OD OVE godine u Švedskoj crkvi više je svećenica nego svećenika, ali to ne znači da ravnopravnost spolova unutar Crkve treba uzeti zdravo za gotovo. Susann Senter bila je jedna od prve četiri žene koje su zaređene 1975. godine u biskupiji u švedskom gradu Västeråsu. Na sinodu Švedske crkve 1958. godine svećenička služba službeno je otvorena i ženama, ali postojala je i takozvana "klauzula savjesti", što znači da biskupi koji su s teološkog stajališta bili protiv zaređenja žena nisu to morali činiti. Tako se dogodilo da su desetljećima nakon što je svećenička služba otvorena za oba spola, žene i dalje isključene u mnogim biskupijama, piše The Local.

Danas, više od 60 godina nakon što im je dopušteno obavljati svećeničku službu, žene su postale većina. Od 3060 zaređenih svećenika u Švedskoj crkvi 1533 ili 50,1 posto su žene. Proces feminizacije išao je mnogo brže nego što je Švedska crkva predviđala. Jedan izvještaj iz 1990. godine procijenio je da će trebati otprilike cijelo stoljeće prije nego što polovicu svećenstva budu činile žene. No, taj prag dosegnut je samo 30 godina kasnije.

Švedska trenutačno ima nadbiskupicu Antje Jackelén, a 2009. godine Eva Brunne postala je prva otvoreno lezbijska biskupica na svijetu. Ipak, to ne znači nužno da je ravnopravnost spolova u Švedskoj crkvi svršena stvar.

Uzmimo biskupiju u Göteborgu, u kojoj je konzervativni pokret vladao tako dugo da je prije godine prva biskupica Susanne Rappmann dočekana s podijeljenim osjećajima. Pastor Runne Imberg rekao je prilikom njena zaređenja kako je "ni na koji način neće smatrati svojom biskupicom".

"U administrativnim stvarima priznat ću da mi je nadređena, ali ona nikad neće postati moj duhovni vođa", rekao je Imberg.

Štoviše, prema crkvenim novinama Kyrkans Tidningu, postoji značajna razlika u plaćama od oko 2200 kruna mjesečno (oko 200 eura), što Crkva objašnjava činjenicom da najviše položaje i dalje pretežno zauzimaju muškarci. 

Najveća luteranska zajednica u Europi

Švedska crkva, najveća luteranska zajednica u Europi, bila je državna Crkva do 2000. godine. Među 10,5 milijuna stanovnika Crkva i dalje ima gotovo šest milijuna članova, što ne znači da su Šveđani posebno religiozni. Sve do 1996. godine sva je novorođenčad automatski postajala članovima Švedske crkve, ali posljednjih godina članstvo rapidno opada, posebice među mlađom populacijom.

Međutim, čak i među onima koji su registrirani u bivšoj državnoj Crkvi malo se njih naziva predanim kršćanima. Prema istraživanju Gallup Internationala, Šveđani spadaju u najmanje religiozne narode na svijetu. Samo petina stanovnika izjašnjava se kao vjernici, a samo dva posto članova Švedske crkve redovno dolazi na nedjeljnu misu, ističe The Local.

Na početku 20. stoljeća, zajedno s promjenom pozicije žena u društvu, započela je i rasprava o mogućoj ulozi žena u Švedskoj crkvi. U to vrijeme, kaže zaređena svećenica koja se bavi religioznim studijama Johanna Andersson, biskupe je postavljala vlada, a samo su muškarci smjeli obavljati vladine dužnosti.

"Kasnije je postao čest argument protiv svećenica to što žene nikad nisu zauzimale istaknute pozicije u Crkvi pa se jednostavno nije htjelo kršiti tu tradiciju", kaže Andersson.

Od 1920. do 1940. godine u cijeloj Europi došlo je do novog uzleta kršćanstva, ističe Andersson. Mladi su se svećenici odlučili vraćati ranijim organizacijama Crkve. "Kad bi se mene pitalo, ja bih dopustio ženama da budu svećenice, ali to nije ono što kaže Biblija", bio je uobičajeni stav među biskupima tog vremena.

Bilo je to pitanje funkcionalnosti nasuprot reprezentativnosti, kaže Frida Mannerfelt, istraživačica praktične teologije i pastorica u Karlstadu.

"U luteranskoj misli pastor je bio netko tko je širio Božju riječ i dijelio sakramente. To je posao koji u teoriji može obavljati bilo tko", kaže Mannerfelt za The Local.

Osjećao se otpor

No, tijekom tog reakcionarnog i konzervativnog preporoda u prvoj polovici 20. stoljeća, sve više mladih crkvenih službenika naginjalo je ideji reprezentativnosti - pastor predstavlja Isusa i mora biti muškarac.

Tijekom crkvenog sinoda 1957. godine odbijen je prijedlog da se zaređuju i žene. Sljedeće godine, na poticaj švedske vlade, ovo pitanje se ponovno našlo na stolu. Ovaj put većina je podržala prijedlog. Kritičari tvrde da je prijedlog prošao zbog političkog pritiska. Ti kritičari uvijek dolaze iz crkvenih redova. Velika većina vjernika bila je pozitivna prema uključivanju žena. U vrijeme pokreta za oslobađanje žena, ranih 70-ih godina, veliko istraživanje pokazalo je da 95 posto vjernika podržava zaređenje žena, ali samo 50 posto klera.

Primjer Susann Senter uglavnom je u skladu s tim brojkama: "Moji su župljani bili oduševljeni što pred sobom vide ženu. Daleko više otpora u to vrijeme pružali su drugi svećenici. Neki su mi rekli da nikad neću biti prava svećenica."

Kad je Senter ranih 80-ih godina trebala predvoditi misu za svoje kolege, mnogi od njih uopće se nisu pojavili.

"U to je vrijeme prevladavala radost zbog činjenice da smo mogle biti svećenice u svojim župama. Bile smo zahvalne zbog podrške koju smo dobile, ali snažno je utjecalo na mene kad su se preispitivali moji najdublji porivi", rekla je Senter.

Otpor se posebno osjećao na crkvenim sastancima, na kojima su četiri žene među 200 pastora očito bile nedovoljno zastupljene. Diskriminacija je bila manje očigledna tijekom svakodnevnih aktivnosti Susann Senter. Budući da je bilo tako malo žena, bilo je lako raditi u odvojenim župama. No, kako je više žena dolazilo na svećeničke dužnosti, stvari su postale problematičnije.

"Na kraju je Kyrkomöte, nacionalni crkveno vijeće, odlučilo da crkvene dužnosti može obavljati samo osoba spremna služiti, neovisno o spolu", objasnila je Senter za The Local.

Je li porast broja svećenica promijenio lice Švedske crkve? Senter tvrdi da jest: "Crkva je postala liberalnija i danas je bliža društvu. Dok sam bila mlađa, pastori su uglavnom nastupali s pozicije moći. Danas, djelomice zbog utjecaja žena, Švedska crkva više ne predstavlja autoritet. Razloga njena postojanja preusmjerio se na služene ljudima", zaključuje Susann Senter.