RUJAN je mjesec u kojemu se obilježava Svjetski dan prevencije suicida. Tom prilikom razgovarali smo sa Zagrepčankom Mateom McConnell, čiji je muž John u tridesetoj godini, na današnji dan 2004. godine, počinio suicid.

"Muževa bolest nije utjecala na obiteljski život"

Matea je nakon studija u Americi te povratka s fakulteta u Zagreb intenzivno tražila posao ne bi li se vratila u SAD. Tako je, ispričala nam je, upoznala svog budućeg muža Johna McConnella. On ju je, kaže, savjetovao kako da nađe posao te su se zbližili učestalim razgovorima. Nakon nekoliko tjedana intenzivnog dopisivanja kazao joj je da je nedavno dobio dijagnozu te da boluje od bipolarnog poremećaja.

"Počela sam istraživati o tome jer prije nisam čula za bipolarni poremećaj. Učestalo sam ga ispitivala o tome jer nikad nisam nikoga upoznala s nekom dijagnozom s kojom se može normalno živjeti", priča nam Matea.

Nakon mjesec dana uspjela je pronaći posao na Rhode Islandu, a onda se susrela i s Johnom.

"Kada smo se prvi put vidjeli uživo, imali smo osjećaj da se znamo sto godina. Vrlo brzo smo se vjenčali, a kroz sljedeće dvije godine smo dobili dvoje djece, sina koji sada ima 22 godine i kćer koja ima 21 godinu.

Imali smo planove i stvarno nam je bilo lijepo. U te tri i pol godine zajedničkog života John je imao tri manične epizode za koje, da ne znate da ima dijagnozu, ne biste pomislili da nešto nije u redu, već da se nije dobro naspavao pa je umoran.

Sve tri epizode su kratko trajale i nije bilo ničeg uznemirujućeg što bi utjecalo na naše živote i obitelj. On je radio, a doma mi je pomagao oko brige za djecu. Nekoliko puta tjedno posjećivao je i svoje roditelje i njima pomogao. Bio je dobar sin, otac i muž.

Nije bilo nikakvih naznaka suicida ni ičeg alarmantnog. Depresivnih epizoda nije imao, nikad nije pričao o suicidu niti je bilo kakvih naznaka da bi završio svoj život ranije. Imao je savjetnika za mentalno zdravlje te psihijatricu koju je redovito posjećivao", ispričala nam je Matea.

"Nitko nije ništa slutio"

Ljeto kada si je oduzeo život ona je provela u Hrvatskoj sa svojom obitelji jer joj je preminula majka.

Dok se brinula o mlađoj braći u Hrvatskoj, kamo je tada došla s djecom, John je ostao u Americi jer je bio u procesu mijenjanja posla.

"Takve situacije, kao primjerice promjena radnog mjesta, nisu stresne svakome, ali jesu onima koji imaju mentalnih problema. Neki trenuci su očito bili puno veći u njegovoj glavi nego što bi bili meni ili nekom drugom. Ali on, nažalost, o tome nije nikome govorio.

Ja se ne mogu više kriviti za to, ali tada nisam prepoznala da njega priča s poslom toliko jako muči. Njegovi roditelji, koje je posjećivao dva, tri puta tjedno, isto nisu primijetili da nešto nije u redu. Inače su bili jako brižni, prisutni i znali su za sve. On je očigledno sve to uspio dosta dobro sakriti", ispričala nam je.

"20 godina u glavi vrtim naš posljednji razgovor"

Priča nam kako se s Johnom čula svega sat i pol prije nego što si je oduzeo život.

"Pričali smo o pakiranju za Hrvatsku jer je on trebao doći po nas za dva tjedna. Pričali smo o šopingu koji je obavio taj vikend za klince. U jednom mi je trenutku rekao: ‘Znaš, Matea, imala si pravo. Ipak moram biti odgovoran prema djeci i prema tebi. Bio sam kod doktorice i ponovno sam počeo uzimati lijekove’", priča nam Matea, naglasivši da je John povremeno znao prestati uzimati antidepresive.

Taj naš zadnji razgovor sam toliko puta prevrtjela u svojoj glavi u zadnjih 20 godina. Još mi je rekao da je bio na intervjuu za novi posao. Dva ili tri dana nakon njegove smrti na sekretarici je bila poruka: ‘John, dobili ste posao’", priča nam Matea. 

No ona nije bila posljednja osoba s kojom se John čuo pred smrt. Prije samog čina ostavio je poruku na mobitelu svojoj majci koja je u tom trenutku radila.

