otrčao Bujyju u emisiju kukati o Vukoviću kao sumnjivcu. Ipak, Lovrinović je i nastupom i retorikom 'finiji' od prirodnog ekonomističkog izbora za platformu Živoga zida – Slavka Kulića, Karina Hromin-Sturma, Đure Medića.. Ponešto je ozbiljnijeg tona. Iako, ideje se svode na – isto. A koje su to ideje?

Monetarno orgijanje – rasap na obzoru

Svo to monetarno laprdanje u užem i širem smislu prodavanje je magle, veoma opasne, guste magle. Monetarna je politika hiperkompleksno područje, i o njoj gotovo nikad nema intelektualnog konsenzusa, ni među Nobelovcima, a kamoli među prašinarima. Ono što se pak može reći sa priličnom sigurnošću jest da je petljanje po monetarnoj politici redovito obilježje onih koji nemaju odgovor na nijedan strukturni problem, onaj čije rješavanje iziskuje ogromnu količinu znanja, smionost i krvarenje u političkoj areni, pa se čarobnim štapićem misle riješiti desetljeća nagomilanih problema, a uvijek se završi kao Argentina ili Venezuela. Hrvatska bi mogla voditi iskonsku suverenu monetarnu politiku u nekom paralelnom svemiru, u kojem ne bi bila zadužena u tuđim valutama i u kojem bi istovremeno proizvodila sve, od lijekova do laptopa, pa ne bi imala potrebe za pretjeranom ekonomskom komunikacijom sa ostatkom svijeta (postrani to što takva država ne postoji, nije postojala i neće postojati). Jer, u suprotnom, Hrvatska može jednostrano otpisati svoje dugove i krenuti tiskati kunu u ovoj ili onoj mjeri, 'po potrebi', no taj je novac već u očima Slovenca, a kamoli Austrijanca ili Amerikanca – bezvrijedan.
Takvu kvaziautarkiju i prateći rasap ustaljene svakodnevice (hrvatski građanin ne kreće iz pozicije Zimbabvea, nego iz pozicije relativne komocije u odnosu na većinu kugle zemaljske) ne bi izdržao ni autoritarni režim, brzo bi mu se temelji počeli tresti, a kamoli jedna mlada demokracija.
To ne znači da je HNB sveta krava, kao što to nisu ni Škreb, ni Rohatinski, ni Vujčić, da se pričati i diskutirati. To samo znači da je monetarna politika zadnji detalj, 'icing on the cake', nju se dira kada je sve prijašnje riješeno, kada je teren pripremljen. Monetarna politika i posebice mirovinski fondovi zadnja su linija obrane, tko u to nekritički dira – Đavla i spaljenu zemlju vabi.

Unikum

Ono što Živome zidu daje dodir 'mračnog' i shodno tomu sočnog, interesantnog, ono što ga razlikuje od raznih one hit wonder bezveznjaka (Boris Mikšić, ORAH) - su glasine koje se oko njega motaju. Prvo se govorilo da je stranka projekt Milijana Brkića, koji im je, navodno, osigurao neke prostorije u ranoj fazi rasta stranke. Cilj je, opet navodno, bio ukrasti malo biračkoga tijela SDP-u. Ako je to i bila namjera, propala je, Milanović se ionako nije obraćao sirotinji. Milanović u priču o Živom zidu ponovno ulazi na malo drugačiji način, navodno je Vladimira ručala s njim, te se pleo plan kako kombiniranim udarom uništiti HDZ.

Potom je Runtić progovorio o 'kuvertama' i neimenovanim donatorima. Tu stvar postaje zanimljiva ako se zna da je Lovrinović blizak udruzi bosanskih Hrvata 'Prsten' (koja se baš i ne ljubi sa Hrvatima zapadnim Hercegovcima). To ne mora ništa značiti, ali je zanimljivo da je koalicija rezultate čekala u hotelu čiji je vlasnik upravo jedan posavski poduzetnik, za kojega se svojedobno govorilo da je blizak Stjepanu Mesiću. Kasnije je u kontekstu Živoga zida spominjan još jedan poduzetnik zvučnoga prezimena, bivši trgovac oružjem i kolega paloga feldmaršala Vladimira Zagorca.

Ništa od ovoga nije kritično per se, ali ako je istina - bilo bi zanimljivo identificirati trenutak u kojem se mladi, antisistemski udarnici spajaju sa starim, sistemskim liscima. Povijest nas uči da se takve situacije ciklički ponavljaju, te ih valja prepoznati na vrijeme. Vlady i društvo će, dakako, reć' da su ovo predizborne difamacije koje dolazi iz smjera 'sistema', sa namjerom slabljenja i uništavanja jedinog istinskog pokreta koji 'radi za narod', no činjenica je da se Živi zid (i koalicija mu) utaborila u Saboru, a ovakva šaputanja ne da ne prestaju, nego se eksponencijalno povećavaju.

Ono što još fascinira jest zavidna sljedba koju je Živi zid uspio okupiti, sva sila onih nevidljivih ljudi iz naroda koji su u retorici Živoga zida prepoznali optimum. Tu je zapravo Prava Ljevica popušila, jer bi se ona prva trebala obraćati i profitirati na tom segmentu stanovništva. Zanimljivo je primijetiti da je dosadašnje pretenciozno laburističko, orahovsko i radničkofrontovsko laprdanje rezultiralo ćorkom, ovakva pak 'neutralna', lepršava, on the go antisistemska retorika pokazuje se dobitnom kombinacijom za najšire ošamućene mase. Nešto snažno, zvučno, pitko, a nerazrađeno i neopterećeno specifičnim ideološkim balastom (feminizmom, samoupravljanjem, 'fabrikama', 'rodom', 'plenumom'). Obilno protiv HDZ-a, nešto manje (ali i dalje) obilno protiv SDP-a, najobilnije protiv bankaroida, koja protiv 'globalizma', usput baciš jednu i o cijepljenju (ili chemtrailsima) i voila – uzimaš i lijeve i desne i zadužene i blokirane i dječurliju i napušante - i imaš sljedbu. Čim kreneš o 'proizvodnim snagama', 'rodnim kvotama', zelenoj politici i Rosi Luxemburg – spadneš na dva birača, od kojih je jedan krivo zaokružio.

Sve ovo šalje poruku nadolazećoj vladi, onu da u Hrvatskoj sada postoji bazen osiromašenih i očajnih građana koji nasušno vape za snažnom promjenom, te u taj teren lako ulaze razni izviđači.

Stoga ta vlada mora punokrvno i razborito prionuti rješavanju nekroze jer, karikirat ću, u suprotnom nije nezamisliva situacija u kojoj se, okinute i katalizirane nekom novom svjetskom krizom, krenu rušiti domine sa zadnjom koja pada, republikom, a rađa se neka new age crackpot monarhija i kruni Kornelije I. Pernaar, Vožd hrvatski i svemirski, a nemali dio nas grabi ka Bregani. 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

* Aleksandar Musić je politolog, komentator, liberalni konzervativac i crnogorski suverenist. Profesionalni interesi su mu politička ekonomija, politička povijest i monetarna teorija.