ŽIDOV bolničar koji se brinuo za masovnog ubojicu Židova kada su ga zaprimili u bolnici, ispričao je na Facebooku svoju stranu priče. Naime, Ari Mahler poručio nam je nešto jako važno tim statusom i objasnio zašto se s puno dobrote brinuo o Robertu Bowersu, čovjeku koji je samo sat vremena ranije pobio 11 Židova. Njegov status na Facebooku podijelilo je više od 128.000 korisnika te društvene mreže.

Podsjetimo, masovni ubojica Robert Bowers ubio je u subotu, 27. listopada 2018., jedanaest osoba. Ušao je u sinagogu u Pittsburghu, povikao "svi Židovi moraju umrijeti" i zapucao po ljudima koji su bili u sinagogi. U tom trenutku u sinagogi je bilo stotinjak osoba. Poginulo je njih 11, a više ih je bilo ozlijeđeno.

Židov bolničar

"Ja sam Židov bolničar.

Da, taj bolničar. Onaj o kojem svi pričaju. Onaj koji se brinuo za Roberta Bowersa kada su ga primili na hitan prijem u bolnici, onaj tehničar koji je potrčao u sobu kako bi mu spasio život. Da, kako bi spasio život onom istom Robertu Bowersu koji je vikao "svi Židovi moraju umrijeti".

Iskreno, nije mi ugodno ovo dijeliti. Osjećam se jako usamljeno i ne pomaže mi što cijeli svijet priča o meni. No moram reći što mislim i kako se osjećam.

Kada su me kao dijete nazivali Židovom (onaj Židov, pitaj Židova i slično), mislili su to na pogrdan način tako da mi je sada jako čudno kako su ljudi iznenada počeli mene, kao Židova, doživljavati pozitivno. Kroz svoju odraslu dob, često sam morao sve to 'ublažiti' izjavom tipa: 'Nisam ja neki vjernik.' Na taj način mnogi su lakše prihvatili to što sam Židov, pogotovo ako bih im još spomenuo da mi je otac rabin (židovski vjerski učitelj). Reći im 'nisam ja neki vjernik', bilo je isto kao i kazati im 'bez brige, nisam "toliko" Židov, nisam puno drugačiji od vas'. Ljudi su me doživljavali manje čudnim nakon što bih im to rekao.

"Osjetio sam mržnju prema Židovima na svojoj koži puno puta"

Osjetio sam antisemitizam, mržnju prema Židovima, na svojoj koži puno puta kada sam bio dijete. Ne mogu znati jesu li se druga djeca tako ponašala prema meni zato što su stvarno mrzila Židove ili su jednostavno imala svojih problema i odlučila se okomiti na mene jer su me mogla izdvojiti iz grupe. Naravno, nisam bio jedini Židov u svojoj školi. Bilo nas je par. No nikome drugome otac nije bio rabin. Na stolu sam nalazio crteže koji su prikazivali kako se moju obitelj odvodi u plinske komore, na moj ormarić znali su nacrtati svastike, a u njega su mi znali ubaciti papiriće s porukom: 'Umri Židove. S ljubavlju, Hitler'. To je bilo drugačije vrijeme. Nije se toliko pazilo na vršnjačko nasilje. A ja sam bio slabić. Nisam nikome priznao što mi se događalo. Skrivao sam se iza svog straha. Znao sam da ako ikome kažem, samo će mi kasnije biti još gore.

Nije me iznenadila ova pucnjava. Iskreno, smatram kako je samo pitanje vremena kada će se tako nešto ponovno dogoditi. Povijest pokazuje da se stvari ne mijenjaju tako lako. Želio bih da nije tako, ali današnje društvo ne njeguje vrijednosti poput suosjećanja, tolerancije ili uljudnosti. Čak i kada bi se zanemarila ova strašna pucnjava u sinagogi, svi drugi podaci ukazuju na razvoj netolerancije u današnjem društvu. FBI, primjerice, spominje kako Židovi čine samo 2 % američke populacije, ali da je 60 % kaznenih djela iz vjerske mržnje u SAD-u usmjereno prema Židovima. Ne znam zašto nas ljudi toliko mrze, ali sigurno znam da je antisemitizam u SAD-u sve snažniji.

Uglavnom, tu sam, Židov bolničar koji se brinuo za Roberta Bowersa. Gledam kako o meni pričaju na CNN-u, Fox Newsu, PBS-u, lokalnim tv-postajama. Čitao sam članke o sebi u New York Timesu i Washington Postu. Činjenica da sam radio svoj posao, posao koji zahtijeva veliko suosjećanje i empatiju, postala je važna i zanimljiva vijest samo zato što sam Židov. I zato što mi je otac rabin.

"Nisam vidio mržnju"

Iskreno, nisam vidio nikakvu veliku zlobu u očima Roberta Bowersa. Vidio sam nešto drugo. Ne smijem iznijeti detalje zbog zakona o zaštiti osobnih podataka pacijenata, ali vam mogu reći da sam se kao njegov bolničar, ili bilo čiji bolničar, za njega brinuo s puno pažnje i dobrote; neovisno o tome kakva je on osoba izvan bolnice. Svaki trenutak s pacijentom meni je draži nego njegov posljednji trenutak na nosilima. Takav sam bio i prema Robertu Bowersu koji je nedavno počinio masovno ubojstvo. Prema istom onom Robertu Bowersu koji me je u potpunosti prestrašio jer sam se brinuo jesu li moji roditelji među 11 žrtava pucnjave koja se dogodila sat vremena ranije.

Vjerujem da nije znao da sam ja Židov. Zašto bi mi inače zahvalio kada bi me 15 minuta ranije, da je znao da sam Židov, bez ikakve grižnje savjesti upucao u glavu? Nisam mu ništa rekao o svojoj vjeri. Želio sam da osjeti samilost i brigu. Odlučio sam mu pokazati dobrotu. U čast njegovim žrtvama, htio sam mu pokazati koliko je bio u krivu, kako mi nismo onakvi kakvima nas on smatra. Uostalom, je li uopće važno hoće li on saznati jesam li ja Židov ili ne? Važnije je što to znači vama koji ovo čitate.

Ljubav. To je osnovni razlog zašto sam postupio kako sam postupio. Ljubav koja se iskazuje kroz naše aktivnosti, mnogo je snažnija od riječi. Ljubav kojom mašemo pred licem zla, drugima daje nadu. Pokazuje našu humanost. Daje nam cilj. Smisao života jest dati drugima smisao života, a ljubav je vrhunska sila koja povezuje sva živa bića. Ne zanima me što misli Robert Bowers, ali važno mi je da prenesem poruku ljubavi vama čitateljima. Ako moja djela nešto govore, govore da je pravi smisao – ljubav.

S poštovanjem,

Bolničar Ari Mahler".