"Kada je izašla iz ordinacije i preslušala poruku, odmah je zvala hitnu pomoć da odu u njegovu kuću. Kasnije sam i ja preslušavala tu poruku. To kao da nije bio njegov glas. Kao da ga je odjednom okrenulo.

U poruci je rekao da ne želi da mi više patimo zbog njegovih uspona i padova te da nas sve voli", kazala nam je.

Obitelj je ostala na okupu 

I danas se divi Johnovim roditeljima koji su je od početka prihvatili. S njima je i danas jako prisna, a prije nekoliko tjedana su došli u Hrvatsku kako bi svi bili zajedno na Johnovu 20. godišnjicu smrti, 30. rujna. Kaže kako ih je Johnova smrt još više zbližila kao obitelj. "Vjera u Boga, vjera da netko to odozgo vidi sve, održala nas je i održava nas jake i zajedno."

Matea priča kako ljudi inače znaju osuđivati samoubojice nazivajući ih kukavicama, a smatra da nije u redu kada se raspravlja o tome je li suicid čin hrabrosti ili kukavičluka. Njoj je bilo bitno što to nije bio slučaj s Johnom.

"Svi smo bili tužni, bili smo i ljuti na njega što je mislio da ljubav nije dovoljna da ostane živ, ali nitko ga nije osuđivao i nitko se nije na mene ljutio što sam ja tako dugo ostala u Hrvatskoj", kaže.

Godine psihoterapije i mirenje s tragedijom

S vremenom je Matea odlučila organizirati grupu potpore za ljude koji su izgubili svoju voljenu osobu zbog suicida.  Zbog toga se javila Životnoj liniji, udruzi za širenje svijesti o problemu suicida i depresije u Hrvatskoj.

Kaže da je cijela obitelj godinama išla na psihoterapiju koja im je pomogla da se suoče s ovom tragedijom. "I ja sam, prije nego što se sve ovo dogodilo, mislila da su ljudi koji počine suicid sebični te da su njihove obitelji grozne jer im ne daju potporu, odbacuju ih i ne vole dovoljno", priča.

"Ja sam sigurna da u tom trenutku nije bio svjestan da ima djecu, ženu, mamu, tatu, brata, prijatelje koji ga vole, cijene, koji su za njega. On je volio život", kaže. 

Njihova djeca danas se bore za destigmatizaciju suicida

Matea je na koncu ostala u Hrvatskoj jer joj je ovdje bilo lakše skrbiti se za djecu. Unatoč tome, svake dvije godine posjećuje muževu obitelj s djecom.

Ni djeci, priča, nije bilo lako u školi. "Kći ima elemente Aspergerovog sindroma zbog kojeg je trpjela zlostavljanje u školi. Sada je upravo ona glasni advokat za mentalno zdravlje. Jako puno priča o tome, upisala je Dramaturgiju s dramom na temu destigmatizacije suicida", kaže.

Sin je, priča nam, empatičan i društveno osjetljiv. "On je borac za pravdu", kaže. 

Kaže da je u Hrvatskoj potrebno podizanje svjesnosti o mentalnom zdravlju jer je to postalo pošast. "Nažalost, kod nas se o tome ljudi srame pričati. Odmah se osobu stigmatizira i tretira kao da je luda", ispričala nam je Matea.

"Svima nama treba razgovor" 

"Nakon njegove smrti shvatila sam kolika je zapravo kompleksnost mentalnog zdravlja i mentalnih bolesti. Zato smatram da je strašno važno da o tome pričamo, da ne sudimo i da psiholozi i psihijatri uvijek budu dostupni, možda čak dostupniji od zubara.

U ovakvom svijetu, gdje se udaljavamo jedni od drugih zbog rasporeda na poslu, u svijetu u kojem silnim aktivnostima zatrpavamo svoju djecu, svima nama treba razgovor.

Prestali smo slušati da bismo čuli, slušamo da bismo odgovorili. I tu leži puno problema", kazala je Matea McConnell.

*Savjetodavnu pomoć suicidalne i depresivne osobe mogu dobiti na više mjesta. U Republici Hrvatskoj postoji nekoliko brojeva telefona za psihološku pomoć:

Centar za krizna stanja i prevenciju suicida: 01 2376 335 (radi od 0 do 24 sata)

Plavi telefon: 01/4833888 (plavi-telefon@zg.t-com.hr)

Psihološki centar TESA: 01/4828888 (psiho.pomoc@tesa.hr)